UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

621

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Lidije Rostaš Beroš kao predsjednice vijeća, Silve Rulic Hren i Smiljana Mikuša kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Veseljke Kos kao zapisničarke u upravnom sporu tužitelja Miroslava Petračića, predsjednika raspuštenoga Gradskog vijeća Grada Petrinje, kojega zastupa Dina Korper Žemva, odvjetnica iz Zagreba, protiv rješenja tužene Vlade Republike Hrvatske, klasa: 015-01/05-02/02, urbroj: 5030109-05-1, od 3. veljače 2005., radi raspuštanja Gradskog vijeća Grada Petrinje, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj dana 28. veljače 2005.

presudio  je

Tužba se odbija.

Ova presuda objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

Rješenjem Vlade Republike Hrvatske od 3. veljače 2005. godine raspušteno je Gradsko vijeće Grada Petrinje, a vijećnicima Gradskog vijeća prestaje mandat. Rješenjem je određeno da će Vlada Republike Hrvatske posebnim rješenjem imenovati povjerenika Vlade koji preuzima sve ovlasti Gradskog vijeća, gradonačelnika i Gradskog poglavarstva grada Petrinje te da će se sredstva za rad povjerenika Vlade Republike Hrvatske osigurati u gradskom proračunu. U točki 5. rješenja određuje se konačnost rješenja te stupanje na snagu danom objave u »Narodnim novinama«.

Protiv navedenog rješenja pravodobno je tužbu podnio Miroslav Petračić, predsjednik raspuštenoga Gradskog vijeća grada Petrinje iz svih razloga utvrđenih odredbom članka 10. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92, 77/92).

Tužitelj navodi kako temeljem članka 84. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi Vlada Republike Hrvatske na prijedlog središnjeg tijela državne uprave nadležnog za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu ima pravo raspustiti pred­stavničko tijelo u slučajevima koji su navedeni u osam točaka od kojih točka 3. predviđa raspuštanje predsjedničkog tijela ako ono »učestalo donosi opće akte suprotne Ustavu, zakonu ili drugom propisu ili zbog učestalih težih povreda zakona i drugih propisa«.

Tužitelj tvrdi kako Gradsko vijeće grada Petrinje nije donijelo niti jedan akt protivan Ustavu niti je na bilo koji način povrijedilo zakone i druge propise slijedom čega rješenje o raspuštanju Gradskog vijeća smatra nezakonitim.

Navodna nezakonitost rada Gradskog vijeća slijedom osporenog rješenja po tužitelju bi proizlazila iz činjenice da je vijećniku Vladi Papešu po sili zakona prestao zastupnički mandat danom 28. studenoga 2002. godine kada se odjavio iz Petrinje za Sisak, a da je unatoč tome sudjelovao na svim, razlozima rješenja navedenim sjednicama pri donošenju odluka. Tužitelj drži da se navedeni propust ne može pripisati u krivnju Gradskom vijeću jer je vijećnik Papeš stanovao i sada stanuje u svojoj kući u Petrinji te nikome od vijećnika nije bilo poznato da se odjavio za Sisak, a on sam to nikome nije saopćio te je na taj način svjesno cijelo Gradsko vijeće držao u zabludi. O promjeni prebivališta doznalo se putem vijećnika Miroslava Gregurinčića 23. ožujka 2003. (očiglednom pogreškom označena je godina brojem 200) te je odmah sljedećeg dana podnesen zahtjev za održavanje skupštine koja je i održana 15. travnja 2003., a na kojoj je zaključeno kako vijećniku Papešu prestaje mandat.

