USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

 417

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom M. Đ. iz P. i D. P. iz S. G., koje zastupa Lj. K.-S., odvjetnica u V., na sjednici održanoj  2. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

– presuda Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-1077/03-2 od 11. prosinca 2003. godine i

– presuda Općinskog suda u Virovitici, broj: P-419/03-11 od 27. listopada 2003. godine.

II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Virovitici na ponov­ni postupak i odlučivanje.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je dana 3. veljače 2004. godine protiv presude Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-1077/03-2 od 11. prosinca 2003. godine. Tom je presudom odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici, broj: P-419/03-11 od 27. listopada 2003. godine.

2. U spornoj pravnoj situaciji, 16. siječnja 1996. godine, D. P., sklopio je sa Z. š.-k. z. V. ugovor o kreditu broj: 72, na iznos od 13.700,00 kuna s godišnjim kamatama u visini od 84%, te u slučaju nevraćanja kredita u ugovorenom roku, zatezne kamate po stopi od 360% godišnje. U navedenom ugovoru u svojstvu solidarnih jamaca bili su navedeni podnositelj M. Đ., te B. P., A. S. i M. B.

S obzirom na činjenicu da solidarni dužnici nisu mogli ispunjavati preuzete obveze po ugovoru o kreditu, vjerovnik je u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Virovitici pod brojem: P-266/96, ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu. Na temelju ovršne isprave ovrhovoditelj (Z. š.-k. z. iz V.) pokrenuo je ovršni postupak pred Općinskom sudom u Pitomači koji se vodi pod brojem: Ovr-455/02.

Solidarni jamci, odnosno podnositelji ustavne tužbe pokrenuli su pred Općinskim sudom u Virovitici parnični postupak, broj: P-32/03 radi utvrđivanja ništavosti odredbi tako zaključenog ugovora o kreditu, a koje se odnose na visinu ugovorenih zateznih kamata. Odlukom prvostupanjskog suda utvrđeno je da su te odredbe spornog ugovora u cijelosti ništave uz utvrđenje da se na njega treba primjenjivati kamata po stopi koju banke ugovaraju za slične poslove u iznosu 24% godišnje.

3. S obzirom na izreku deklaratorne presude u predmetu, broj: P-32/03 podnositelji su u ovršnom predmetu, broj: Ovr-455/02 podnijeli žalbu iz razloga navedenih u članku 46. stavku 2. točki 9. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99., 42/00. – odluka Ustavnog suda i 173/03., u daljnjem tekstu: OZ).

U tijeku ovršnog postupka, podnositelji su upućeni na parnicu, te su presudom Općinskog suda u Virovitici, broj: P-419/03-11 od 27. listopada 2003. godine, podnositelji odbijeni s tužbenim zahtjevom koji je glasio:

»Proglašava se da ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Pitomači broj: Ovr-455/02, pokrenuta po ovršnom prijedlogu tužene Z. š.-k. z. V., M. 19, protiv prvotužitelja M. Đ. iz P., P. M. 155 i drugotužitelja D. P. iz S. G., M. T. 40 nije dopuštena, a što je tužena dužna priznati, te tužiteljima nadoknaditi trošak ovog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe«.

4. U ustavnoj tužbi podnositelji u bitnome iznose ospora­va­juće razloge iznesene u žalbenom postupku. Ističu da su osporavanom presudom, uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činje­nič­nog stanja, te pogrešne primjene postupovnog i materijalnog prava, povrijeđena ustavna prava sadržana u člancima 19. stavku 1. i 29. stavku 1. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositelji ističu da su osporene presude donesene uz nepravilnu primjenu odredbi članka 46. stavaka 9. i 10. OZ-a, jer smatraju da je sudska odluka na temelju koje je ovrha pokrenuta naknadnom sudskom odlukom djelomično izmijenjena, budući da je utvrđeno između istih stranaka da je ugovor o kreditu u odnosu na odredbe o ugovornim i zateznim kamatama djelomično ništav, odnosno da nisu ništave kamate od 24% godišnje na pozajmljenu glavnicu od 13.700,00 kuna. Ističu da je druga sudska odluka donesena 18. veljače 2003. godine, odnosno u vrijeme kada više nisu mogli zaustaviti ovrhu koja je pokrenuta na temelju ovršne isprave (odnosno presude Općinskog suda u Virovitici, broj: P-266/96 od 10. rujna 1996. godine).

I nadalje smatraju da bi provođenjem ovrhe uz utvrđene kamate od 444% godišnje, koje su utvrđene zabranjenima i nezakonitima, bila grubo povrijeđena ustavna prava koja su naprijed navedena. Ističu da kada bi se ovrha nastavila po prvotnoj presudi, njihove bi obiteljske kuće bile prodane po znatno nižoj cijeni od stvarne vrijednosti, te bi ostali bez svoje cjelokupne imovine. Ističu da se to već dogodilo brojnim obiteljima na području P. i V.

Zaključno, cijeneći osporavanu odluku, kao i njoj prethodeću prvostupanjsku presudu nezakonitima, podnositelji predlažu Us­tav­nom sudu podnesenu ustavnu tužbu usvojiti i osporene presude ukinuti.

