|
|
|
|
732
Ustavni sud Republike Hrvatske,
u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te
suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća,
odlučujući o ustavnoj tužbi N. P. iz Z., kojeg zastupa A. N., odvjetnik iz Z.,
na sjednici održanoj 24. veljače 2005. godine, jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Županijski sud u Velikoj
Gorici dužan je donijeti odluku o žalbi protiv rješenja Općinskog suda u
Samoboru, broj: P-749/92 od 4. ožujka 2004. godine u najkraćemu mogućem roku,
ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvoga idućeg dana nakon dana
objave ove odluke u »Narodnim novinama«.
III. Na temelju članka 63.
stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99.,
29/02., 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe, N. P. iz Z., V.
V. 20, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29.
stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni
tekst), u iznosu od 7.800,00 kn.
IV. Naknada iz točke III. izreke
ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca, od
dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske
za njezinu isplatu.
V. Ova odluka objavit će se u
»Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Podnositelj je, 22. travnja
2002. godine, podnio ustavnu tužbu temeljem članka 63. Ustavnog zakona o
Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02.
– pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) radi nedonošenja
odluke suda u razumnom roku.
U ustavnoj tužbi navodi da je
23. studenoga 1992. godine Općinskom sudu u Samoboru, pod brojem: P-749/92,
podnio tužbu protiv Republike Hrvatske radi naknade štete prouzročene
miniranjem obiteljske kuće u P. b. 15a, općina S., koju je u kolovozu 1992.
godine razorio nepoznati počinitelj.
ČINJENICE VAŽNE ZA
USTAVNOSUDSKI POSTUPAK
2. Ustavni sud je u
ustavnosudskom postupku, pokrenutom temeljem članka 63. Ustavnog zakona,
utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi
ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike
Hrvatske:
– 23. studenoga 1992.
podnositelj je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Samoboru protiv
Republike Hrvatske i Grada Zagreba tužbom radi naknade štete, prouzročene
miniranjem obiteljske kuće u P. b. 15a, koju je u kolovozu 1992. godine razorio
nepoznati počinitelj,
– održana su dva ročišta: 22.
prosinca 1992. i 24. studenoga 1993. godine,
– 2. veljače 1999. godine
doneseno je rješenje o prekidu postupka,
– do dana podnošenja ustavne
tužbe, 22. travnja 2002. godine, postupak je i dalje bio u prekidu,
– rješenjem Općinskog suda u
Samoboru broj: P-794/92 od 8. siječnja 2004. godine postupak je nastavljen,
– dana 4. ožujka 2004. godine,
prvostupanjski sud se rješenjem oglasio nenadležnim, ukinuo provedene radnje i
odbacio tužbu,
– podnositelj je izjavio žalbu
protiv tog rješenja 10. ožujka 2004. godine,
– spis je proslijeđen
Županijskom sudu u Velikoj Gorici na odluku 12. studenoga 2004. godine.
3. PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI
POSTUPAK
3.1. Podnositelj je pokrenuo
postupak pred Općinskim sudom u Samoboru 23. studenoga 1992. godine tužbom
podnesenom temeljem članka 180. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«,
broj 53/91., 73/91., 3/94.), koji je glasio:
»Članak 180.
Za štetu nastalu smrću,
tjelesnom povredom ili oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičke osobe
uslijed akata nasilja ili terora te prilikom javnih demonstracija i
manifestacija odgovara društveno-politička zajednica čiji su organi po važećim
propisima bili dužni spriječiti takvu štetu.«.
Zakonom o izmjeni Zakona o
obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 7/96.), koji je stupio na snagu 3.
veljače 1996. godine, bilo je propisano:
»Članak 1.
U Zakonu o obveznim odnosima
(»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91. i 3/94.) članak
180. briše se.
Članak
2.
Postupci
za naknadu štete pokrenuti po odredbama članka 180. Zakona o obveznim odnosima,
prekidaju se.
Postupci
iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon što se donese poseban propis
kojim će se urediti odgovornost za štetu nastalu uslijed terorističkih akata.«.
Zakonom
o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99), koji je
stupio na snagu 6. studenoga 1999. godine, bilo je propisano:
»Članak
2.
