USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

77

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukoje­vić i Milan Vuković, odlučujući o ustavnoj tužbi F. D. iz P., kojeg zastupa T. B. G., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj dana 21. prosinca 2004. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Pitomači dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom, pod brojem: P-253/2004 (prvi broj: P-77/93) u najkraćemu mogućem roku, ali ne duljem od jedne (1) godine, računajući od prvoga idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02 – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe, F. D. iz P., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01 – pročišćeni tekst), u iznosu od 3.300,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu temeljem članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narod­ne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) radi nedonošenja odluke suda u razumnom roku.

U ustavnoj tužbi navodi da je 25. siječnja 1993. godine Općinskom sudu u Đurđevcu, pod brojem: P-77/93 podnio tužbu protiv Republike Hrvatske i D. S. radi naknade štete uzrokovane od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga tijekom Domovinskog rata. Nakon ustupanja zbog nenadležnosti, predmet se u vrijeme podnašanja ustavne tužbe ovom Sudu vodio kod Općin­skog suda u Pitomači, pod brojem: P-121/99.

Podnositelj smatra da je iz razloga što nadležni sud nije u razumnom roku odlučio o njegovom tužbenom zahtjevu, povrije­đeno njegovo ustavno pravo zajamčeno odredbom članka 29. stav­ka 1. Ustava Republike Hrvatske. Stoga predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu i odredi primjerenu naknadu podnositelju.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u ustavnosudskom postupku, pokrenutom temeljem članka 63. Ustavnog zakona, utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske:

– 25. siječnja 1993. godine podnositelj Općinskom sudu u Đurđevcu podnosi tužbu pod brojem: P-77/93 protiv Republike Hrvatske i D. S. radi naknade štete uzrokovane od strane pripadnika hrvatskih oružanih snaga tijekom Domovinskog rata,

– do 5. studenoga 1997. održano je sedam ročišta i donesena prvostupanjska presuda,

– 3. travnja 1998. godine Županijski sud u Bjelovaru rješenjem, broj: Gž-53/98-2 ukida navedenu prvostupanjsku presudu u odnosu na I-tuženu i u tom dijelu vraća na ponovni postupak,

– 7. listopada 1998. godine u ponovljenom postupku pod brojem: P-270/98 održano je novo ročište (inače osmo u predmetu), nalog podnositelju za dostavu dokumentacije,

– 4. studenoga 1998. godine Općinski sud u Virovitici donosi rješenje o odbacivanju tužbe. Žali se podnositelj,

– 21. siječnja 1999. godine Županijski sud u Bjelovaru rješenjem, broj: Gž-1698/98-2 uvažava žalbu, ukida prvostupanjsko rješenje i predmet vraća na ponovni postupak,

– 12. ožujka 1999. godine u ponovljenom postupku, sada broj: P-59/99 održano je novo ročište (inače deveto u predmetu), odgoda radi pribavljanja službenih podataka,

– 8. lipnja 1999. godine održano je deseto ročište na kojem je glavna rasprava zaključena i donijeta presuda o usvajanju tužbenog zahtjeva. Žali se tužena,

– rješenjem, broj: Gž-1296/1999 od 18. studenoga 1999. godine Županijski sud u Bjelovaru ukida prvostupanjsku presudu i predmet vraća na ponovni postupak,

– Općinski sud u Virovitici rješenjem, broj: P-716/99-67 od 7. prosinca 1999. godine predmet ustupa Općinskom sudu u Pitomači kao stvarno i mjesno nadležnom za postupanje,

– 8. ožujka 2000. godine Općinski sud u Pitomači pod brojem: P-121/99 održava ročište (inače jedanaesto u predmetu) i određuje saslušanje novih svjedoka,

– 14. ožujka 2000. godine održano je dvanaesto ročište, istaknut je prigovor za prekid postupka u smislu odredbe članka 184a. Zakona o obveznim odnosima,

– 10. svibnja 2000. godine rješenjem, broj: P-121/99-71 Općinski sud u Pitomači određuje prekid postupka po tužbi podnositelja,

