USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

380

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi B. M. iz S., kojeg zastupaju Š. K. i E. Š., odvjetnici u S., na sjednici održanoj 2. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Splitu dužan je provesti ovršne radnje i dovršiti postupak ovrhe u predmetu koji se vodi pred tim sudom, pod poslovnim brojem: Ovr-2241/02 (raniji broj: I-1330/94) u najkraćemu mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvoga idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe B. M. iz S., V. 14, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 9.000,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri (3) mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Repub­like Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj ustavne tužbe, temeljem članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnio je dana 31. ožujka 2004. godine ustav­nu tužbu radi duljine ovršnog postupka.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Dana 13. kolovoza 1994. godine podnositelj je podnio prijedlog za ovrhu Općinskom sudu u Splitu protiv D. J.

Do 5. studenoga 1997. godine donijeto je rješenje o ovrsi na pokretnim stvarima ovršenika.

Dana 10. prosinca 1997. godine sud je uputio dopis Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj tražeći od iste da ovršeniku oduzme vozilo.

Dopisom od 12. veljače 1998. godine Policijska uprava split­sko-dalmatinska obavijestila je sud da nije u mogućnosti izvršiti traženo, jer je ovršenik vozilo dao u zalog trećoj osobi čije boravište ovršeniku nije poznato. Policija je raspisala potragu za vozilom.

Zaključkom suda od 11. veljače 1999. godine pozvan je pod­nositelj očitovati se na dopis policije.

Podneskom od 1. travnja 1999. godine podnositelj je predložio izmjenu sredstva ovrhe na način da se ovrha provede na nekretninama ovršenika naznačenim u prijedlogu za ovrhu.

Zaključkom od 14. travnja 1999. godine sud je pozvao podnositelja dostaviti dokaz o vlasništvu ovršenika na navedenoj nekretnini.

Dana 14. travnja 1999. godine sud je odbio prijedlog ovrše­nika za odgodu provedbe ovrhe, izjavljen dana 30. listopada 1997. godine protiv rješenja o ovrsi od 12. siječnja 1994. godine.

Podneskom od 17. svibnja 1999. godine podnositelj je iz­vi­jes­tio sud da je ovršenik izvanknjižni vlasnik stana u Splitu, te je predložio sudu da od javnog bilježnika T. M. zatraži primjerak kupoprodajnog ugovora.

Dana 22. studenoga 1999. godine sud je od javnog bilježnika zatražio primjerak ugovora.

Dana 29. studenoga 1999. godine javni bilježnik udovoljio je traženju suda.

Dana 8. prosinca 1999. godine sud je donio rješenje o ovrsi zabranom prodaje ili opterećenja nekretnine ovršenika, uz zabilježbu zabrane u zemljišnim knjigama, te prodajom nekretnine na javnoj dražbi i namirenjem novčane tražbine podnositelja.

Dana 21. siječnja 2000. godine ovršenik je izjavio žalbu na rješenje o ovrsi.

Dana 27. siječnja 2000. godine Općinski sud u Splitu odbacio je žalbu ovršenika kao nepravodobnu.

Dana 11. veljače 2000. godine ovršenik je izjavio žalbu na navedeno rješenje o ovrsi, podredno prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

Dana 6. lipnja 2000. godine održano je ročište pred Općin­skim sudom u Splitu.

Rješenjem od 14. lipnja 2000. godine Općinski sud u Splitu odbio je prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

Dana 21. srpnja 2000. godine Županijski sud u Splitu odbio je žalbu ovršenika protiv rješenja od 27. siječnja 2000. godine.

Zaključkom od 9. studenoga 2000. godine Općinski sud u Splitu pozvao je podnositelja da dostavi zemljišnoknjižnu oznaku stana.

Zaključkom od 6. lipnja 2001. godine određen je očevid na licu mjesta.

Dopisom od 25. lipnja 2001. godine pozvano je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Split izvršiti procjenu prometne vrijednosti ovršenikovog stana.

Dopisom od 4. srpnja 2001. godine Porezna uprava izvijestila je sud da ne može izvršiti procjenu bez uviđaja na licu mjesta.

Dopisom od 25. listopada 2001. godine Porezna uprava izvijestila je sud o vrijednosti stana.

Rješenjem od 30. siječnja 2002. godine sud je utvrdio vrijednost stana.

Dana 11. ožujka 2002. godine ovršenik je izjavio žalbu na rješenje o procjeni nekretnine.

Rješenjem od 11. listopada 2002. godine Županijski sud u Splitu ukinuo je prvostupanjsko rješenje o procjeni nekretnine i vratio predmet Općinskom sudu u Splitu na ponovni postupak.

Općinski sud u Splitu je zaključkom od 14. studenoga 2002. godine odredio očevid na licu mjesta za dan 2. prosinca 2002. godine.

