USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

674

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlu­čivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, pred­sjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi D. i D. S. iz S., koje zastupa Z. K., odvjetnik iz S., na sjednici održanoj 16. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelji ustavne tužbe, temeljem članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnijeli su 30. lipnja 2003. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Dana 4. rujna 1992. godine podnositelji su podnijeli tužbu Općinskom sudu u Sisku protiv Republike Hrvatske, radi naknade štete.

Dana 20. svibnja 1993. godine Općinski sud u Sisku donio je presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev podnositelja.

Rješenjem Okružnog suda u Sisku, broj: Gž-1154/1993-3 od 29. rujna 1993. godine, ukinuta je prvostupanjska presuda, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Dana 29. veljače 1996. godine donijeto je rješenje o prekidu postupka primjenom članaka 1. i 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96.).

Rješenjem Općinskog suda u Sisku od 6. listopada 2003. godine određen je nastavak postupka.

Dana 14. siječnja 2004. godine održano je ročište, nakon kojeg je podneskom od 2. lipnja 2004. godine opunomoćenik podnositelja obavijestio sud da je pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu između parničnih stranaka u tijeku postupak u ovoj pravnoj stvari, te je predložio da sud zakaže ročište radi sklapanja sudske nagodbe.

Odlukom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu od 2. rujna 2004. godine utvrđeno je da je u pogledu predmetnog postupka postignuto prijateljsko rješenje između podnositelja i tužene (Republike Hrvatske), te je tužena zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajamčenog člankom 6. stavkom 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, podnositeljima isplatila novčanu naknadu u iznosu od 10.000,00 EUR-a, stoga je Europski sud za ljudska prava izbrisao slučaj podnositelja sa svoje liste.

Dana 2. studenoga 2004. godine opunomoćenik podnositelja je povukao tužbu, te je na ročištu održanom 2. prosinca 2004. godine zaključena glavna rasprava.

3. Odredbom članka 29. stavaka 1. Ustava Republike Hrvat­ske propisano je:

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).«.

Odredbom članka 63. Ustavnog zakona propisano je:

»Članak 63.

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«.

Ustavna tužba nije osnovana.

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđe­njima:

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Prvostupanjski parnični postupak započeo je 3. rujna 1992. godine tužbom podnositelja Općinskom sudu u Sisku radi naknade štete.

Međutim, duljina postupka uzima se u razmatranje od 5. studenoga 1997. godine kada je stupio na snagu Zakon o potvrđi­vanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola, broj 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči, između ostalog, i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnijeta je 30. lipnja 2003. godine, a do toga dana postupak nije pravomoćno okončan, pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno deset (10) godina, devet (9) mjeseci i dvadeset sedam (27) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao pet (5) godina, sedam (7) mjeseci i dvadeset pet (25) dana.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Postupak se u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju do podnošenja ustavne tužbe vodio pred Općinskim sudom u Sisku u trajanju od pet godina, sedam mjeseci i dvadeset pet dana. Tijekom navedenog razdoblja postupak je bio u prekidu sukladno rješenju Općinskog suda u Sisku od 6. listopada 2003. godine, a koji je nastupio po sili zakona (ex lege) dana 3. veljače 1996. godine, stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima. Nakon odluke Europskog suda u Strasbourgu od 2. rujna 2004. opunomoćenik podnositelja je podneskom od 2. studenoga 2004. godine povukao tužbu, nakon čega je na ročištu održanom 2. prosinca 2004. godine sud zaključio glavnu raspravu.

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE (TUŽITELJA U PARNIČNOM POSTUPKU)

Podnositelji ustavne tužbe kao tužitelji u parničnom postupku nisu pridonijeli duljini sudskog postupka.

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Ustavni sud utvrđuje da u ovom predmetu postoje elementi složenog postupka jer se radi o utvrđivanju štete nastale terori­stičkim aktima, gdje je potrebno provesti odgovarajuća vje­štačenja.

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da se predmet vodi u trajanju duljem od deset godina tijekom kojeg je donesena jedna prvostupanjska i drugostupanjska presuda, te da je u razdoblju nakon 5. studenoga 1997. godine bilo jedno dulje razdoblje neaktivnosti suda, uslijed zakonom određenog prekida sudskog postupka, u trajanju od pet godina, sedam mjeseci i dvadeset pet dana. Međutim, odlukom Europskog suda za ljudska prava od 2. rujna 2004. godine, zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku, zajam­čenog člankom 6. stavkom 1. Europske Konvencije za zaštitu ljud­skih prava i temeljnih sloboda, podnositeljima je u istoj prav­noj stvari već dosuđena pravična naknada za nerazumno trajanje postupka u razdoblju do donošenja odluke tog suda.

Budući da je sudski postupak okončan povlačenjem tužbe od strane opunomoćenika podnositelja, nestala je i pravna osnova za postupanje Ustavnog suda, temeljem članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona.

Stoga je u smislu odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donijeta odluka kao u izreci.

6. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-2362/2003
Zagreb, 16. veljače 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.