|
|
|
|
|
|
|
|
|
Poslovni Forum - naslovna Baza podataka Primjer baze Adresar WEB katalog Izrada WEB stranica | |
|
| UPRAVNO PRAVO Određivanje pojma uprave Specifičnost u određivanju pojma upravnog prava, jer su ranija vremena bila vremena ustavnih reformi, a sadašnja vremena su vremena upravnih reformi. I u našem jeziku riječ uprava ima više značenja u smislu imenice upravljanje i glagola upravljati. a) Organizacijsko ili formalno gledište; -sa stajališa organa koji obaljaju upravne funkcije kao i forme u kojoj se te funkcije obavljaju; -uprava je skup organa sa autoritetom vlastikoji su pozvani da osiguravaju mnogostrane zadaće od općeg interesa koji padaju na državu. b) Funkcionalno ili materijalno gledište; -određuje se na pozitivan i negativan način 1. prema negativnom stajalištu; -državna uprava bila bi ona djelatnost koja nije ni zakonodavstvo niti sudstvo,sve što ostaje činilo bi upravu 2. prema pozitivnom stajalištu; -ide se za tim da se istaknu i opišu djelatnosti uprave i time dade njezin sadržajni pojam ili da se za određivanje samog pojma uprave uzme kao kriterij cilj. Kada se promatraju okviri zadataka uprave, dolazi do izražaja, da uprava prvenstveno izvršava zakone, pa se može govoriti o upravi kao izvršnoj djelatnosti. No to bi bilo preusko definiranje, jer uprava obavlja i druge djelatnosti. U teoriji se je također formirao pojam autoritativne i neautoritativne uprave; razlika je u tome da li organi uprave prema drugim subjektima istupaju s javnim ovlaštenjima i autoritetom vlasti, ili bez njih. -Posredna uprava - kada upravnu djelatnost obavljaju drugi čimbenici izvan aparata (građani, njihove asocijacije, drugi organi…), a uprava preuzima samo ulogu nadzornika i regulatora takve djelatnosti. -Neposredna uprava - uprava sama neposredno djeluje. U anglosaksonskoj teoriji se rado upotrebljava pojam javna uprava; kao skup javnih službi što osiguravaju izvršavanje brojnih zadaća od značenja za državu u cilju ostavrivanja javne koristi. Također, javna se uprava definira kao; izvršavanje javne politike koju utvrđuju predstavnički oragni. POJAM UPRAVE U HRVATSKOJ TEORIJI U jednoj od najstarijih definicija od M. Smrekara, uprava se promatra sa stajališta diobe vlasti kao treća grana djelatnosti državne vlasti. Profesor Krbek navodi da se izraz uprava gleda u dva osnovna smisla; u funkcionalnom smislu kao određena aktivnost ili djelatnost; i u organizacijskom smislu; organizam ili aparat koji to provodi. Inače, sam pojam uprave je vremenski uvjetovan, on se mijenja i mijenjat će se. POJAM UPRAVE U ZAKONODAVSTVU U zakonskim tekstovima, pojmom uprava, označavaju se određeni organizacijski oblici, vrste oragana koji obavljaju izvjesne funkcije. Ustav RH govori o državnoj upravi; sadrži odredbe o vladi, županiji kao jedinici lokalne samouprave, te da se za obavljanje poslova državne uprave mogu u općini i kotaru ili gradu zakonom osnivati tijela lokalne uprave. Njihovo ustrojstvo i djelokrug Ustav prepušta zakonu. Zakon o sustavu državne uprave utvrđuje da su tijela državne uprave; 1) Ministarstva, 2) Državne upravne organizacije, 3) Županijski uredi ( gradski uredi grada Zagreba). Poslovi državne uprave su; -neposredna provedba zakona, -donošenje propisa za njihovu provedbu, -obavljanje upravnog nadzora, te drugi upravni i stručni poslovi. JAVNA SLUŽBA Pojam “javne službe” nastao je krajem 19. stoljeća u praksi francuskog Državnog savjeta; gdje se označava kao; aktivnost uprave po načelima javnog prava. Najopširnija razrada javne službe je u Francuskoj gdje je taj institut i nastao. Također se smatra da je javna služba djelatnost administracije, koja se obavlja pod vladavinom javnog prava, odnosno da je javna služba tehnički postupak putem kojega se zadovoljavaju potrebe od općeg interesa. Gledana prema prikazanim stavovima, javna služba ima dva odvojena pojma; formalni i materijalni. Formalni - polazi od samog nosioca službe. Bitno je da službu obavlja neka javno-pravna osoba pa da služba dobije karakter javne službe. Materijalni - bitan je njezin materijalni sadržaj. Služba mora imati posebnu važnost za zajednicu. Određenoj djelatnosti karakter javne službe priznaje društvena zajednica zbog važnosti što ta služba ima za njezin opći interes. (Bitna je opće korist). NAČELA na kojima počiva javna služba su; -načelo kontinuiteta, -načelo prilagodljivosti, -načelo primata javne službe u odnosu na privatnu službu, i -načelo nemerkantilnosti (financijski moment ne smije biti odlučujući). Karakter javne službe podjeljuje se općim aktom (pravnom normom). POJAM JAVNE SLUŽBE U ZAKONODAVSTVU Još je u Jugoslaviji od 1952.g. čitav niz djelatnosti proglašavan javnim službama, ali bez preciznih kriterija. Nakon 1963.g. iz ustavnih i zakonskih tekstova ispušten je naziv javna služba, a prihvaćen je novi termin “radna organizacija”, a time se označavao oblik kroz koje se ostvaruju privredne djelatnosti i društvene osobe (službe) u oblasti obrazovanja, znanosti, kulture, zaštite zdravlja, socijalne zaštite, ili drugih društvenih službi. Ustavima iz 1974.g. uvodi se pojam “djelatnosti” odnosno “poslovi od posebnog društvenog interesa”. Tako su npr. prema Ustavu SR Hrvatske iz 1974.g., od posebnog društvenog interesa bile djelatnosti u oblasti odgoja, obrazovanja, znanosti, kulture, informacija, zdravstvene i socijalne zaštite, komunal. i stamb. oblast i dr. Ustavom Republike Hrvatske iz 1990.g., ponovo se uvodi pojam javne službe, te se u njemu kaže; -svaki građanin ima pravo pod jednakim uvjetima biti primljen u javne službe, i -zakonom se može ograničitiu javnim službama pravo na štrajk. Ustavom se pobliže ne definira niti ustrojstvo, niti