POSLOVNE INFORMACIJE - 26 23.2.2005 Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-918/2004 od 2. veljače 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

468

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom J. i D. K. iz Z., koje zastupa D. R., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 2. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukidaju se: presuda i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-1516/03-2 od 13. siječnja 2004. godine i presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu, broj: Ps-761/00 od 17. listopada 2002. godine, u dijelu koji se odnosi na ugovor o prodaji stana, broj: Su-004920/93 sklopljen dana 9. ožujka 1993. godine između Grada Zagreba, kao prodavatelja i J. i D. K., kao kupaca, površine 109,11 m², koji se nalazi u zgradi u Z.

III. Predmet se u navedenom dijelu vraća na ponovni postupak Općinskom sudu u Zagrebu.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zagrebu, broj: Gž-1516/03-2 od 13. siječnja 2004. godine, kojima je odbijena žalba podnositelja (između ostalih tuženika) i potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Zagrebu, broj: Ps-761/00 od 17. listopada 2002. godine.

Navedenom presudom utvrđeno je da je (između ostalih) ništav ugovor o kupoprodaji stana u stambenom objektu u Z., sklopljen između Grada Zagreba, kao prodavatelja i podnositelja kao kupca dana 9. ožujka 1993. godine.

2. Iz ustavne tužbe podnositelja može se zaključiti da smatraju kako su navedenim presudama u odnosu na njihov ugovor o prodaji stana povrijeđene ustavne odredbe članka 14. stavka 2. i 48. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

U ustavnoj tužbi navode da smatraju kako je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na njihov stan. Smatraju da su sudovi pogrešno zaključili da je sporni stan u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio obuhvaćen zabranom raspolaganja na temelju Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba (»Narodne novine«, broj 53/90., u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani). Smatraju da je njihov ugovor o prodaji, sklopljen dana 9. ožujka 1993. godine, zakonito sklopljen prije nego je za spornu zgradu u kojoj se nalazi taj stan uvedena zabrana raspolaganja Zakonom o dopuni Zakona o zabrani (»Narodne novine«, broj 70/93., stupio na snagu 20. srpnja 1993. godine), koji u članku 1. propisuje da se u osnovnom tekstu Zakona o zabrani, u članku 1. iza stavka 1, dodaje novi stavak 2., koji glasi:

Zabrana iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona odnosi se i na sve odluke o konfiskaciji, neovisno o tome koji organ je donio odluku o konfiskaciji i primjenom kojeg propisa je odluka o konfiskaciji donijeta i izvršena.

Sukladno navedenom, predlažu ukidanje prvostupanjske i drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje nadležnom sudu.

Ustavna tužba je osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama pojedinca došlo do nedopuštenog posizanja u Ustavom zaštićena ljudska prava i temeljne slobode. Pritom se Ustavni sud, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela i sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Općinski sud u Zagrebu, u dijelu obrazloženja osporene presude koji se odnosi na sporni ugovor o prodaji navodi da je u vrijeme sklapanja istoga na snazi bio Zakon o zabrani. Uvidom u izvod presude, broj: Vkr-2583/50 vidljivo je da je M. V. (prijašnja vlasnica) proglašena krivom zbog krivičnog djela iz članka 11. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države i to na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 18 mjeseci, kao i na konfiskaciju cjelokupne imovine.

Taj Sud utvrđuje da se Zakonom o zabrani, između ostaloga, zabranjuje pravni promet i nekretninama koje su konfiscirane na temelju Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. (»Službeni list FNRJ«, broj 61/46.), te kako je sporna zgrada konfisicirana na temelju upravo tog Zakona, zabrana raspolaganja se odnosila i na sporni stan.

Kako je odredbom članka 4. Zakona o zabrani propisano da je pravni posao sklopljen protivno odredbama navedenog Zakona ništav, to je stoga, taj Sud navedeni ugovor oglasio ništavim u smislu odredbe članka 103. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91.).

