USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

431

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, pred­sjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o ustavnoj tužbi D. Š. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenica V. P., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj 8. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Županijski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u pred­metu koji se vodi pred tim sudom pod brojem: Gž-3777/04 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvoga idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst), određuje se primjerena naknada podnositelju ustavne tužbe D. Š. iz Z., V. N. 3, zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Na­rod­ne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu 6.500,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnositelj ustavne tuž­be podnio je 7. listopada 2003. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za ocjenu o postojanju povrede ustavnog prava podnositelja zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Repub­like Hrvatske:

– 21. veljače 1994. godine podnositelj je podnio tužbu Općinskom sudu u Zagrebu, protiv »V. I.« d.d. Z. i Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, radi naknade štete prouzročene objavom podataka i fotografija odnosno stavljanjem na raspolaganje podataka i fotografija vezanih uz kaznena djela podnositelja koji je u odnosno vrijeme bio malodoban, bez odobrenja suda,

– na ročištu 14. ožujka 1994. godine tuženici daju odgovor na tužbu, predlažu saslušanje svjedoka – novinara prvotuženika, opunomoćenik tužitelja (podnositelja) predlaže saslušanje tužitelja,

– podneskom od 17. ožujka 1994. godine podnositelj se očituje na odgovore na tužbu,

– na ročište 6. travnja 1994. godine nije pristupio pozvani svjedok, drugotuženik stavlja prigovor promašene pasivne legitimacije, predlaže se saslušanje stranaka,

– dopisom suda od 8. travnja 1994. godine zatraženo je od Uprave Okružnog zatvora u Zagrebu privođenje podnositelja na iduće ročište, radi saslušanja,

– na ročište 18. svibnja 1994. godine nije pristupio podnositelj (jer se privođenje u parničnom postupku provodi na teret stranke), opunomoćenik tužitelja se obvezao uplatiti predujam,

– ročište 15. lipnja 1994. godine je odgođeno zbog pogrešne dostave potvrde o uplati predujma,

– dopisom suda od 29. lipnja 1994. godine zatraženo je od Uprave Okružnog zatvora u Zagrebu privođenje podnositelja na iduće ročište, radi saslušanja,

– na ročištu 7. srpnja 1994. godine saslušan je podnositelj, te je rasprava zaključena,

– presudom, broj: Pn-1284/94 od 7. srpnja 1994. godine djelomično je usvojen tužbeni zahtjev podnositelja,

– 29. srpnja 1994. godine podnositelj je izjavio žalbu,

– 4. kolovoza 1994. žalbu je izjavila drugotuženica,

– 9. kolovoza 1994. žalbu je izjavio prvotuženik,

– žalbe su upućene drugostupanjskom sudu 20. listopada 1994. godine,

– rješenjem, broj: Gž-9732/94 od 7. svibnja 1996. godine Županijski sud u Zagrebu je ukinuo prvostupanjsku presudu,

– podneskom od 18. kolovoza 1996. godine podnositelj pred­laže zakazivanje ročišta, saslušanje svjedoka – novinara i usklađuje tužbeni zahtjev sa sudskom praksom,

– podneskom od 21. svibnja 1996. drugotuženica poriče odgovornost da bi Policijska uprava Zlatar stavila novinarima na raspolaganje podatke čija objava nije dopuštena,

– ročište zakazano za 4. lipnja 1997. godine je odgođeno zbog spriječenosti suca,

– na ročište 22. listopada 1997. godine (pred novim pred­sjednikom vijeća) nisu pristupili svjedoci, te je ročište odgođeno,

– na ročište 21. siječnja 1998. godine ponovo nije pristupio pozvani svjedok uz ispriku, te je ročište odgođeno,

– na ročište 15. ožujka 1998. godine ponovo nije pristupio isti pozvani svjedok, te je ročište odgođeno,

– na ročište 4. lipnja 1998. godine ponovo nije pristupio isti svjedok, te je ročište odgođeno time da bude ponovo pozvan pod prijetnjom privođenja,

– na ročište 18. rujna 1998. godine također nije pristupio isti svjedok, pa opunomoćenik podnositelja predlaže da bude priveden, nakon dostave kućne adrese,

– na ročištu 13. svibnja 2002. godine opunomoćenik podnositelja predlaže njegovo saslušanje, time da se obvezuje dostaviti adresu, budući da se više ne nalazi u zatvoru, opunomoćenik prvotuženika ponovo predlaže saslušati svjedoka,

– podneskom od 15. svibnja 2002. godine dostavlja se adresa podnositelja, te predlaže zakazivanje rasprave,

– na ročište 15. studenoga 2002. godine nije pristupio podnositelj, kao niti svjedok,

– podneskom od 27. studenoga 2002. godine opunomoćenik podnositelja požuruje rad na predmetu,