funkcioniranje ovih službi, već se to prepušta zakonima. Najveći broj javnih službi ostvaruje se u djelatnostima kroz oblik ustanove. USTANOVE Ustanova ima dva izraza; -Organizacijski- koji se ispoljava putem organizacijskog oblika koji se oblikuje za ostvarivanje sadržaja funkcije radi koje se ustanova osniva, i -Sadržajni ( funkcionalni )- izraz se ispoljava putem ukupnosti djelatnosti koje ustanova, preko ustrojenog organizacijskog oblika ostvaruje. Sa stajališta našeg pravnog sustava, pojam javne ustanove blizak je materijalnom pojmu javne službe. Naime, prema Zakonu o ustanovama, javna se ustanova osniva za obavljanje određene djelatnosti (odgoja, obrazovanja, znanosti idr.) ili djela tih djelatnosti, ako je zakonom određeno da se ona obavlja kao javna služba. Za formiranje javne ustanove, primaran je sadržaj određene djelatnosti što se obavlja kao javna služba. Jačanje materijalnog, a zapostavljanje formalnog elementa, zapaža se i u okolnostima, što javnu ustanovu osniva doduše, prvenstveno javno pravno tijelo (Republika, županija, općina), međutim, zakonom može biti dopušteno da javnu ustanovu osnuje i fizička osoba ili pravna, dakle subjekt privatno-pravne prirode. Nadalje se može govoriti o ustanovama čije su usluge obvezne i čije je korištenje stvar uživaoca (npr. osnovna škola je obvezna, fakultet nije). Ustanove se dijele i po tome da li su njihove usluge besplatne ili naplatne. NAČELA za obavljanje djelatnosti USTANOVA Načelo; -1-samostalnosti -2-zakonitosti, -3-kontinuiteta (trajnosti), -4-dužnosti pružanja usluga, -5-jednakosti uživalaca službe (svakom uz jednake uvjete pružiti jednake usluge), -6-javnosti, -7-nemerkantilnosti. (Ako ustanova ipak stječe dobit, tada se na nju primjenjuju propisi trgovačkog prava.) PRAVNI REŽIM USTANOVA U HRVATSKOM PRAVU Postoji Zakon o ustanovama, kao lex generalis. Uz taj zakon postoje posebni zakoni, lex specialis, za različite oblasti, npr. školstvo, zdravstvo… Prema Zakonu o ustanovama; USTANOVA je pravna osoba koja se osniva za trajno obavljanje djelatnosti odgoja i obrazovanja, znanosti, kulture, informiranja, športa, tjelesne kulture, socijalne skrbi, zdravstva i drugih djelatnosti ako se ne stječe dobit. Bitni su elementi ovako definirane ustanove; -to je pravna osoba, -osniva se za trajno obavljanje djelatnosti, -osniva se za svoju određenu djelatnost, -ne osniva se za stjecanje dobiti. Osniva se aktom o osnivanju, što ga donosi osnivač, a to može biti domaća i strana, fizička i pravna osoba. Tim aktom određuje se i njena djelatnost. Ustanova ima naziv koji upućuje na njenu djelatnost. Unutarnje ustrojstvo uređuje se statutom. Organi ustanove su; upravno vijeće, ravnatelj, i stručno vijeće. Nadzor obavlja nadležno ministarstvo. POSEBNI PRAVNI STATUS JAVNIH USTANOVA Ogleda se u slijedećem; -javna se ustanova osniva za djelatnosti koje moraju obavljati ustanove, ili barem pod uvjetima koji važe za javne sl., -osnivači su u pravilu uvijek javno pravna tijela; RH, općina, grad, županija (grad Zagreb), -fizičke i pravne osobe mogu osnivati ustanovu samo ako je to zakonom izričito dopušteno, osnivač mora od ministarstva zatražiti ocjenu o sukladnosti odluke o osnivanju sa zakonom. Ministarstvo mora donijeti odluku u roku 2 mjeseca, u protivnom se smatra da je odluka sukladna. Protiv rješenja može se pokrenuti upravni spor. -javna ustanova može dobiti javne ovlsti; time se nadležnost sa državnog organa prenosi na pravnu osobu, -javna ustanova mora obavljati javne ovlasti samo pod uvjetima i na način kako je to određeno zakonom, -u sporovima mora se primjenjivati Zakon o općem upravnom postupku. KONCESIJE I KONCESIONIRANA JAVNA SLUŽBA koncesija / concession (fr.) / dozvola, povlastica Pravno se koncesija definira kao dozvola za obavljanje određene djelatnosti, uvjetovana posebnim odobrenjem. Koncesija je akt vlasti jedne države, kojom se građanima te države, drugoj državi ili stranim državljanima dozvoljava na njenom području obavljanje onih djelatnosti za koje inače postoji zabrana. Koncesija se podjeljuje posebnim aktom na temelju zakona, a povodom prethodnog zahtjeva. Koncesija može biti različite prirode, npr.; za izgradnju nekog objekta, korištenje prirodnih bogatstava… Podjeljuje se na određeno vrijeme. Nakon podjeljivanja koncesije, slijedi sklapanje posebnog ugovora između ugovornih strana. KONCESIJE U HR PRAVU U bivšoj YU nisu se, i nisu se mogle podjeljivati. Tek Zakonom o stranim ulaganjima iz 1988.g., otvara se mogučnostpodjeljivanja koncesija stranim ulagačimaza korištenje određenih obnovljivih prirodnih bogatstava ili dobara. U RH razrada koncesija počinje Zakonom o koncesijama od 1990.g. Strani ulagač može iskorištavati prirodno bogatstvo ili izgraditi objekt. U 1992.g. Sabor RH donosi novi Zakon o koncesijama. Koncesija se može dati fizičkoj i pravnoj osobi, stranoj i domačoj, za; -pravo iskorištavanja dobara koja su od interesa za RH, -pravo obavljanja djelatnosti od interesa za RH, te izgradnja i iskorištavanje objekata i postrojenja. Koncesija se daje na vrijeme, do 99 godina. Odluku o koncesiji donosi Sabor, ali Sabor može ovlastiti Vladu da ona donosi koncesiju. Prijedlog za donošenje koncesije posnosi Vlada nakon pribavljenog mišljenja izvršnog tijela općine ili grada ili županije na čijem području stječe pravo gospodarskog korištenja dobara za čije se korištenje podjeljuje koncesija. Provodi se postupak prikupljanja ponuda, ili natječaj. Zgovori o koncesiji upisuju se u jedinstveni registar koncesija što vodi ministarstvo financija. Postoje i specialis zakoni o koncesiji koji su u okviru; npr. Zakona o lovu, Pomorskom zakoniku, itd. Prema Pomorskom zakoniku, koncesiju