Županijski sud u Zagrebu, rješavajući o žalbi podnositelja, navodi kako je prvostupanjski sud pravilno usvojio postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na sporni stan, koji je u društveno vlasništvo prešao temeljem konfiskacije, te da je ugovor o prodaji od 9. ožujka 1993. godine zaključen protivno članku 1. Zakona o zabrani. Taj sud nadodaje:

»Pritom, po ocjeni ovoga suda, nije od značaja da je Zakon o dopuni Zakona o zabrani stupio na snagu nakon što je zaključen navedeni ugovor. Taj Zakon nije argument za tvrdnju da je tek njime zabranjen prijenos prava raspolaganja i korištenja nekretnina koje su u društveno vlasništvo prešle konfiskacijom. Tim Zakonom dodan je u Zakon o zabrani novi stavak 2. u članak 1., koji propisuje da se zabrana odnosi na sve odluke o konfiskaciji (...). Nije, dakle, riječ niti o izmjeni Zakona o zabrani, već samo o njegovoj dopuni (Zakon ima naziv »Zakon o dopuni Zakona...«, dakle, ne o izmjeni). Dopunjava se samo ono što je već bilo propisano. Bilo bi potpuno neprihvatljivo smatrati da je volja zakonodavca 1990. godine bila da se od zabrane izuzmu stanovi koji su nacionalizirani, a ne i oni koji su konfiscirani. Dakle, Zakonom o dopuni Zakona o zabrani iz 1993. godine samo je objašnjeno i jasnije propisano ono što je u suštini već bilo propisano Zakonom o zabrani i bez te dopune.«

5. Uvidom u spis predmeta i obrazloženje osporenih odluka, Ustavni sud utvrđuje da je pravno stajalište izraženo u navedenim presudama pogrešno.

U razrješenju spornog odnosa valja krenuti od navedenih zakonskih odredbi Zakona o zabrani, ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženo u presudi broj: Rev-672/96 od 25. travnja 1996. godine.

6. U konkretnom slučaju, sporna nekretnina oduzeta je prijašnjoj vlasnici M. V. na temelju odluke u kaznenom postupku koji je proveo Vojni sud Komande zagrebačkoga vojnog područja dana 10. siječnja 1946. godine, broj: K-8/46. U njemu kazna konfiskacije imovine nije bila izrečena na temelju Zakona o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. (objavljen u »Službenom listu FNRJ«, broj 61 dana 30. srpnja 1946. godine), jer je kazna izrečena prije stupanja na snagu tog Zakona (sukladno svom članku 33. taj je Zakon stupio na snagu osmog dana od dana objave, dakle 7. kolovoza 1946. godine).

Kako Zakon o zabrani u svom članku 1. stavku 1. taksativno navodi samo Zakon o potvrdi i izmjenama i dopunama Zakona o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije od 9. lipnja 1945. godine, koji je stupio na snagu 7. kolovoza 1946. godine, te kako je sporna nekretnina oduzeta konfiskacijom 10. siječnja 1946. godine, ista nije bila pod zabranom raspolaganja u vrijeme sklapanja spornog ugovora dana 9. ožujka 1993. godine.

Zabrana raspolaganja za spornu nekretninu uvedena je 20. srpnja 1993. godine stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o zabrani, što znači da je ugovor o prodaji od 9. ožujka 1993. godine u trenutku sklapanja bio valjan. Pri tome, Ustavni sud utvrđuje da je pogrešno naprijed citirano pravno stajalište Županijskog suda u Zagrebu, jer je Zakon o dopunama Zakona o zabrani novi zakon kojim se uvodi novi krug nekretnina za koje vrijedi zabrana raspolaganja i to od dana njegovog stupanja na snagu. Tim se Zakonom ne daje objašnjenje postojećeg Zakona o zabrani, te se ni u kojem slučaju ne može smatrati da je Zakon o dopunama zakona o zabrani stupio na snagu na isti dan kada i Zakon o zabrani.

7. Dakle, ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom. Naime, sudovi su odstupili od ustaljene sudske prakse u sličnim postupcima, a da pri tome za svoje stajalište, kako je naprijed navedeno, nisu dali valjane razloge, tako da se dijelom osporene presude mogu smatrati arbitrarnima.

8. Na naprijed opisani način povrijeđeno je i ustavno jamstvo vlasništva propisano odredbom članka 48. stavka 1. Ustava. Sudovi su pogrešno i arbitrarno primijenili odredbe materijalnog prava na konkretan slučaj, čime je pravo vlasništva podnositelja na spornom stanu nezakonito bilo dovedeno u pitanje.

9. Slijedom navedenog, temeljem članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci. Odluka o objavi ove Odluke temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-918/2004
Zagreb, 2. veljače 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.