– ročište zakazano za 12. ožujka 2003. godine preloženo je za 24. ožujka 2003. godine,

– na ročište 24. ožujka 2003. godine ponovo nije pristupio svjedok, a saslušan je podnositelj,

– na ročište 12. lipnja 2003. godine nije pristupio svjedok; ročište je odgođeno,

– 7. listopada 2003. godine podnesena je ustavna tužba,

– na ročištu 15. listopada 2003. godine riješeno je da će se svjedok pozvati putem sudskog dostavljača, preko kadrovske službe prvotuženika, uz prijetnju privođenjem i novčanom kaznom,

– na ročište 11. veljače 2004. godine ponovo nije pristupio svjedok, pa je riješeno da se izda nalog za njegovo privođenje,

– rješenjem od 16. veljače 2004. godine određeno je privođenje svjedoka,

– na ročište 19. svibnja 2004. godine svjedok nije priveden, te se drugotuženik obvezao provjeriti adresu,

– dopisom od 28. svibnja 2004. godine nadležna Policijska uprava izvješćuje sud o razlozima neuspjelog privođenja,

– dopisom od 17. lipnja 2004. godine drugotuženica obavještava sud da nije u mogućnosti utvrditi adresu svjedoka,

– na ročištu 30. kolovoza 2004. godine raspravljanje je zaključeno, te je presudom, broj Pn-3405/96 usvojen tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika, a odbijen u odnosu na drugotuženika,

– spis predmeta se, povodom žalbe, od 4. prosinca 2004. nalazi kod Županijskog suda u Zagrebu, pod brojem Gž-3777/04.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Za odlučivanje Ustavnog suda o razumnoj duljini sudskog postupka mjerodavne su odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 63. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim:

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Prvostupanjski parnični postupak započeo je 21. veljače 1994. godine tužbom podnositelja protiv tuženika »V. I.« d.d. iz Z. i Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, radi naknade štete prouzročene objavom podataka i fotografija odnosno stavljanjem na raspolaganje podataka i fotografija vezanih uz kaznena djela podnositelja koji je u odnosno vrijeme bio malodoban, bez odobrenja suda.

Međutim, duljina postupka ne uzima se u obzir od tog dana već od 5. studenoga 1997. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola, broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Među­narodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnesena je 7. listopada 2003. godine, a do tog dana sudski postupak nije pravomoćno okončan, pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak u ovom predmetu trajao ukupno devet (9) godina, sedam (7) mjeseci i šesnaest (16) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao pet (5) godina, jedanaest (11) mjeseci i dva (2) dana.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Prema stanju spisa, u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, postupak se vodio pred Općinskim sudom u Zagrebu. Zakazano je osam ročišta (a u razdoblju nakon podnošenja ustavne tužbe, pa do donošenja prvostupanjske presude još daljnja četiri). Na gotovo sva ročišta (ukupno devet puta) bio je pozivan kao svjedok novinar, zaposlenik prvotuženika, koji je pribavio i objavio sporne podatke. Navedeni svjedok se niti jednom nije odazvao pozivu, a sud je odredio njegovo privođenje tek prigodom devetog pozivanja.

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE (TUŽITELJA U SUDSKOM POSTUPKU)

Podnositelj ustavne tužbe, kao tužitelj u sudskom postupku nije pridonio duljini trajanja sudskog postupka.

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Prema stajalištu Ustavnog suda, ne radi se o složenom predmetu.

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Parnični postupak po tužbi podnositelja, koji se vodi pred Županijskim sudom u Zagrebu pod brojem: Gž-3777/04 (ranije pred Općinskim sudom u Zagrebu, pod brojevima: Pn-3405/96 i Pn-1284/94), traje preko devet godina. U postupanju sudova do donošenja ukidnog rješenja drugostupanjskog suda (broj: Gž-9732/94 od 7. svibnja 1996.) nije bilo neaktivnosti. Međutim, nakon što je drugostupanjski sud predmet vratio na ponovno suđenje, u postupku se nije postupalo učinkovito, napose zbog toga što sud nije koristio svoja procesna ovlaštenja u cilju ubrzanja postupka. Imajući u vidu ukupno trajanje postupka, koji je nakon podnošenja ustavne tužbe odnosno nakon ukupno deset godina i šest mjeseci okončan u prvom stupnju suđenja, Ustavni sud nalazi da vođenje postupka ne udovoljava zahtjevu suđenja u razumnom roku.

Stoga Ustavni sud utvrđuje da je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud određuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

6. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

7. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

8. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

9. Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke iz točke II. izreke ove odluke u roku osam (8) dana od dana njezine otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-3151/2003
Zagreb, 8. veljače 2005.

            USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.