od 12 gili više, ali do 33 godine, daje Vlada. Od 33 do 99 godina daje Sabor. Na osnovu odluke o koncesiji davalac koncesije i ovlaštenik sklapaju ugovor. Davalac koncesije može koncesiju u svako doba opozvati u cijelosti ili djelomično, kad to zahtjeva interes RH koji utvrđuje Sabor. Pomorski zakonik posebno predviđa razloge za oduzimanje koncesije, odnosno prestanak. Za sporove je nadležno ministarstvo pomorstva, prometa i veza. KONCESIONIRANA JAVNA SLUŽBA radi se o javnoj službi u materijalnom smislu, koju vodi neka privatna osoba, fizička ili pravna, na svoj trošak i rizik, a prema posebnom ovlaštenju što ga podjeljuje upravna vlast. Dobivanjem koncesije, koncesionar samo stječe subjektivno pravo da naplaćuje svoje usluge od njezinih uživalaca. U dužnost koncesionara spada posebno obveza da službu obavlja trajno, uredno i u skladu s namjerom zbog koje je uopće koncesija podijeljena. Koncesija može biti podijeljena; upravnim aktom, ili, rijeđe, pravnom normom. Nadzor vrši državna uprava. Akt o osnivanju ima dvostruku prirodu; ugovornu i normativnu. UPRAVNI UGOVORI To su; posebna vrsta ugovora što država, odnosno javnopravno tijelo, sklapa s trećim osobama radi ostvarivanja određenog cilja od šireg društvenog interesa. Osnova nastanka upravnog ugovora je što danas organi državne uprave, odnosno javnopravna tijela, ulaze u razne odnose s drugim subjektima, i na osnovu suglasnosti volja. Kod definiranja upravnog ugovora treba razlikovati širi pojam; ugovori uprave, koji općenito pokrivaju sve vrste ugovora koje uprava sklapa u ime države. Pojam; -upravni ugovori-, uži je i njime se pokrivaju samo oni ugovori koji imaju određene karakteristike. Definiranje upravnog ugovora i njegove bitne karakteristike; Upravni ugovor; može se definirati kao; -dvostrani pravni akt što država ili drugo javnopravno tijelo, sklapa sa trećim osobama, a u svrhu ostvarivanja određenog cilja od šireg društvenog interesa, te pod uvjetima utvrđenim posebnim propisima. Karakteristike; -1-Subjekti; jedan subjekt uvijek je javni subjekt. Up. ugovorom ne može se smatrati ugovor,npr. između pojedinaca, -2-Cilj; usmjeren je prema širem društvenom, općem interesu. ( kod građansko pravnog posla, cilj ugovora je ostvarenje samo međusobnih interesa suugovarača, pa i onda kada je jedna od ugovornih strana država), -3-Posbni uvjeti; za realizaciju prava i obveza iz takvih ugovora vrijede posebni uvjeti, kao i za samo sklapanje ugovora. Vrijedi posebni prijašnji (prethodni) postupak kao npr. javni natječaj ili isticanje poziva za ponude. IZVRŠAVANJE UPR. UGOVORA, TE PRAVA I DUŽNOSTI SUUGOVARAČA -DUŽNOSTI; osnovna dužnost suugovarača kod upravnih ugovora jest ostvarivanje obveza što proistječu iz ugovornih klauzula. Ta je dužnost načelno osobna, te se ne može bez posebnog dopuštenja prenositi na druge. -PRAVA; pravo na novčane učinke iz ugovora što zapravo čini njegovu vrijednost dobiti, zbog koje se i ulazi u ugovorni odnos. Suugovaračima može biti priznata i različita mogućnost obeštećenja, npr. zbog nezakonitih radnji uprave, zbog jednostrane izmjene ugovornih odredbi i sl. UPRAVNI UGOVORI I HRVATSKO PRAVO Ranije nisu postojali. Novo hrvatsko zakonodavstvo ih uvodi; Zakon o koncesijama i Zakon o ustanovama. Tako postoji kao oblik upravnog ugovora; -ugovor o koncesiji, -u zdravstvu; Zavod za javno zdravstvo sklapa ugovor za obavljanje specijalističke zaštite, -Zakon o lovu; koncesija o pravu lova (ugovor sklapaju ministarstvo polj. i šumarstva te podnositelj ponude) -također; Pomorski zakonik; koncesije Međutim u našem zakonodavstvu još se ne koristi izraz upravni ugovor. Upravni ugovor se i uz svoju posebnu prirodu tretiraju kao posebni oblici općih ugovora građanskog prava. NASTANAK I RAZVOJ UPRAVNOG PRAVA I ZNANOSTI UPRAVNOG PRAVA Obje grane, kao pojave, zapažaju se relativno kasno, polovicom prošlog stoljeća. Doduše, o upravnim problemima pisalo se i ranije, npr. Ksenofont, Ciceron, Gaj, Platon, Cezar…ali probleme obrađuju svaki u sklopu svoje materije, ne kao zasebnu znanost ili područje istraživanja. Feudalne države nisu imale uvjete za stvaranje upravnog prava. Policijsko-apsolutističke države kasnog feudalizma formiraju jake upravne aparate, ali ih karakterizira odsustvo načela zakonitosti u području upravnih djelatnosti. Postupanje prema internim instrukcijama i državni razlozi, što su često iziskivali tajnost podataka i postupaka, pružali su mogućnost državnoj upravi da sama pronalazi razloge za opravdanje vlastite funkcije. U vremenu što slijedi poslije velike francuske revolucije (nakon 1789.g.) dolazi do formiranja tzv. pravne države buržoaskog tipa koju karakterizira prihvaćanje načela zakonitosti i podvođenje uprave pod pravo. Time se stvaraju pretpostavke i za znanost upravnog prava. U razvoju upravnog prava, prednjači Francuska koja do današnjeg dana ostaje zemlja s najcjelovitijim sustavom upravnog prava. U Engleskoj pak; sudska kontrola na d upravom uzima se u teoriji kao osnova sadržaja upravnog prava. Danas je uprava,nastavni predmet na pravnim fakultetima u svim državama. UPRAVNO PRAVO U OBLASTI EUROPSKIH ZAJEDNICA Upravno pravo je do sada rijetko izlazilo iz svoje nacionalne izoliranosti. Danas prelazi svoje nacionalne okvire, naročito u Europskoj zajednici. Pojmom “Europske zajednice” obuhvaćaju se 3 samostalne međunarodne organizacije; -1-Europska Zajednica za ugljen i čelik, -2-Europska Ekonomska zajednica, i -3-Europska Zajednica za atomsku energiju. Sve tri organizacije su posebnim ugovorom iz 1965.g. objedinile zajednički aparat, posebnim ugovorom, objedinile su svoje organe i stručne službe. Struktura Europskih zajednica je istovjetna. Karakterizira