Predmet Zakona o radu
Članak 1.
Ovim se Zakonom uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj, ako drugim
zakonom ili međunarodnim ugovorom, koji je sklopljen i potvrđen u
skladu s Ustavom te objavljen, a koji je na snazi, nije drukčije
određeno.
Pojam radnika i poslodavca
Članak 2.
(1) Radnik-ca (zaposlenik-ca, uposlenik-ca, djelatnik-ca,
namještenik-ca, službenik-ca ili drugi radnik-ca – u daljnjem tekstu:
radnik) u smislu ovoga Zakona je fizička osoba koja u radnom odnosu
obavlja određene poslove za poslodavca.
(2) Poslodavac u smislu ovoga Zakona je fizička ili pravna osoba koja
zapošljava radnika i za koju radnik u radnom odnosu obavlja određene
poslove.
(3) Fizička osoba koja je kao član uprave, izvršni direktor ili u
drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili
zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može kao radnik
u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca.
(4) Na osobu iz stavka 3. ovoga članka ne primjenjuju se odredbe ovoga
Zakona o prestanku ugovora o radu.
Ograničenja u primjeni
Članak 3.
(1) Na radnike na pomorskim ribarskim plovilima ne primjenjuju se
odredbe ovoga Zakona o radnom vremenu, stanci te o dnevnom i tjednom
odmoru.
(2) Ministar nadležan za poslove rada (u daljnjem tekstu: ministar),
uz suglasnost ministra nadležnog za ribarstvo, donijet će pravilnik o
radnom vremenu, odmorima i dopustima radnika na pomorskim ribarskim
plovilima.
(3) Na radnika koji je kao rukovodeće osoblje statutom, društvenim
ugovorom, izjavom o osnivanju ili drugim pravilima poslodavca ovlašten
voditi poslove poslodavca i koji samostalno donosi odluke o
organizaciji rada i poslovanja poslodavca, te na radnika člana
obitelji poslodavca fizičke osobe koji živi u zajedničkom kućanstvu s
poslodavcem i koji u radnom odnosu obavlja određene poslove za
poslodavca, ne primjenjuju se odredbe ovoga Zakona o radnom vremenu,
stanci te o dnevnom i tjednom odmoru, ako su s poslodavcem ugovorili
samostalnost u njihovom određivanju.
(4) Ako posebnim propisom nije drukčije uređeno, kolektivnim ugovorom
mogu se za punoljetne radnike urediti iznimke od primjene odredbi o
dnevnom i tjednom odmoru, pod uvjetom da je tim ugovorom radniku
osiguran zamjenski odmor, u skladu sa stavkom 5. ovoga članka, u kojem
je poslodavac obvezan omogućiti ostvarenje tog prava, i to:
1) ako je to neophodno zbog udaljenosti između mjesta rada radnika i
njegovog prebivališta ili zbog udaljenosti između različitih mjesta
rada radnika,
2) ako se radi o djelatnosti zaštite osoba i imovine,
3) ako se radi o djelatnosti pružanja usluga ili proizvodnje u
neprekidnom trajanju, osobito o:
– uslugama vezanim uz prijam, liječenje i njegu u bolnicama ili
sličnim ustanovama te uslugama u domovima socijalne skrbi ili drugim
pravnim osobama koje obavljaju djelatnost socijalne skrbi i u
zatvorima,
– radu radnika u lukama i zračnim lukama,
– uslugama vezanim uz tisak, radio, televiziju, kinematografiju, poštu
i elektroničku komunikaciju, hitnu pomoć, vatrogastvo i civilnu
zaštitu,
– proizvodnji, prijenosu i distribuciji plina, vode, električne
energije, skupljanju i odvozu kućnoga otpada i pogonima za
spaljivanje,
– industriji u kojoj se rad ne može prekidati zbog tehnoloških
razloga,
– djelatnosti istraživanja i razvoja,
– djelatnosti javnog gradskog prijevoza,
4) ako se radi o djelatnosti s izraženom promjenom intenziteta
aktivnosti, a osobito u:
– poljoprivredi,
– turizmu,
– poštanskim uslugama,
5) ako se radi o radu izvršnih radnika u djelatnosti željezničkog
prometa,
6) u slučaju više sile te nastupa izvanrednih i nepredvidivih
okolnosti i događaja.
(5) Ugovorom iz stavka 4. ovoga članka kojim se osigurava odgovarajući
zamjenski odmor u trajanju jednakom propuštenim satima odmora, radniku
se ne može odrediti dnevni odmor u neprekidnom trajanju kraćem od
deset sati dnevno, niti tjedni odmor u neprekidnom trajanju kraćem od
dvadeset sati, pri čemu se tom radniku korištenje dnevnog zamjenskog
odmora mora osigurati u svakom razdoblju od sedam dana, a korištenje
tjednog zamjenskog odmora u svakom razdoblju od četiri tjedna.