5. Povodom prijedloga podnositelja ovaj Sud je rješenjem, broj: U-III-356/2004 od 7. srpnja 2004. godine, privremeno odgodio ovrhu u ovršnom predmetu Općinskog suda u Pitomači, broj: Ovr-455/02 do donošenja predmetne Odluke.

Ustavna tužba je osnovana.

6. Analizom osporavanih presuda, navoda ustavne tužbe i spisa predmeta, utvrđeno je da je presuđujući u spornoj pravnoj situaciji, prvostupanjski sud utvrdio kao nesporne činjenice postojanje ugovora o kreditu, zatim postojanje pravomoćne i ovršne presude kojom se nalaže, između ostalih i podnositeljima kao solidarnim dužnicima izvršenje dospjele a neispunjene obveze, te postojanje pravomoćne presude kojom se utvrđuju ništavim od­red­be spornog ugovora o kreditu, preko godišnje kamate u visini od 24%, jer je sud utvrdio da su više kamate zelenaške.

Glede dopuštenosti ovrhe u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je izrazio stajalište prema kojemu ovršna isprava na temelju koje je tražena ovrha nije stavljena izvan snage. Sud ističe da je činjenica utvrđenja ništavosti odredaba spornog ugovora o kreditu valjana pravna osnova za podnošenje zahtjeva za ponavljanje pravomoćno dovršenog parničnog postupka iz kojega je proizašla ovršna isprava, međutim da deklaratorna presuda donesena u konkretnom slučaju ne može mijenjati obvezu utvr­đe­nu kondemnatornom ovršnom ispravom. Zaključno, prvostupanj­ski sud je utvrdio da se sadržaj pravomoćne i ovršne isprave može mijenjati samo u parničnom postupku pod uvjetima utvrđenim u Zakonu o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.), a nikako u ovršnom postupku, pogotovo imajući u vidu razloge za žalbu sadržane u odredbi članka 46. OZ-a.

Protiv prvostupanjske presude podnositelj je izjavio žalbu, koja je osporenom presudom Županijskog suda u Virovitici u cijelosti odbijena kao neosnovana.

7. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s jav­nim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljud­sko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku iz kojega je proizašla osporavana odluka i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.

8. U konkretnom slučaju mjerodavne su odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, koje glase:

»(2) Ovršenik može izjaviti žalbu osobito: (...)

9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije više mogao uspješno istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sud­ske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave, (...)«

i odredbe članka 109. stavka 1. i članka 110. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96. i 112/99., u daljnjem tekstu: ZOO), koje glase:

»Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.«

9. Na temelju ustavnog jamstva iz članka 29. stavka 1. Ustava svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

Ustavni sud utvrđuje da je u provedenom postupku zbog pogrešne primjene odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a u svezi s člancima 109. stavkom 1. i 110. ZOO-a, podnositeljima povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, pogrešno je prav­no stajalište nadležnih sudova izneseno u osporenim presudama (točka 6. obrazloženja).

Prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, u pravnoj situaciji u kojoj postoji kondemnatorna presuda kojom se nalaže plaćanje obveze i deklaratorna presuda donesena naknadno između istih stranaka kojom se utvrđuje da je dio obveze koja je utvrđena kondemnatornom presudom ništav, a ne postoje uvjeti za ponav­ljanje postupka u kojemu je donesena kondemnatorna presuda, sudovi neće dozvoliti ovrhu kondemnatorne presude u cijelosti, već samo u dijelu koji nije obuhvaćen ništavošću.

Navedeno stajalište temelji se na primjeni odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, jer u konkretnom slučaju treba smatrati da je tražbina djelomično prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao uspješno isticati u postupku u kome je nastala kondemnatorna – ovršna presuda. Isto tako, uzevši u obzir odredbu članka 109. stavka 1. ZOO-a prema kojoj se na ništavost pazi po službenoj dužnosti, dužnost je sudova, kada ih ovršenik upozori da je ovršna isprava dijelom ništava, a ta ništavost je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom između istih stranaka koje sudjeluju u ovršnom postupku, da utvrde da je ovrha nedopuštena u dijelu koji je obuhvaćen ništavošću, te da dopuste ovrhu u preostalom – valjanom dijelu.

Iz navedenoga proizlazi da je postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na podonositelje bio nepravičan, što je posljedica pogrešnoga pravnog stajališta u svezi primjene odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a. Stoga je podnositeljima povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.

10. U ustavnoj tužbi podnositelji ističu i povredu odredbe članka 19. stavka 1. Ustava, koja glasi:

»Pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu.«.

U ustavnoj tužbi istaknute povrede navedene ustavne odredbe ne mogu biti osnova za pružanje ustavnosudske zaštite jer iste ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode, sve u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

11. Slijedom svega iznijetog, utvrdivši da je podnositeljima osporavanim presudama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje sadržano u članku 29. stavku 1. Ustava, odlučeno je kao u izreci.

Ova odluka utemeljena je na odredbama članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, a objava iste temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-356/2004

Zagreb, 2. veljače 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.