je četorodjelno ustrojstvo tijela Zajednice. -1-VIJEĆE- najznačajniji je politički i odlučujući organ. U njemu se nalazi po jedan predstavnik vlade svake države članice; vezani su instrukcijama svoje vlade. Ono osigurava usklađivanje općih ekonomskih politika država članica, ima ovlaštenje donošenja odluka, te pomoću svojih akata prenosi na KOMISIJU ovlaštenje za provođenje propisa što ih donosi. -2-KOMISIJA- ima izvršnu funkciju. Ima 17 članova uz suglasnost svih država članica. Djeluje samostalno bez utjecaja država članica. Donosi akte, zastupa Zajednicu u pregovorima, pomaže vijeću u pripremi i oblikovanju njegovih odluka. -3-PARLAMENT- ima nadležnost u oblasti nadzora i proračuna Zajednice i ima ulogu savjetodavnog tijela. -4-SUD PRAVDE- njegove odluke su obvezne za države članice Zajednice. U ostvarivanju pravnih odnosa Zajednice primjenjuju se dvije vrste pravnih pravila. Jedno su pravna pravila država članica čija primjena dolazi do izražaja u određenim slučajevima. Drugo su pravna pravila što ih je donijela sama Zajednica i koja čine posebno pravo Zajednice (community law). Izvori prava Zajednice jesu; pisano pravo, običajno pravo, opća pravna načela i sudska praksa (najznačajniji izvor). Početna točka u sudskoj praksi je slučaj ALGERA gdje je sud ustanovio metodu, da ako sud nema uporište za pojedinu odluku primjeniće pravo zemalja članica. Pravo Zajednice, također utječe i na pravo država članica. Opširnije: Europske integracije RAZVOJ UPRAVNOG PRAVA I ZNANOSTI U HR -1769.g.- u Varaždinu; “Kraljevska javna škola za političke i kameralne nauke”. -1772.g.- škola prelazi u Zagreb i ona je ustvari začetak pravnog fakulteta -1776.g.- ustanovljuje se akademija sa tri fakulteta i na pravnom se predaje; politička i kameralna znanost. -1874.g.- na osnovanom sveučilištu u HR od te godine predaje se “upravna politika”, a od, -1894.g.- predaje se “upravna nauka i upravno pravo”. Prvo djelo pod nazivom “Upravno pravo” objavio je Ivan Žigrović-Petročki u Bjelovaru, 1911.g. Značajan je i Krbek sa svojim djelima od 1932.g. Ivančević; “Instalacije upravnog prava”, Zagreb, 1983.g. Osnovna polazna točka proučavanja uprave u nas je znanstvena analiza položaja i uloga uprave u društvu. Znanost se koristi komparativnom metodom promatranja. PREDMET ZNANOSTI UPRAVNOG PRAVA Upravno pravo; predmet je znanosti upravnog prava. Neke od glavnih definicija upravnog prava; upravno pravo je skup pravila koja se odnose na organizaciju i funkcioniranje javnih službi. u novijoj teoriji u Francuskoj, upravno pravo definira se kao; skup pravila koja se odnose na organizaciju i djelovanje uprave. u Engleskoj; upravno pravo predstavlja pravila koja se primjenjuju na organizaciju ovlasti uprave i kontrolu nad njezinim radom. UPRAVNO PRAVO; to je skup pravnih pravila kojima se reguliraju opća pitanja vezana za javnu službu, kao što su; organizacija, njeno djelovanje i ovlaštenja, procedura postupanja, odgvornost, pravna sredstva i sustav kontrole. =Odnos uprave i ustavnog prava; -u odnosu na upravno pravo, ustavnim su pravom utvrđene osnove organizacije i položaja organa uprave, a te osnove koje služe kao rukovodno načelo, razrađuju dalje svojim posebnim normama upravno pravo. =Odnos uprave i građanskog prava -građanskim pravom se prvenstveno reguliraju imovinski odnosi između pravnih subjekata, dok se upravnim pravom reguliraju u prvom redu organizacija, položaj i ovlaštenja organa uprave. =Odnos uprave i radnog prava -opći dio radnog prava vrijedi i za radnike u organima uprave, međutim; pravne norme kojima se reguliraju posebna pitanja položaja radnika u upravi spadaju u upravno pravo. Tu spadaju i norme o organizaciji uprave i inspekc. posl. =Odnos znanosti upravnog prava i nauke o upravi Nauka o upravi je empirijska disciplina, a ne normativna poput pravnih nauka. Nauka o upravi je nauka o određenim vrstama društvenih pojava. Razgraničenje tih dviju nauka počiva na razlici između normativne znanstvene discipline i empirijske nauke. UPRAVNO PRAVNI ODNOS Upravno pravni odnos - - svojevrstan pravni odnos u koji stupaju organi uprave u procesu svoga djelovanja. U nastavku ; UPO UPO uzima se u; užem smislu - tu je karakt. osobitost subjekata u odnosu. UPO je odnos u koji stupaju oragani drž. uprave. širem smislu - karakt. proizlazi iz normi, pa bi tako UPO bio svaki odnos što je reguliran normama upr. prava. Ipak; UPO je poseban oblik pravnog odnosa u koji ulaze organi državne uprave u obavljanju upravnih djelatnosti, te druge pravne osobe kada na osnovu javnih ovlasti obavljaju upravne poslove i kada na temelju normi upravnog prava odlučuju o pravima i obvezama određenih subjekata. U pogledu subjekata; uvijek je na jednoj strani ili organ uprave ili druga pravna osoba koja ima mogućnost obavljati javne ovlasti. Na drugoj strani UPO mogu biti; -a- drugi državni organi, odnosno druge pravne osobe, -b- osobe zaposlene u tim strukturama, -c- građani i njihove asocijacije. UPO karakterizira subordinacija subjekata u odnosu, jer državni organ istupa sa jačom voljom. NASTANAK UPRAVNO PRAVNOG ODNOSA Osnova je nastanka UPO u pravilu; upravni akt. Upravni akt može biti donijet nakon postupka pokrenutog služnbenim putem, ili na prijedlog stranke. U prvom slučaju inicijativa je u rukama države, a u drugom same stranke. Do nastanka UPO može doći i po sili zakona (ipso lege). Ako se UPO raskida, onda takav akt ima konstitutivni karakter i tek njegovim stupanjem na snagu UPO prestaje postojati. Kada UPO prestaje po sili zakona, tj. zato što su nastupile činjenice čije nastupanje pravna norma utvrđuje kao razlog prestanka odnosa, onda takav akt ima deklarativni