USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

416

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom V. Z. iz P. P., kojeg zastupa D. Š., odvjetnik iz Ž., na sjednici održanoj 2. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Županijskog suda u Vukovaru, broj: Gž-597/98 od 21. studenoga 2000. godine.

III. Predmet se vraća Županijskom sudu u Vukovaru na ponovni postupak.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, broj: Gž-597/98 od 21. studenoga 2000. godine, kojom je usvojena žalba drugotuženice u sporu, J. S. iz Ž., te je preinačena presuda Općinskog suda u Županji, broj: P-472/97-15 od 25. lipnja 1998. godine, na način da je tužbeni zahtjev podnositelja, kao tužitelja, odbijen.

Navedenom prvostupanjskom presudom Općinski sud u Županji usvojio je tužbeni zahtjev podnositelja, te naložio tuženicima u sporu, Gradu Županji i J. S., da podnositelju predaju u posjed stan u Županji i naknade parnični trošak.

Tom je parničnom postupku prethodio postupak pred istim prvostupanjskim sudom, pod brojem: P-561/95, u kojem je podnositelj, tužbom protiv istih tuženika, tražio da se utvrdi da je na spornom stanu stekao stanarsko pravo, što je prvotuženik dužan priznati, da se naloži prvotuženiku da s podnositeljem sklopi ugovor o prodaji istog stana, te da se naloži tuženicima da mu stan predaju u posjed.

U tom je postupku donesena presuda i rješenje od 7. studenoga 1996. godine, kojom je tužbeni zahtjev podnositelja odbijen u dijelu koji se odnosi na stanarsko pravo i otkup stana, dok se je, u pogledu predaje u posjed, prvostupanjski sud oglasio apsolutno nenadležnim.

Županijski sud u Osijeku je u žalbenom postupku presudom i rješenjem, broj: Gž-524/97 od 27. ožujka 1997. godine, potvrdio prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu (koji se odnosi na stanarsko pravo i otkup), a ukinuo prvostupanjsko rješenje (koje se odnosi na apsolutnu nenadležnost za postupanje po zahtjevu za predaju u posjed), te u tom dijelu predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

U nastavku postupka donesena je presuda, broj: P-472/97 od 25. lipnja 1998. godine, kojom je tužbeni zahtjev na predaju u posjed usvojen, da bi u drugostupanjskom postupku, ovdje osporenom presudom, broj: Gž-597/98, prvostupanjska presuda bila preinačena i tužbeni zahtjev odbijen, uz obrazloženje da je u ranijem parničnom postupku pravomoćno odbijen podnositeljev zahtjev glede priznavanja stanarskog prava i prava na otkup stana, te se o tome više ne može raspravljati, a čime je podnositelj izgubio aktivnu legitimaciju tražiti predaju stana u posjed.

2. U ustavnoj tužbi podnositelj ističe povredu odredaba članka 14. stavka 2., članka 26. i članka 29. stavka 1. Ustava. Postojanje navedenih povreda obrazlaže stajalištem da je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud, koji je postupao povodom žalbe drugotuženice u sporu (dok se prvotuženik nije žalio), donio presudu kojom preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev u odnosu na oba tuženika – dakle i u odnosu na prvotuženika, koji nije izjavio žalbu i prema kojem je prvostupanjska presuda na predaju stana u posjed postala pravomoćna. Smatra stoga da je drugostupanjski sud sudio o pravomoćno presuđenoj stvari, a takav stav potkrepljuje tvrdnjom da u konkretnoj parnici tuženici nisu nužni suparničari, pa da niti presuda ne mora biti jednaka u odnosu na oboje tuženika.

Smatra, nadalje, da je drugostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev zbog pomanjkanja aktivne legitimacije tužitelja – podnositelja, a da to nije ničim obrazložio, jer je u postupku nedvojbeno utvrđeno da postoji valjani pravni naslov za predaju stana u posjed – odluka vlasnika o dodjeli stana na korištenje podnositelju. Stanarsko pravo podnositelja nije ostvareno upravo zbog toga što nije mogao biti ostvaren drugi kumulativno propisani uvjet za stjecanje stanarskog prava – useljenje u stan, koje je bilo onemogućeno činjenicom da u stanu, bez pravne osnove, stanuje drugotuženica i članovi njezine obitelji. Stoga podnositelj smatra da je potrebno primarno riješiti pitanje predaje stana u posjed, kao prethodno pitanje, a tek nakon toga je moguće, po novoj tužbi i na temelju drugačijega činjeničnog stanja, raspravljati o stanarskom pravu i otkupu stana.

Predlaže ukidanje osporene drugostupanjske presude.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Odredbom članka 14. stavka 2. Ustava zajamčena je svima jednakost pred zakonom.

Navedeno ustavno pravo moglo bi biti povrijeđeno ako sud ne bi uzeo u obzir propis koji je očigledno mjerodavan ili ako bi mjerodavan propis na grubi način bio pogrešno shvaćen i primijenjen, a što bi moglo izazvati sumnju da je osporena presuda donesena samovoljno, te ako bi sud bez ikakvih ili bez valjanih razloga odstupio od ustaljene prakse.

U konkretnom parničnom postupku suđeno je o tužbenom zahtjevu kojim neposjednik, na temelju valjane pravne osnove (pravomoćne odluke vlasnika o dodjeli stana na korištenje), traži predaju stvari od neposrednog i posrednog posjednika.

U tijeku tog postupka nadležni prvostupanjski sud je utvrdio na strani tužitelja (podnositelja ustavne tužbe) postojanje valjane pravne osnove koja mu daje pravo tražiti predaju stana u posjed. Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud usvojio tužbeni zahtjev podnositelja.

Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, nadležni drugostupanjski sud polazi u osporenoj presudi od pogrešnoga pravnog stajališta da bi jedino stanarsko pravo podnositelja bilo valjana pravna osnova temeljem koje bi bio legitimiran tražiti predaju stana u posjed, a kako stanarsko pravo podnositelj nije stekao – jer nije stekao posjed stana – to nije legitimiran taj posjed niti tražiti.

Kako to utemeljeno ističe i podnositelj u ustavnoj tužbi, stanarsko pravo ne predstavlja pravnu osnovu za stjecanje posjeda stana, budući da je, naprotiv, posjed (uz valjanu pravnu osnovu) uvjet za stjecanje stanarskog prava, temeljem odredbe članka 59. stavka 1. mjerodavnog Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/85). Međutim, velik je broj različitih drugih pravnih osnova na temelju kojih pravni subjekti mogu steći pravo na posjed, odnosno sam posjed stvari, pa je Županijski sud u Vukovaru pogrešno primijenio odredbe mjerodavnog Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00), kada je utvrdio da podnositelju ne pripada pravo tražiti posjed spornog stana zato što je pravomoćno odbijen sa zahtjevom za priznanje stanarskog prava na tom stanu.

Utvrdivši da su pravna stajališta Županijskog suda u Vukovaru u konkretnom slučaju, u pogledu primjene mjerodavnog materijalnog prava, diskriminatorna u odnosu na podnositelja ustavne tužbe, Ustavni sud je prihvatio navode podnositelja da mu je povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

4. S obzirom na navedeno utvrđenje Ustavnog suda, povrede ostalih ustavnih odredaba koje podnositelj ističe u ustavnoj tužbi nisu relevantne, te stoga u ustavnosudskom postupku nisu razmatrane.

5. Zbog izloženih razloga, a na temelju odredaba članaka 73. i 76. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99, 29/02 i 49/02 – pročišćeni tekst), donesena je odluka kao u izreci.

6. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-300/2001

Zagreb, 2. veljače 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.