Očevid nije proveden jer je stan bio zatvoren.

Zaključkom od 16. siječnja 2003. godine pozvan je vještak radi procjene vrijednosti nekretnine.

Rješenjem od 3. travnja 2003. godine određena je predaja stana na čuvanje podnositelju.

Ovršenik je na rješenje izjavio žalbu dana 25. travnja 2003. godine.

Zaključkom od 15. svibnja 2003. godine Općinski sud u Splitu odredio je očevid na licu mjesta za dan 28. svibnja 2003. godine. Očevid je proveden uz prisutnost vještaka.

Vještak je predao svoj nalaz dana 9. lipnja 2003. godine.

Rješenjem od 25. rujna 2003. godine sud je odredio vrijednost nekretnine.

Dana 1. prosinca 2003. godine ovršenik je izjavio žalbu na to rješenje.

Rješenjem od 14. svibnja 2004. godine Županijski sud u Splitu odbio je žalbu.

Zaključkom od 21. rujna 2004. godine Općinski sud u Splitu odredio je prodaju nekretnine za dan 3. studenoga 2004. godine.

Dražbeno ročište proteklo je bezuspješno, te je novo odre­đeno za dan 18. siječnja 2005. godine.

Prema Zapisniku, sastavljenom pred Općinskim sudom u Spli­tu dana 18. siječnja 2005. godine (broj: OVR-2241/02), opuno­moćenici stranaka i same stranke suglasno su predložili odgodu zakazanoga dražbenog ročišta »za period do početka ožujka 2005. godine«, pa je sukladno tome sud donio zaključak da se dražbeno ročište odgađa za dan 1. ožujka 2005. godine.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je:

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).

Člankom 63. Ustavnog zakona propisano je:

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđe­njima:

4.1. Ustavni sud u prvom redu napominje da je u svojoj dosadašnjoj praksi u pogledu ustavnih tužbi koje su se odnosile na pitanje razumnosti trajanja ovršnih postupaka razlikovao one ustavne tužbe u kojima je prigovor podnositelja bio usmjeren na nedonošenje rješenja o ovrsi od ustavnih tužbi kojima se prigovaralo da, iako je rješenje o ovrsi donijeto, ovrha nije provedena. U odnosu na prvu skupinu ustavnih tužbi, Ustavni sud razmatrao je duljinu postupka i ocjenjivao je li rješenje o ovrsi donijeto u razumnom roku.

U odnosu na drugu skupinu ustavnih tužbi, onih koje su se odnosile na samu provedbu ovrhe, Ustavni sud do sada je donosio rješenja kojima je ustavne tužbe odbacivao smatrajući da ne postoje pretpostavke za postupanje Ustavnog suda u smislu članka 63. Ustavnog zakona, s obrazloženjem da je u ovršnom postupku upravo rješenje o ovrsi akt čije se donošenje traži, dok sama provedba ovrhe nakon donošenja rješenja o ovrsi nije postupak u kojem se odlučuje o pravima i obvezama stranke.

Valja napomenuti, međutim, da zaštita ljudskih (poje­dinač­nih) prava i temeljnih sloboda koje jamči Ustav Republike Hrvat­ske ne smije biti formalne i apstraktne naravi, već mora biti stvarna i učinkovita. U tom smislu, Ustavni sud smatra da je došlo vrijeme za promjenu njegova pravnog stajališta u tom pitanju, jer se cilj pravičnog suđenja, to jest ostvarenje ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, koje uključuje i pravo na suđenje u razumnom roku, u odnosu na građan­skopravne postupke ne postiže samim donošenjem pravomoćne presude, već upravo njenim izvršenjem. Kada ne dođe do dobrovoljnog izvršenja izreke presude, stranka koja je uspjela u parnici primorana je pokrenuti sudski postupak ovrhe. U tom postupku, svrha ovrhe ne postiže se samim rješenjem o ovrsi, već upravo provedbom tog rješenja, te se stoga može reći da se u cijelom postupku ovrhe, sve do provedbe posljednje ovršne radnje ili do dovršetka postupka ovrhe iz drugih, zakonom određenih razloga, odlučuje o pravima i obvezama stranke, pa i ovrhu valja razmatrati kao dio sudskog postupka u kojem se odlučuje o pravima i obvezama stranke. Stoga Ustavni sud utvrđuje da se članak 29. Ustava odnosi i na postupak ovrhe, sve do dovršetka ovršnog postupka na neki od načina propisanih člankom 68. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 173/03. i 151/04.).

U tom smislu Ustavni sud usklađuje svoju praksu i s praksom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u daljnjem tekstu: Europski sud) u odnosu na primjenu članka 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, koji jamči pravo na pošteno suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku.