karakter. Prava koja proistječu iz UPO posebne su prirode. U pravilu to su strogo osobna prava. I mogućnost je prenošenja prava ograničena. Uglavnom su to neimovinska i osobna prava pa je mogućnost raspolaganja uža. Ne mogu se prenositi prava koja su vezana uz osobni status. Karakter prava iz UPO ograničava mogućnost subjektima da se odriču tih prava. Ta mogućnost postoji dijelom samo kod onih prava kojima pojedinac slobodno raspolaže. Zaštita prava osigurana je kroz formu spora. Razlike UPO naspram građansko pravnog odnosa; -u UPO na jednoj strani je uvijek državni organ, -UPO ne nastaje suglasnošću volja, -u UPO postoji subordinacija subjekata, -UPO rješavaju se pred sudovima nadležnim za upravno pravne sporove. PODVOĐENJE UPRAVE POD PRAVO I NAČELO ZAKONITOSTI UPRAVE Radi sprovođenja načela zakonitosti na području državne djelatnosti dolazi do vezanja uprave režimom pravnih normi; uprava se podvodi pod pravo. Načelo zakonitosti uprave čini danas u svim modernim državama osnove na kojima se gradi ideja pravne države. Prema normativnom aktu uprave, načelo zakonitosti djeluje u dva smjera; EGZISTENCIJSKOM - tako što taj akt ne može biti donesen bez prethodnog odgovarajućeg ovlaštenja kojim se njegovom donosiocu otvara nadležnost, i SADRŽAJNOM - tako što taj akt smije imati samo onaj sadržaj koji mu određuje, odnosno dopušta zakon. U oblasti podazakonskih normativnih akata uprave, moderni pravni sustavi se obično ograničavaju na to da ustavnim, odnosno zakonskim putem urede 3 glavna pitanja formalne i proceduralne prirode; -1- da definiraju normativnu nadležnost uprave, -2- da prema prilikama osiguraju suradnju s predstavničkim tijelom, i -3- da sa stajališta pravne sigurnosti osiguraju pravilno prostorno i vremensko djelovanje podzakonskih pr. normi. NAČELO ZAKONITOSTI UPRAVE U RH Ustav sadrži posebnu odredbu prema kojoj pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu. U tom se smislu jamči pravo na žalbu protiv pojedninačnih pravnih akata, a jamči se i sudska kontrola zakonitosti. Osim toga Ustav propisuje da Vlada RH obavlja izvršnu vlast u skladu sa Ustavom i zakonom, kao i da svoje uredbe donosi u skladu sa Ustavom i zakonima. Zaštita tog načela nalazi se i u zakonima, npr.; Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi iz 1992.g. propisuje da općina, grad, županija samostalne su u poslovima iz svoga djelokruga u skladu sa Ustavom i zakonima. Također; Zakon o općem upr. postupku i dr. Načelom zakonitosti štiti se građanin. SLUČAJEVI NEZAKONITOSTI, su slijedeći; -1- Nenadležnost, Kad organ državne uprave povrijedi pravila o ovlaštenjima i dužnosti da postupa u određenoj stvari, odnosno na određenom području. Nadležnost se inače javlja, kao ; stvarna ili mjesna. -2- Greška u proceduri i formi, Mora se poštovati procedura da ne bi došlo do ovih grešaka. Vrijede pravila procedure iz onih pravnih normi ili izvedena pravila iz same prakse. Da bi se izbjegao preterani formalizam, pravni poredak predviđa sankcije samo u težim slučajevima nepoštivanja procedure i forme. -3- Materijalana povreda zakona, Kada organ uopće ne primjeni materijalni propis koji je trebao primijeniti, kad primjeni drugi propis čija primjena u konkretnoj situaciji ne dolazi u obzir, kao i kada pravni propis što je valjalo primijeniti, pogrešno protumači ili primjeni. -4- Greška u činjeničnom stanju, Javlja se kada stanje nije prezentirano u aktu, ili kada su činjenice pogrešno ili nepotpuno utvrđene, ili kada je iz utvrđenih činjenica izveden pogrešan zaključak. -5- Greška u cilju i svrsi, Pravilno primijeniti zakon znači ostvarivati njegovu svrhu, postizati onaj cilj koji je pred očima imao zakonodavac u momentu stvaranja zakona. Zakon je u mnogim slučajevima samo pravno-tehničko ruho određenim političkim idejama i koncepcijama. Državna uprava mora te ideje pravilno shvatiti i oživotvoriti ih. MODIFICIRANJE NAČELA ZAKONITOSTI Kad u određenoj društvenoj sredini dođe do tzv. iznimnih stanja, kao npr.; rat, nemiri, potresi, poplave, pobune i sl., radi kojih se zahtjeva odstupanje od pravila što vrijede za normalna stanja, onda se tu postavljaju 2 osnovna pitanja; 1) koje pravne norme tada primijeniti, i 2) da li državni organi mogu i u kojoj mjeri modificirati načelo zakonitosti. Ako su propisane norme za takva stanja onda se upravo te norme tada i primjenjuju (npr. Zakon o elem. nepog.), Pojedinim državnim organima potrebno je dati šira ovlaštenja i dati im mogućnost da smoinicijativno postupaju u takvim situacijama. U hrvatskom pravu; Ustav; - u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti RH, te velikih prirodnih nepogoda, pojedine slobode i prava zajamčena Ustavom mogu se ograničiti. O tome odlučuje Sabor dvotrećinskom većinom svih zastupnika, a ako se Sabor ne može sastati, tada odluku donosi predsjednik republike. Opseg ograničenja mora biti primjeren naravi pogibelji, a za posljedicu ne može imati nejednakost građana s obzirom na rasu, boju kože, spol, vjeru, nacionalno ili socijalno podrijetlo, ali ni tada ne mogu se nepoštovati odredbe o pravu na život, zabrani mučenja, surovog kažnjavanja i slobode misli. Modificiranje načela zakonitosti može ići; -na štetu građana- nameću im se obveze, npr. mobilizacija, karantena, cijepljenje, ili, -na njihovu korist- npr. dopušta se vršenje određenih radnji bez svih potrebnih formalnih dozvola. SLOBODNA (DISKRECIJSKA) OCJENA Sloboda postupanja za organ državne uprave ograničava se imperativom kategoričke pravne norme. Postoje slučajevi u kojima donosilac pravne norme propušta da propiše točno kako valja postupiti u konkretnoj situaciji. Tada se za organ koji djeluje otvara veća ili manja mogućnost da