Usprkos odredbi članka 8. stavka 4. Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave od strane Mandatne komisije je predloženo da se na mjesto vijećnika Papeša radi provedbe Ustavnog zakona o nacionalnim manjinama izabere Vera Šolić pripadnica srpske nacionalne manjine. Prije glasovanja 10 vijećnika je napustilo sjednicu, a 11 je glasovalo za prijedlog Mandatne komisije te je Vera Šolić i izabrana. Pri tome su, objašnjava tužitelj, vijećnici bili zavedeni telefonski pribavljenim mišljenjem gospođe Đurđice Alanović-
-Bojević iz Uprave za međunarodnu pravnu pomoć koja je izjavila kako Ustavni zakon o nacionalnim manjinama ima prednost pred Zakonom o izboru te ih je uputila kako treba izabrati Veru Šolić jer je ona na istoj listi kao i vijećnik Papeš.

Vijećnici koji su napustili sjednicu zatražili su saziv nove sjednice, no kako su se ovlaštena tijela oglušila na sazivanje sjednice, po njihovu zahtjevu grupa vijećnika je sazvala izvanrednu sjednicu koja je održana 4. srpnja 2003. godine. O zakonitosti te sjednice ocjenu je dao Odjel za nadzor lokalne područne (regionalne) samouprave dana 17. srpnja 2003. godine kojom prilikom je ocijenjeno da su sve odluke te sjednice osnovane na zakonu. Na toj sjednici ispravljene su sve nezakonitosti kako je naprijed opisano pa je umjesto vijećnika Papeša vijećnikom imenovan sljedeći na neovisnoj listi – Josip Malović, a Vera Šolić je kooptirana u Gradsko vijeće kao predstavnica srpske nacionalne manjine.

Iz svega navedenoga tužitelj drži kako proizlazi nedvojbenim da vijećnik Vlado Papeš nije sudjelovao niti je odlučivao na sjednicama od 15. 4. 2003., 4. 7. 2003. (izvanrednoj sjednici) i na sjednici od 30. 7. 2003., da se njegovo sudjelovanje na sjednicama prije toga ne može pripisati nezakonitosti rada Gradskog vijeća već propustu samog vijećnika da obavijesti o promjeni prebivališta, što Gradsko vijeće nije imalo nikakvog razloga provjeravati jer je svima bilo poznato da živi u svojoj kući u Petrinji.

Nadalje tužitelj ne čini spornim da je 15. 4. 2003. godine protivno zakonu izabrana u Gradsko vijeće Vera Šolić, ali je to učinjeno u odsutnosti zastupnika koji su upravo zato sjednicu napustili i sazvali izvanrednu sjednicu na kojoj je nezakonitost u cijelosti ispravljena. Sugerira kako Gradsko vijeće, a niti bilo koje drugo tijelo u ovoj zemlji nema mogućnosti spriječiti ovakve »nezakonitosti« osim ako bi prije svake sjednice od svakog vijećnika tražilo potvrdu o prebivalištu izdanu tog dana. Time ne želi reći da je sudjelovanje Vlade Papeša u radu sjednica bilo zakonito, već smatra kako se ne može govoriti o težoj povredi zakona ili o učestalom donošenju općih akata suprotnih Ustavu od strane Gradskog vijeća kako se to navodi u razlozima osporenog rješenja. I konačno ističe kako posljedice postupka vijećnika Papeša mogu utjecati samo na zakonitost neke odluke u čijem je donošenju sudjelovao, a nikako ne na krivnju za višekratne teže povrede zakona od strane cijelog Vijeća.

Tužitelj posebno naglašava kako smatra da nije bilo nezakonitog čina osim na 13. sjednici što je na izvanrednoj sjednici odmah i ispravljeno te nije bilo propusta kako je već i navedeno.

Tužitelj smatra kako se pobijano rješenje temelji na dijelom pogrešno navedenim činjenicama i na potpuno pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ovo zato jer je pogrešna tvrdnja da je Grad­sko vijeće radilo u nepropisnom sastavu od svoje 10. sjednice do danas jer u takvom sastavu je radilo samo tri sjednice tj. od 10. do uključivo 13. Počevši od izvanredne sjednice 4. 7. 2003. Gradsko je vijeće radilo u propisnom sastavu te posebno ističe da je uprav­ni nadzor na čijim se rezultatima temelji pobijano rješenje proveden 30. 1. 2004. godine dakle punu godinu dana prije dono­šenja ovdje osporenog rješenja. Zato otvara pitanje kome će biti Vlada odgovorna što je dopustila da Gradsko vijeće nesmetano radi kroz cijelo to vrijeme ili jesu li možda skorašnji lokalni izbori, a ne teže povrede zakona razlogom da se upravo sada raspušta Grad­sko vijeće.