Obvezuje
se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka 1. (članka 184.a.
stavka 2. i 184.b. stavka 2.) ovoga Zakona, te članka 2. stavka 2. Zakona o
izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br.
7/96.) podnese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana
stupanja na snagu ovoga Zakona.«.
3.2.
Hrvatski sabor, na sjednici održanoj 14. srpnja 2003. godine, donio je Zakon o
odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih
demonstracija (»Narodne novine«, broj 117/03.), koji je stupio na snagu 31.
srpnja 2003. godine, a kojim je propisano:
»Članak 10.
Sudski postupci radi naknade
štete prekinuti stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima
(»Narodne novine«, br. 7/96.) nastavit će se po
odredbama ovoga Zakona.«.
Iz navedenog slijedi da je
Zakonom o izmjeni Zakona o obveznim
odnosima određen prekid postupaka u kojima je odlučivano o naknadi štete, nastale uslijed terorističkih akata
i javnih demonstracija, do stupanja na snagu Zakona o odgovornosti za štetu
nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, odnosno da je
navedenim zakonom bilo određeno da se spomenuta vrsta postupaka mora prekinuti
tijekom razdoblja od sedam (7) godina, pet (5) mjeseci i dvadeset pet (25)
dana.
3.3. Podnositelj je podnio
ustavnu tužbu temeljem članka 63. Ustavnog zakona zbog povrede ustavnog prava
na donošenje sudske odluke u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1.
Ustava Republike Hrvatske.
Članak 29. stavak 1. Ustava
Republike Hrvatske propisuje:
»Članak 29.
Svatko ima pravo da zakonom
ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim
pravima i obvezama (...).«.
Članak 63. Ustavnog zakona
propisuje:
»Članak 63.
(1) Ustavni sud će pokrenuti
postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju
kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).
(2) U odluci kojom usvaja
ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku
iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za
donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...)
podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave
odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.
(3) U odluci iz stavka 2. ovoga
članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju
zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i
obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje
iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke
za njezinu isplatu.«.
Ustavna tužba je osnovana.
4. Povredu ustavnog prava na
donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih
okolnosti svakoga pojedinog slučaja.
Razmatrajući navode ustavne
tužbe i dokumentaciju koja prileži tužbi, Ustavni sud
je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za postupanje u
smislu odredbi članka 63. Ustavnog zakona.
4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA
Podnositelj ustavne tužbe
pokrenuo je parnični postupak radi naknade štete 23. studenoga 1992. godine.
Ustavna tužba podnijeta je 22. travnja 2002. godine. Ustavni sud utvrđuje da je
od dana pokretanja parničnog postupka do dana podnošenja ustavne tužbe proteklo
ukupno devet (9) godina, četiri (4) mjeseca i dvadeset devet (29) dana.
Pravo
na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjega pravnog poretka
Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije
za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11
uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine –
Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak,
u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a to je 5. studenoga 1997. godine.
Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici
Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine. Ispitivanje razumnosti trajanja sudskih
postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti
predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona jer
u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.
Stoga,
računajući od 5. studenoga 1997. do dana podnošenja ustavne tužbe, pravno
relevantno razdoblje, koje Ustavni sud razmatra u konkretnom ustavnosudskom
postupku, obuhvaća četiri (4) godine, pet (5) mjeseci i sedamnaest (17) dana.
4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA
Prema članku 117. stavku 3. Ustava
Republike Hrvatske, sudovi sude na temelju Ustava i zakona.
Prekid parničnog postupka u
predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Samoboru pod brojem: P-749/92
nastupio je po sili zakona (ex lege) 3.
veljače 1996. godine, stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim
odnosima.
Donoseći rješenje o prekidu
postupka 2. veljače 1999. godine, Općinski sud u Samoboru postupio je u skladu
sa zakonom, a njegovo rješenje o prekidu postupka imalo je deklaratorno
značenje.
Tim Zakonom određeni prekid postupka,
do donošenja novog propisa, onemogućio je nadležni sud da tijekom prekida
poduzima radnje usmjerene na rješavanje podnesenoga tužbenog zahtjeva te da
odluči o tom zahtjevu.