– nakon donošenja Zakona o odgovornosti Republike Hrvat­ske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine«, broj 117/03.), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine, postupak u predmetu podnositelja je nastavljen i donijeta je presuda dana 2. ožujka 2004. godine. U svezi iste izjavljena je žalba 17. ožujka 2004. godine Županijskom sudu u Virovitici,

– rješenjem, broj: Gž-465/04-3 od 7. listopada 2004. godine Županijski sud u Virovitici ukida presudu Općinskog suda u Pitomači, broj: P-121/99-88 od 2. ožujka 2004. godine i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje,

– u ponovljenom postupku, nakon ukidnog rješenja, predmet je dobio novi broj: P-253/2004, održano je ročište dana 2. studenoga 2004. godine, ali je isto odgođeno i novo zakazano za dan 7. prosinca 2004. godine, međutim to ročište je odgođeno i novo zakazano za dan 13. prosinca 2004. godine,

– na ročištu održanom dana 13. prosinca 2004. godine saslušan je jedan od  predloženih svjedoka, ročište je odgođeno radi dostave adresa ostalih svjedoka, a novo ročište bit će odre­đeno pismeno.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Podnositelj je predmetni parnični postupak pokrenuo 25. siječnja 1993. godine tužbom podnesenom temeljem članka 180. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91, 73/91, 3/94), koji je glasio:

»Članak 180.

Za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.«.

Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99.), koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999. godine, bilo je propisano:

»Članak 1.

U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94. i 7/96.) iza članka 184. dodaju se članci 184a. i 184b. koji glase:

Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu tijekom Domovinskog rata

Članak 184a.

1) Postupci koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obav­ljanjem vojne ili redarstvene službe tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. prekidaju se.

2) Postupci iz stavka 1. ovog članka nastavit će se nakon donošenja posebnog zakona kojim će se urediti odgovornost za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.

Članak 2.

Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka 1. (članka 184.a. stavka 2. i 184.b. stavka 2.) ovoga Zakona, te članka 2. stavka 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) podnese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«.

Hrvatski sabor, na sjednici održanoj dana 14. srpnja 2003. godine, donio je Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine«, broj 117/03.), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine, a kojim je propisano:

»Članak 4.

1) Postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz ovoga Zakona, prekinuti stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99.) nastavit će se stupanjem na snagu ovoga Zakona.«.

Iz navedenog slijedi da je Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima određen prekid postupaka u kojima je odluči­vano o naknadi štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe tijekom Domovinskog rata do stupanja na snagu Zakona o odgovornosti Repub­like Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, odnosno da je zbog važenja navedenog Zakona spomenuta vrsta postupaka morala biti prekinuta tijekom razdoblja od tri (3) godine, osam (8) mjeseci i dvadeset pet (25) dana.

Podnositelj je podnio ustavnu tužbu temeljem članka 63. Ustavnog zakona zbog povrede ustavnog prava na donošenje sud­ske odluke u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske propisuje:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).«.

Članak 63. Ustavnog zakona propisuje:

»Članak 63.

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakoga pojedinog slučaja.

Razmatrajući navode ustavne tužbe i dokumentaciju koja prileži tužbi, Ustavni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za postupanje u smislu odredbi članka 63. Ustavnog zakona.

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Podnositelj ustavne tužbe pokrenuo je parnični postupak radi naknade štete 25. siječnja 1993. godine. Ustavna tužba podnijeta je 30. siječnja 2003. godine. Ustavni sud utvrđuje da je od dana pokretanja parničnog postupka do dana podnošenja ustavne tužbe proteklo punih deset (10) godina.

Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a to je 5. studenoga 1997. godine. Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine. Ispitivanje razumnosti trajanja sud­skih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.

Stoga, računajući od 5. studenoga 1997. godine do 30. siječ­nja 2003. godine, dana podnošenja ustavne tužbe, pravno relevantno razdoblje koje Ustavni sud razmatra u konkretnom ustavnosudskom postupku obuhvaća pet (5) godina, dva (2) mjeseca i dvadeset pet (25) dana.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Prema članku 117. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske, su­do­vi sude na temelju Ustava i zakona.