Na kraju tužitelj, uzgred, napominje da o provedenom uprav­nom nadzoru Gradskom vijeću nije bio dostavljen zapisnik niti mu je data mogućnost za očitovanje što je bila zakonska obveza središnjega Državnog ureda za upravu pa je tuženo tijelo time povrijedilo zakon.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj vidi u činjenici da zakon govori o nezakonitosti kao razlogu za izricanje kazne raspuštanjem Vijeća, što nužno pretpostavlja i krivnju budući da kazne bez krivnje ne može biti. Kriv se, međutim, može biti zbog nekog čina ili propusta pa je dužnost tuženoga bila da navede u čemu je krivnja tužitelja, a to je izostalo. Tužitelju se stavlja na teret samo čin izbora Vere Šolić umjesto Josipa Malovića koja je greška, međutim, davno prije ispravljena, a što se tiče nepropisnog sastava vijeća krivnja je samo na vijećniku Papešu koji je prešutio promjenu boravišta dok se samome Gradskom vijeću ne može staviti na teret propust što tu činjenicu nije ranije utvrdio.

Temeljem navedenoga tužitelj predlaže da se tužba uvaži, a osporeno rješenje poništi u cijelosti vraćanjem svih ovlasti raspuštenom Gradskom vijeću grada Petrinje.

U odgovoru na tužbu tuženo tijelo ostaje kod razloga osporenog rješenja i predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

Tužba nije osnovana.

Iz sadržaja spisa predmeta i navoda tužbe slijedi nespornim da je vijećnik Vlado Papeš sudjelovao na sjednicama Gradskog vijeća grada Petrinje u razdoblju od 28. studenoga 2001. do 30. srpnja 2003. godine iako u tom razdoblju nije imao prebivalište na području konkretne jedinice lokalne samouprave, dakle, Grada Petrinje s obzirom da je od 29. 11. 2002. do 24. 3. 2003. godine imao odjavljeno prebivalište iz Nove Drenčine, Nova Drenčina 73, a prema navodima tužitelja bio je prijavljen u Sisku. Isto tako nije sporno da je nakon saznanja o toj činjenici Gradsko vijeće u zamjenu tog vijećnika zamjenikom izabralo kandidatkinju s nezavisne liste gospođu Veru Šolić, pripadnicu srpske nacionalne manjine koja na listi nije bila sljedeća iza Vlade Papeša. Na nezavisnoj gradskoj listi nositelja Miroslava Gregurinčića, dr. med. na petom mjestu je Vlado Papeš, dipl. iur., na šestom Josip Malović, sedmom dr. sci. Vladimir Čavrag, a tek na osmom Vera Šolić, dr. stom.

Temeljem odredbe članka 7. Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (»Narodne novine«, broj 33/01, 10/02, 155/02, 45/03) članu predstavničkog tijela mandat prestaje prije isteka redovitoga četverogodišnjeg mandata, ako odjavi prebivalište s područja jedinice i to danom odjave prebivališta.

Prema uvjerenju o prebivalištu izdanom od Ministarstva unutarnjih poslova Policijske uprave Sisačko-moslavačke, Policijske postaje Petrinja broj 511-10-12-04/20-612/2004 od 11. 3. 2004. mandat je Vladi Papešu prestao 28. 11. 2002. godine kada je odjavljen iz Nove Drenčine, Nova Drenčina 73.