slobodno djeluje. Slobodna ocjena javlja se na području primjene disjunktivne pravne norme, jer samo ona ostavlja slobodu odlučivanja u smislu mogućeg opredjeljenja za jednu od ponuđenih alternativa. To znači da slobodna ocjena predstoji onda kada zakonodavac, umjesto da propiše točan način postupanja u konkretnoj situaciji, predvidi disjunktivnom pravnom normom nekoliko alternativa, ovlašćujući ujedno primjenjivača da se slobodno opredijeli za neku od njih. (Subjekt A treba da učini radnju X, Y, ili Z, itd…). Primjenjivač norme slobodno odlučuje, koja je alternativa najbolja. To je potrebno jer uprava ne može biti slijepi i automatizirani primjenjivač zakona, mora se voditi računa o općem interesu. Mogućnost slobodnog ocjenjivanja U osnovi je bitno da se slobodno ocjenjivanje mora zasnivati na pravnoj normi. Slobodno ocjenjivanje ili postupanje bez podloge u pravnoj normi značilo bi samovolju i nezakonitost. Što je objekt slobodne ocjene Objekti diskrecijskog odlučivanja jesu materijalnopravna pitanja u aktu (mada se može i o određenim pitanjima procesne prirode). Varijante; -1- donosioc upravnog akta slobodno odlučuje hoće li podijeliti određeno ovlaštenje ili ne, a kada se već odluči, tada mu norma propisuje kako da postupi, -2- pravna norma ostavlja slobodu u sadržaju akta (kako), ali njegovog donosioca veže u pitanju da li mora pristpiti odlučivanju, -3- u trećoj se varijanti oba pitanja rješavaju slobodnom ocjenom ( i pitanje; da li će se, i pitanje; kako će se). Što izmiče slobodnoj ocjeni -Nadležnost- njezino propisivanje obavlja se prinudnom pravnom normom i pritom je isključeno svako slob. odluč., -Procedura- prije donošenja upravnog akta, -Način utvrđivanja činjeničnog stanja- , -Forma- , i -Oblik akta- . Kontrola akata u kojima je slobodna ocjena Postupati po slobodnoj ocjeni ne znači biti oslobođen svakog oblika kontrole i nadzora. Diskrecijska ocjena nije u sferi legalnosti, već u sferi oportuniteta. Zbog toga kontrolu pravilnog diskrecijskog odlučivanja mogu obavljati samo oni organi koji imaju ovlaštenje da obavljaju nadzor nad oportunošću upravnih akcija, odnosno svrhovitošću upravnih akata (obično organi koji odlučuju u povodu žalbe u drugostupanjskom postupku). Nasuprot tome, čista kontrola zakonitosti ne obuhvaća ispitivanje diskrecione ocjene. Slobodna ocjena prema drugim oblicima slabije pravne vezanosti Kod uspoređivanja interpretacije pravne norme i diskrecione ocjene, kao kriterij služi sloboda opredeljivanja pravne norme. Interpretacija se vrši logičkim, gramatičkim i dr. načinina, dok kod diskrecione ocjene primarna je volja primjenjivača norme i ona se za svaki novi slučaj ponovo utvrđuje. Popunjavanje pravne praznine Zbog propusta (neobuhvatnosti) donosioca pravnih normi, kada se jednom popuni, popunjeno pravilo ima značenje presedana jer se primjenjuje pri rješavanju budućih sličnih slučajeva i primjenjivač pri rješavanju treba se ponašati uvijek jednako, prema načinu na koji je popunio pravnu prazninu. IZVORI UPRAVNOG PRAVA ( VRELA ) -u materijalnom smislu- je ona stvaralačka snaga kojom se razvija pravo. To je onaj stvarni društveni činilac koji izaziva nastajanje prava (fontes juris esendi), -u formalnom smislu- to su pravne norme ( fontes juris congoscendi) Vrste pravnih vrela (normi); -1- Ustav RH - temeljni zakon, načela ustava su podloga za djelovanje svih državnih organa. Ustavne norme su uglavnom posredno pravno vrelo jer općenito propisujeu načela za djelovanje i organizaciju državne uprave i traže daljnju detaljniju razradu. -2- Zakoni - oni su najvažnije i osnovno pravno vrelo. I sam Ustav kaže da pojedinačni akti državne uprave moraju biti utemeljeni na zakonu. Dvije vrste zakona, jer se mogu donositi; -posebnom kvalificiranom većinom zastupnika, i -nadpolovičnom većinom zastupnika na sjednici. -3- Poslovnici i drugi opći akti Sabora RH; -poslovnik doma Sabora donosi se većinom svih zastupnika, -državni proračun i završni račun državnog proračuna, -odluka; akt uređivanja unutarnjeg ustrojstva načina rada, -deklaracija; opće stajalište Sabora o pitanjima unutarnje i vanjske politike, -rezolucija; ukazivanje na stanje i probleme u određenom području, te mjere za provođenje, -preporuka; ukazuje se na podnesene pritužbe o nepravilnostima rada tijela koja imaju javne ovlasti, -zaključak; utvrđuju se stajališta o nekom događaju. -4- Opći akti predsjednika republike -uredbe sa zakonskom snagom u izuzetnim situacijama (npr. rat, elem. Nepogode…), -upućuje Saboru poslanice, a jednom godišnje podnosi mu izvještaj o stanju u republici. -5- Opći akti Vlade -poslovnik; propisuje se ustrojstvo i način rada Vlade, -uredbe; od posebne važnosti su uredbe koje vlada donosi po ovlaštenju Sabora. Tim uredbama Vlada može uređivati pojedina pitanja iz djelokriga sabora, osim onih koje se odnose na razradu ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanina, nacionalna prava, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela i lokalne samouprave, -ostalim uredbama Vlade; propisuje se ustrojstvo ministarstava, -Vlada donosi i ; odluke, rješenja i zaključke, -ministri i ravnatelji državne upravnih org. donose pravilnike, naredbe i naputke za provođenje zakona i pr. -6- Opći akti tijela jedinica lokalne samouprave Jedinice lokalne samopurave; općina, grad i županija imaju statut. Statut se donosi većinom glasova svih članova predstavničkog tijela. Predstavničko tijelo lokalne samoup. Donosi svoj poslovnik. Župan može donijeti pravilnik za poslovanje županijskog ureda. -7- Opći akti pravnih osoba -Akti ustanova i poduzeća; akt o osnivanju, statut… -8- Međunarodni ugovori U ime RH sklapa ih predsjednik republike ( i Vlada). Ratificira ih Sabor (2/3 većinom svih zastupnika). Po pravnoj snazi su ispod ustava, a iznad zakona. Izvršavanje međ. ugovora prate resorni ministri, oni izvještavaju Vladu, a ona potom Sabor. -9- Običajno pravo Nema veliki značaj. Mogućnost primjene običaja je za popunjavanje pravnih praznina. -10- Praksa državnih organa Naročito sudova, značajna je praksa Ustavnog suda, u anglo-američkom pravu; precedenti. Sudska odluka može biti izvor prava tada kada je kreativna i pračena stabilnom primjenom. -11- Znanost PODZAKONSKI OPĆENORMATIVNI AKTI Zašto se donose; nemogućnost zakonodavnog tijela da zbog različitih razloga samo sve regulira putem zakona, razlog je koji se u teoriji iznosi. Uz taj razlog ističe se onda i značenje podzakonskog normiranja kao oblika kojim se upotpunjuje pravni poredak. Organi uprave primjenjuju podzakonske općenormativne akte daleko više nego drugi državni organi. S druge strane, podzakonski općenormativni akt može biti djelo same uprave. VRSTE PODZAKONSKIH OPĆENORMATIVNIH AKATA -1- Podzak. Općen. Akti prema posebnom ovlaštenju; -to ovlaštenje je sadržano u višoj pravnoj normi. -može biti dano u obliku ustavnog ili zakonskog ovlaštenja, dano generalno ili za pojedine situacije, vremenski uvjetovano ili ne, ali je bitno da određeni organ (predstavničko tijelo) propušta samo regulirati određenu materiju na čije je reguliranje inače ovlašten i ovlašćuje drugi organ da taj donese svoja pravna pravila u toj materiji. Radi se dakle o prenošenju nadležnosti za pravno normiranje s višeg na niži nivo. -naš Ustav izričito predbiđa mogućnost delegiranja zakonodavne nadležnosti na izvršni organ ; čl. 88, st. 1.; “Zastupnički dom može, najviše na vrijeme od godinu dana, ovlastiti Vladu RH da uredbama uređuje pojedina pitanja iz njegova djelokruga, osim onih koja se odnose na razradu Ustavom utvrđenih sloboda i prava čovjeka i građanima, nacionalna prava, izborni sustav, ustrojstvo, djelokrug i način rada državnih tijela i lokalne samouprave”, čl. 109, st. 2.; “Unutarnje ustrojstvo ministarstva, Vlada uređuje uredbama, a za obavljanje svojih poslova osniva službe”. -2- Podzak. Općen. Akti za izvršenje zakona; -svrha im je za izvršavanje zakona, izvode se iz samog zakona, dijele sudbinu samog zakona. -3- Podzak. Općen. Akti koji dopunjuju i koji zamjenjuju zakon -4- Spontani Podzak. Općen. Akti; -ovlaštenje za njihovo donošenje utvrđeno je već prije u nekoj višoj pravnoj normi (Ustavu ili zakonu). Donosilac takvih akata djeluje spontano, ne čekajući nikakvo novo ovlaštenje. RATIFIKACIJA PODZAKONSKIH OPĆENORMATIVNIH AKATA -Tim institutom predstavničko tijelo naknadno potvrđuje podz. Općen. Akte što su ih donijeli drugi državni organi. -Uskračivanje ratifikacije dovodi do nemogućnosti primjene podzak. Općen. Akata. -Ista sudbina stiže pozak.općen. akte i ako njegov donosilac propusti rok za podnošenje na ratifikaciju. -Po opsegu; može biti za cijeli akt ili samo neke dijelove. KONTROLA USTAVNOSTI I ZAKONITOSTI Općenormativni akti moraju biti u skladu sa ustavom i zakonom SANKCIJE PROTIV PROTUUSTAVNIH I NEZAKONITIH POA Stavljanje van snage i kao eksepcija nezakonitosti. To može biti u obliku; -poništavanja ( ex tunc ) ili -ukidanja ( ex nunc ). Ustavnom sudu u HR je povjerena takva uloga. Ustavni sud će ukinuti ili poništiti propis ako utvrdi da je neustavan ili nezakonit. Ustavni sud će odlučujući da li neki propis poništiti ili ukinuti, uzeti u obzir sve okolnosti od značenja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti, imajući u vidu sve okolnosti i težinu povrede Ustava ili zakona i interes pravne sigurnosti. Ustavni sud poništit će propis; -ako se njime vrijeđaju temeljne slobode i prava čovjeka i građana, -ako se njime neki pojedinci, skupine ili organizacije neosnovano satavljaju u povoljniji položaj. I Vlada ima pravo također, i dužnost, ukinuti propis ministarstva ili drugogrepubličkog organa državne uprave, ako ocjeni da je njime povrijeđen opći interes, odnosno da je protivan utvrđenoj politici, zakonu ili propisu vlade. Nadzor obavlja nadležno ministarstvo. Ako ovaj organ smatra da je statut ili opći akt ustanove u suprotnosti sa Ustavom, zakonom ili drugim propisom, obustavit će ga od izvršenja, i uroku od mjesec dana predložiti Vladi da sporni aktponišti ili ukine. Ako Vlada donese rješenje kojim se poništava ili ukida statut ili opći akt, ustanova ima pravo protiv takvog rješenja pokrenuti upravni spor pred upravnim sudom RH. EKSCEPCIJA NEZAKONITOSTI (ILEGALNOSTI) Tim oblikom određeni državni organi (u pravilu; sud) odbija primjenu podzakonskih općenormativnih akata na konkretan slučaj kad utvrdi da je taj u suprotnosti s višom pravnom normom (zakonom). U takvim slučajevima predmet se rješava na osnovu zakona. Takvi akti ne stavljaju se izvan snage, već se samo odbija njihovo primjenjivanje na konkretni slučaj, dok se u povodu drugih slučajeva može i dalje primjenjivati sve dotle dok ga nadležni organ u propisanom postupku ne stavi izvan snage. Prema Ustavnom zakonu Ustavnog suda RH, sudovi u postupku prilikom primjene zakona i drugih propisa imaju različite mogućnosti u slučaju kada posumnjaju u ustavnost. Moraju zastati sa postupkom i zatražiti da Vrhovni sud RH podnese Ustavnom sudu zahtjev za ocjenu ustavnosti zakona. (To važi za zakone). Ako sud pak nađe da drugi propis koji bi valjalo primijeniti nije suglasan sa Ustavom, odnosno zakonom, neće primijeniti taj propis (ekscepcija ilegalnosti), o ćemu će izvijestiti Vrhovni sud RH. Kad sud pravomoćnom odlukom odbije primijeniti propis zbog njegove neustavnosti ili nezakonitosti, a Ustavni sud nakon provedenog postupka ocjene ustavnosti