Tako Europski sud obrazlaže da bi pravo na pravično suđenje bilo iluzorno kada bi države članice Konvencije omogu­ćile da pravomoćne, obvezujuće odluke sudova ostanu neizvršene na štetu jedne od stranaka. Nezamislivo je da bi članak 6. stavak 1. Konvencije u detalje navodio procesna jamstva radi zaštite stranaka u parnici, kao što su pravo na pošten, javan i učinkovit postupak, a da se ta jamstva istodobno ne protegnu i na postupak ovrhe sudskih odluka donesenih u parničnom postupku. Tumačiti članak 6. stavak 1. Konvencije na način da se on bavi isključivo pravom pristupa sudu i načinom vođenja postupka značilo bi dovoditi do situacija nespojivih s vladavinom prava, načelom koji se države članice Konvencije obvezuju poštivati kada pristupaju Konvenciji. Ovrha sudskih presuda mora se stoga promatrati kao sastavni dio suđenja u smislu članka 6. stavka 1. Konvencije (vidi, na primjer, presudu Hornsby protiv Grčke od 19. ožujka 1997. godine, Izvješća o presudama i odlukama 1997-II, str. 511., stavak 40.).

Europski sud je i u odnosu na Republiku Hrvatsku do sada usvojio nekoliko presuda u kojima je razmatrao razumnost trajanja provođenja ovrhe, te našao povredu prava na suđenje u razumnom roku (vidi presude Cvijetić protiv Hrvatske, broj zahtjeva 71549/01, presuda od 26. veljače 2004. godine, Pibernik protiv Hrvatske, broj zahtjeva: 75139/01, presuda od 4. ožujka 2004. godine, te Kvartuč protiv Hrvatske, broj zahtjeva: 4899/02, presuda od 18. studenoga 2004. godine).

4.2. DULJINA OVRŠNOG POSTUPKA

Podnositelj je dana 13. kolovoza 1994. godine podnio prijedlog za ovrhu Općinskom sudu u Splitu.

Međutim, duljina postupka uzima se u razmatranje od 5. studenoga 1997. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvr­đivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola, broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Među­narodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02. – Protokoli 12. i 13., u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostalog, i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnijeta je dana 31. ožujka 2004. godine, a do tog dana postupak ovrhe nije dovršen, pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe ovršni postupak trajao ukupno devet (9) godina, sedam (7) mjeseci i osamnaest (18) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao šest (6) godina, četiri (4) mjeseca i dvadest šest (26) dana.

4.3. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Postupak ovrhe vodi se pred Općinskim sudom u Splitu. Pri tome je sud u razdoblju nakon 5. studenoga 1997. godine bio neaktivan od 12. veljače 1998. do 11. veljače 1999. godine. U daljnjem tijeku postupka nije bilo duljih razdoblja potpune neaktivnosti sudova, te Ustavni sud ocjenjuje da je nakon 11. veljače 1999. godine sud redovito postupao.

4.4. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE

(OVRHOVODITELJA U OVRŠNOM POSTUPKU)

Podnositelj ustavne tužbe nije pridonio duljini postupka, osim u siječnju 2005. godine kada je suglasno s dužnikom predložio odgodu dražbenog ročišta za ožujak 2005. godine.

4.5. SLOŽENOST OVRŠNOG PREDMETA

Prosuđujući složenost konkretnoga ovršnog predmeta u svjet­lu općih pravnih obilježja ovršnog postupka u Republici Hrvat­skoj, Ustavni sud utvrđuje da nije riječ o složenom predmetu.

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da se ovrha vodi u razdoblju duljem od deset godina, te ovršni postupak još nije dovršen. Ustavni sud posebno napominje da sudovi nisu odgovorni za namirenje vjerov­nika, već za učinkovitu i ekonomičnu provedbu ovrhe. U konkretnom postupku, iako nakon jednogodišnjeg razdoblja neaktivnosti do veljače 1999. godine, nije bilo duljih zastoja u postupku, ne može se reći da je ovrha – sagledavajući je u cjelini – provođena ekonomično i učinkovito, jer postupak ovrhe novčane tražbine traje već dulje od deset godina, što se ne može smatrati razumnim rokom. Stoga Ustavni sud smatra da je podnositelju povrijeđeno pravo na suđenju u razumnom roku zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Sukladno navedenom, u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona donijeta je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Temeljem odredbe članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakoga pojedinog slučaja, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

7. Predsjednik Općinskog suda u Splitu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme rješenja o dovršetku ovrhe provedbom posljednje ovršne radnje, odnosno druge odluke kojom se postupak ovrhe dovršava u skladu s člankom 68. Ovršnog zakona, u roku od (8) osam dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

8. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-1128/2004

Zagreb, 2. veljače 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.