4.3. UTJECAJ ZAKONOM ODREĐENOG
PREKIDA POSTUPKA NA POVREDU USTAVNOG PRAVA
U ovoj pravnoj stvari Ustavni
sud ocjenjuje postoje li, zbog zakonom određenog prekida postupka, pretpostavke
za postupanje Suda u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona te je li
zbog takvog prekida postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava
zajamčeno pravo podnositelja da o njegovim pravima i obvezama u razumnom roku
odluči neovisni i nepristrani sud.
U svezi s pitanjem postojanja
pretpostavke za postupanje u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona, u
slučaju zakonom određenog prekida postupka, Sud smatra da se tako određenim
prekidom postupka može povrijediti člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno
pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, tijekom zakonom određenog prekida
nadležni sud ne može postupati pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan
može doći do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Iako se u ovom slučaju
neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu, već je posljedica
intervencije zakonodavca u započeti sudski postupak, takvom se intervencijom
može povrijediti pravo na suđenje u razumnom roku. Stoga postoje odredbama
članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona utvrđene pretpostavke za postupanje po
podnesenoj ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put.
U
svezi s pitanjem je li u ovom slučaju došlo do povrede prava na suđenje u
razumnom roku, Sud utvrđuje da je u uvjetima podnošenja, temeljem članka 180.
Zakona o obveznim odnosima, velikog broja tužbi protiv Republike Hrvatske za
naknadu štete prouzročene terorističkim aktima, a kojima su potraživani relativno značajni iznosi naknada šteta, postojalo
opravdanje za dodatno zakonsko uređenje te odgovornosti pa i za određivanje
prekida započetih postupaka do donošenja novog propisa. Međutim, tako određeni
prekid postupka svojim trajanjem nije smio onemogućiti ostvarivanje Ustavom
zajamčenog prva na suđenje u razumnom roku. O navedenom ograničenju vodio je
računa i Hrvatski sabor kada je na sjednici,
održanoj 22. listopada 1999. godine, obvezao Vladu Republike Hrvatske da
najkasnije u roku od šest mjeseci podnese Saboru prijedlog zakona kojim će se
urediti to pitanje. Nakon proteka zakonom određenog roka, u kojemu je Vlada
bila dužna Hrvatskom saboru podnijeti
prijedlog novog zakonskog uređenja i time omogućiti nastavak prekinutih
postupaka, podnositelj je bio u neizvjesnosti hoće li se i kada nastaviti
prekinuti postupak.
Vodeći računa o svim ovim
okolnostima te o činjenici da je zakonom određen prekid sudskog postupka radi
naknade štete prouzročenih terorističkim aktima i javnim demonstracijama trajao
sedam (7) godina, pet (5) mjeseci i dvadeset pet (25) dana te da je prekid
obuhvatio cjelokupno pravno relevantno razdoblje od stupanja na snagu Europske
konvencije do podnošenja ustavne tužbe u trajanju od četiri (4) godine, pet (5)
mjeseci i sedamnaest (17) dana, Ustavni sud utvrđuje da je takvim, zakonom određenim, prekidom postupka
povrijeđeno člankom 29. stavkom. 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da
zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o
njegovim pravima i obvezama. Takvim, zakonom određenim, prekidom postupka u ovom je slučaju podnositelju povrijeđeno i
pravo na pristup sudu, koji je dio prava na sud, također zajamčenog odredbom
članka 29. stavka 1. Ustava o temeljnome ljudskom pravu na pravično suđenje.
5.
Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, u smislu odredbe članka 63.
stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke
ove odluke.
6.
Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u
točkama III. i IV. izreke ove odluke.
7.
Predsjednik Županijskog suda u Velikoj Gorici dužan je dostaviti Ustavnom sudu
pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku od osam (8) dana
od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u
točki II. izreke ove odluke.
8. Odluka o objavi (točka V.
izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-IIIA-866/2002
Zagreb, 24. veljače 2005.
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.
|
Link na brzi pregled poslovnih i internet usluga |