Prekid parničnog postupka u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Pitomači (rješenje tog suda od 10. svibnja 2000. godine), pod brojem: P-121/99 nastupio je po sili zakona (ex lege) dana 6. studenoga 1999. godine, stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima.

Donoseći rješenje o prekidu postupka dana 10. svibnja 2000. godine, nadležni Općinski sud u Pitomači postupio je u skladu sa zakonom, a njegovo rješenje o prekidu postupka imalo je deklaratorno značenje.

Tim Zakonom određeni prekid postupka, do donošenja novog propisa, onemogućio je nadležni sud da tijekom prekida poduzima radnje usmjerene na rješavanje podnesenoga tužbenog zahtjeva te da odluči o tom zahtjevu.

4.3. UTJECAJ ZAKONOM ODREĐENOG PREKIDA POSTUPKA NA POVREDU USTAVNOG PRAVA

U ovoj pravnoj stvari Ustavni sud ocjenjuje postoje li zbog zakonom određenog prekida postupka pretpostavke za postupanje Suda u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona te je li zbog takvog prekida postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da o njegovim pravima i obvezama u razumnom roku odluči neovisni i nepristrani sud.

U svezi s pitanjem postojanja pretpostavke za postupanje u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona u slučaju zakonom određenog prekida postupka, Sud smatra da se tako određenim prekidom postupka može povrijediti člankom 29. stav­kom 1. Ustava zajamčeno pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, tijekom zakonom određenog prekida nadležni sud ne može postupati, pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan može doći do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Iako se u ovom slučaju neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu, već je posljedica intervencije zakonodavca u započeti sudski postupak, takvom se intervencijom može povrijediti pravo na suđenje u razumnom roku. Stoga postoje odredbama članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona utvrđene pretpostavke za postupanje po podnesenoj ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put.

U svezi s pitanjem je li u ovom slučaju došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, Sud utvrđuje da je u uvjetima podnošenja, temeljem članka 180. Zakona o obveznim odnosima, velikog broja tužbi protiv Republike Hrvatske za naknadu štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe tijekom Domovinskog rata, a kojima su potraživani relativno značajni iznosi naknada šteta, postojalo opravdanje za dodatno zakonsko uređenje te odgovornosti, pa i za određivanje prekida započetih postupaka do donošenja novog propisa. Međutim, tako određeni prekid postupka svojim traja­njem nije smio onemogućiti ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava na suđenje u razumnom roku. O navedenom ograničenju vodio je računa i Hrvatski sabor kada je na sjednici održanoj 22. listopada 1999. godine obvezao Vladu Republike Hrvatske da najkasnije u roku od šest mjeseci podnese Saboru prijedlog zakona kojim će se urediti to pitanje. Nakon proteka zakonom određenog roka u kojem je Vlada bila dužna Hrvatskom saboru podnijeti prijedlog novoga zakonskog uređenja i time omogućiti nastavak prekinutih postupaka, podnositelj je bio u neizvjesnosti hoće li se i kada će se nastaviti prekinuti postupak.

Vodeći računa o svim ovim okolnostima te o činjenici da je u konkretnom slučaju prekid postupka u povodu tužbe podnositelja samo jednim dijelom obuhvatio pravno relevantno razdoblje od stupanja na snagu Europske konvencije do podnošenja ustavne tužbe, od donošenja rješenja o prekidu postupka (10. svibnja 2000. godine) do donošenja presude Općinskog suda u Pitomači, broj: P-121/99 (2. ožujka 2004. godine), u trajanju od tri (3) godine, osam (8) mjeseci i dvadeset tri (23) dana, Ustavni sud utvr­đuje da je takvim zakonom određenim prekidom postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo pod­nositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Takvim zakonom određenim prekidom postupka u ovom je slučaju podnositelju povrijeđeno i pravo na pristup sudu, koji je dio prava na sud, također zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava o temeljnom ljudskom pravu na pravično suđenje.

5. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-313/2003
Zagreb, 21. prosinca 2004.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.