odnosno zakonitosti utvrdi da takva neustavnost, odnosno nezakonitost ne postoji, svatko kome je povrijeđeno neko pravo može zahtijevati izmjenu pravomoćne odluke suda u roku godine dana od dana objave odluke Ustavnog suda. OBUSTAVA OD IZVRŠENJA Tu se radi zapravo o privremenom prestanku mogućnosti primjene jednog općeg akta podzakonske prirode, koja nastaje zbog toga što je pravno ovlašteni mosilac kontrole takvog akta iskoristio pravo da ga obustavi od izvršenja zbog sumnje u njegovu ispravnost. U takvom slučaju konačnu odluku donosi u pravilu neki drugi organ (viši). Npr.; prema Zakonu o Vladi RH, vlada ima pravo da na prijedlog ministra, u cijelosti ili djelomično obustavi od izvršenja propis ili drugi opći akt određenih organa za koje smatra da nije u skladu sa ustavom i zakonima. Ako Vlada primjeni ovu mjeru obustave, dužna je bez odlaganja, a najkasnije u roku 8 dana podnijeti zahtjev Ustavnom sudu za ocjenu ustavnosti odnosno zakonitosti obustavljenog akta. NAPUTAK Naputak (instrukcija, uputa) je poseban oblik akta, internog po svojoj prirodi, putem kojega se u okviru upravne organizacije podjeljuje od strane višeg organa, nižem organu, uputa za postupanje ili djelovanje u određenim situacijama. Naputak nema obilježja pravnog pravila, na njega se ne mogu pozivati treće osobe. Npr.; Zakono sustavu državne uprave daje pravo ravnatelju državne upravne organizacije da u upravljanju ovom organizacijom, između ostalog, daje naputke za rad, isto tako to pravo imaju i župani. Vrste; individualni i generalni , obvezni i neobvezni Naputci su u pravilu neobvezni. Obveza da se naputak poštuje mora proizlaziti iz pravne norme. (Npr.; ministar unutarnjih poslova donosi i obvezatne naputke.) KONTROLA NAD UPRAVOM IDEJNE OSNOVE KONTROLE NAD UPRAVOM Organi državne uprave u svim državama imaju široke ovlasti, te stoga je potrebna i kontrola kako se te ovlasti obavljaju. Kontrola je kontinuirana djelatnost nadzora što ga ovlašteni subjekti provode nad ponašanjem uprave, načinom upotrebe njezinih ovlaštenja i aktima odnosno mjerama što proizlaze iz upotrebe tih ovlaštenja. Kontrola uprave može se manifestirati kao; -kontrola zakonitosti (legaliteta), i -kontrola svrhovitosti (oportuniteta). SUBJEKTI KONTROLE -nosioci kontrole, -organi nad kojima se obavlja kontrola. PREDMET KONTROLE -ponašanje uprave, -način upotrebe ovlaštenja, -akti i mjere koje uprava donosi, odnosno poduzima KONTROLNA OVLAŠTENJA -konstatacija, -objektivno stavljanje van snage, (akti se stavljaju van snage (kasacija) sa učinkom poništavanja ili ukidanja), -meritorno rješavanje (kontrolor svojom odlukom može zamijeniti odluku organa koji je kontrolirao). Djelotvornost kontrole ovisi od a) veličine broja subjekata, b) širine kontrolnih ovlaštenja. NOSIOCI KONTROLE NAD UPRAVOM Kontrola uprave od strane; -1- predstavničkog tijela, -2- pučkog pravobranitelja, -3- unutar same uprave, -4- putem društvenog nadzora, -5- državnog odvjetništva i druge posebne upravne kontrole (npr. financijska kontrola i razne inspekcijske službe), -6- sudova. Bilješke; -Sabor RH je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti. Vlada obavlja izvršnu vlast. Sabor nadzire rad Vlade, a ona je odgovorna predsjedniku Republike i saboru. -u jedinicama lokalne samouprave; općinsko odnosno grasko vijeće i županijska skupština. Ivršne poslove obavlja općinsko, gradsko, odnosno županijsko poglavarstvo -prema Ustavu, predsjednik Republike imenuje i razrješuje dužnosti predsjednika Vlade, te na prijedlog predsjednika Vlade imenuje i razrješuje dužnosti njezine potpredsjednike i članove. Predsjednik vlade, u roku 15 dana od imenovanja, predstavlja vladu saboru i traži glasovanje o povjerenju. -na prijedlog 1/10 zastupnika, može se pokrenuti pitanje povjerenja -u jedinicama lokalne samopurave , na prijedlog članova predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave pokrenuti pitanje povjerenja predsjedniku poglavarstva, pojedinom njegovom članu ili poglavarstvu u cjelini, glasovanje može zahtijevati i predsjednik poglavarstva. Odluka se prihvaća ako je za nju glasovala većina svih članova predstavničkog tijela. -INTERPELACIJA- najmanje 10 zastupnika; njom se otvara pitanje o radu Vlade u cjelini, ili pojedinim odlukama ili pitanjima. Interpelacija se može podnijeti i kad zastupnik nije zadovoljan ni naknadnim dopunskim pismenim odgovorom . Ponovo iterpelacija, tek nakon proteka 3 mjeseca. -I preko državnog proračuna, utječe se na državnu upravu. -mogućnost predsjednika da raspusti sabor, uz prijedlog Vlade, i supotpis njezina predsjednika, a nakon savjetovanja sa predsjednikom sabora; ako; se izglasa nepovjerenje Vladi, ili ako se u roku mjesec dana od dana predlaganja ne prihvati proračun. -Pučki pravobranitelj uveden je Zakonom o pučkom pravobranitelju iz 1992 godine (NN 60/92). -P. B. vuće korjene iz Švedske, gdje je ustanovljen još prije dva stoljeća “ombudsman” (prijevod; predstavnik, zastup.) -Odgovoran je parlamentu, prima pritužbe građana, ima ovlasti da provodi istragu, preporučuje potrebne mjere i objavljuje svoja izvješća. P. B. imenuje i razrješuje Sabor, na vrijeme od 8 godina. Dipl. pravnik sa min 15 god radnog iskustva. U pravilu P. B. ne postupa u stvarima o kojima je u tijeku upravni ili drugi postupak. Podnosi saboru godišnje izvješće o svome radu. Ima tri zamjenika. Razrješenje je moguće u tri slučaja; ostavkom prihvaćenom od Sabora, gubitkom HR državljanstva, ako tako odlući Sabor. Kontrola unutra same uprave; Vlada obavlja nadzor nad radom misnistarstva, ministarstva nadziru upravne organizacije, tijela lokalne samouprave i uprave te pravna osobe sa javnim ovlstima. << Natrag...
|