S obzirom da Zakon izričito propisuje prestanak mandata po sili zakona konkretna krivnja u pogledu toleriranja njegovog sudjelovanja u radu Gradskog vijeća nije mjerodavna niti se rješenje donosi na temelju bilo čije krivnje u tom smislu kako to tužbom insinuira tužitelj. Sama činjenica da je u radu Vijeća sudjelovao netko tko po sili zakona više nije vijećnik čini djelovanje i odluke Gradskog vijeća nezakonitima. Pri tome krivnja ili propuštanje kontrole zakonitosti rada, što se svodi na pitanje organizacije rada Gradskog vijeća na način koji će pratiti pitanje ispunjavanja svih zakonskih pretpostavki za zakonito djelovanje Gradskog vijeća, nije relevantno za ocjenu zakonitosti rada Vijeća što znači da nije relevantno za pitanje osnovanosti odluke nadležnog tijela, u ovom slučaju Vlade Republike Hrvatske, da reagira u okviru svojih ovlasti raspuštanjem Gradskog vijeća zbog konkretnih povreda Zakona.

Na temelju odredbe članka 84. stavka 1. točke 3. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (»Narodne novine«, broj 33/01, 60/01, 10/02, 155/02, 45/03) na prijedlog središnjeg tijela državne uprave nadležnog za lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu Vlada Republike Hrvatske raspustit će predstavničko tijelo ako učestalo donosi opće akte suprotno Ustavu, zakonu ili drugom propisu ili zbog učestalih težih povreda zakona i drugih propisa. U konkretnom predmetu ostvarila se zakonska osnova za raspuštanje predstavničkog tijela upravo zbog učestalih težih povreda zakona i drugih propisa. Samom činjenicom da je u radu vijeća na nekoliko sjednica sudjelovao vijećnik, koji to više po sili zakona nije i ne može biti, ostvaren je Zakonom pretpostavljeni razlog za raspuštanje Gradskog vijeća zbog učestalog kršenja zakona. Nakon što se je utvrdila ta nezakonitost odmah je počinjena sljedeća izborom kandidata koji po Zakonu to nije mogao biti, na što je Gradsko vijeće i bilo upozoreno, te je dio vijećnika i odbio sudjelovati u donošenju nezakonite odluke, napuštanjem sjednice.

Temeljem članka 8. stavka 4. Zakona o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave člana predstavničkog tijela izabranog na neovisnoj listi zamjenjuje prvi sljedeći neizabrani kandidat s liste. Dakle, pra­vil­no je tuženo tijelo utvrdilo kako je izborom kandidatkinje Vere Šolić koja se nalazila na osmom mjestu nezavisne liste povrijeđen zakon.

Iz svega slijedi da je ostvarena zakonom predviđena pretpostavka za raspuštanje Gradskog vijeća grada Petrinje zbog učes­talih težih povreda zakona.

Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi u propisivanju uvjeta i postupka radi raspuštanja predstavničkog tijela ne sadrži odredbe koje bi obvezivale Vladu Republike Hrvatske da u određenom roku donese rješenje o raspuštanju odnosno do kojeg roka bi to mogla učiniti. Zakon ne sadrži prekluziv­nih rokova glede ovlasti Vlade Republike Hrvatske na raspu­štanje predstavničkog tijela jedinica lokalne samouprave pa činje­nica, na koju ukazuje tužitelj, kako je od posljednje povrede prošlo više od godine dana nema pravno relevantan značaj. Po stajalištu Suda Zakon obvezuje Vladu na raspuštanje, uvijek i u svako doba po saznanju o ostvarenju zakonskih pretpostavki za raspuštanje, a to upravo s ciljem osiguranja djelotvornog i zakonitog rada predstavničkih tijela jedinica lokalne samouprave što je osnovna pretpostavka njenom funkcioniranju.

Na temelju izloženoga, a sukladno odredbi članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima presuđeno je kao u izreci.

Temeljem članka 85. stavka 4. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi određeno je objavljivanje ove presude u »Narodnim novinama«.

Broj: Us-1341/2005-5
Zagreb, 28. veljače 2005.

Predsjednca Vijeća
            Lidija Rostaš Beroš, v. r.