USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

808

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o ustavnoj tužbi R.S. iz Z., kojeg zastupa D.C.B., odvjetnik iz S., na sjednici održanoj 8. ožujka 2005. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositelj je dana 11. lipnja 2004. godine podnio ustavnu tužbu na temelju ovlaštenja sadržanog u članku 63. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), prije no što je protiv osporenog upravnog akta iscrpljen put pravne zaštite.
Smatra da su mu rješenjem Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Uprave za inspekcijske poslove, Područne jedinice – Odjela inspekcijskog nadzora u Šibeniku, klasa: UP/I-362-02/04-02/25148, ur.broj: 531-07/22-7-04-4 od 2. lipnja 2004. godine (u daljnjem tekstu: osporeno rješenje) grubo povrijeđena ustavna prava propisana odredbama članka 14. stavka 2., članka 26. i članka 29. stavka 1. Ustava, te da su povrijeđene mjerodavne odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 12/93.) i odredba članka 6. stavka 1. u vezi s člankom 14. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak, 14/02.).
Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka i prije iscrpljenog pravnog puta za njega nastale teške i nepopravljive posljedice. Ne osporava činjenicu da je sporni objekt izgradio bez građevinske dozvole, ali ističe mogućnost njegova legaliziranja, kao i činjenicu da je 30. rujna 1999. godine podnio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole. Ocjenjuje nesvrsishodnim djelovanje nadležnih tijela državne uprave koja su u konkretnom slučaju naredila rušenje objekta, te navodi da se osporenim rješenjem provodi »de facto eksproprijacija, protivna Ustavom i Europskom konvencijom zajamčenim pravima, utoliko što je donesena mala fidae, arbitrarno i bez provođenja zakonom propisanog postupka«.
Zaključno, podnositelj predlaže da Ustavni sud pokrene postupak na temelju članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona, osporeno rješenje ukine i predmet vrati na ponovni postupak, te da do donošenja konačne odluke odgodi ovrhu osporenog rješenja na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona.

Ustavna tužba nije osnovana.

2. Ustavni sud utvrdio je sljedeće činjenice važne za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:
Uprava za inspekcijske poslove, Odjel inspekcijskog nadzora Područne jedinice u Šibeniku, rješavajući po službenoj dužnosti u upravnoj stvari inspekcijskog nadzora, rješenjem, klasa: UP/I-362-02/04-02/25148, urbroj: 531-07/22-7-04-4 od 2. lipnja 2004. godine naložila je podnositelju, kao investitoru, da ukloni stambenu građevinu – suteren i prizemlje, tlocrta oko 15,40 x 12,30 m; garažu tlocrta 3,90 x 2,50 m, stube, ogradne i potporne zidove koji su izgrađeni na kčbr. 10387/1 k.o. S. u uvali S., sve u roku od tri dana od primitka rješenja, pod prijetnjom izvršenja putem druge osobe na trošak i odgovornost izvršenika. Pod točkom 4. izreke tog rješenja određeno je da žalba ne odgađa njegovo izvršenje.
Uklanjanje spornih objekata naloženo je pozivom na članak 162. stavak 1. podstavak 1. Zakona o gradnji (»Narodne novine«, broj 175/03.), koji propisuje:
Inspektor će rješenjem investitoru, odnosno vlasniku narediti uklanjanje građevine odnosno njezinog dijela:
- ako se gradi ili je izgrađena bez građevinske dozvole
Kako u ostavljenom roku od tri dana podnositelj nije izvršio obvezu određenu u izreci prvostupanjskog rješenja, građevinski nadzornik u Upravi za inspekcijske poslove, Odjel inspekcijskog nadzora, Područna jedinica u Šibeniku Ministarstva graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša, donio je zaključak o dozvoli izvršenja, klasa: UP/I-362-02/04-02/25148, urbroj: 531-07/22-7-04-14 od 30. rujna 2004. U zaključku je navedeno da je prvostupanjsko rješenje postalo izvršno dana 4. lipnja 2004. godine, da se ono u ostavljenom roku nije izvršilo, te da se dopušta njegovo izvršenje putem druge osobe, na trošak i odgovornost izvršenika. Ujedno se podnositelj (izvršenik) poziva da s objekta ukloni vrijedne stvari, dragocijenosti i opremu. Pod točkom 6. izreke tog zaključka određeno je da žalba ne odgađa njegovo izvršenje.
Podnositelj je podnio žalbe i protiv prvostupanjskog rješenja i protiv zaključka o dozvoli izvršenja. Do donošenja drugostupanjskog rješenja, kojim je odlučeno o njegovoj žalbi, administrativno izvršenje nije bilo provedeno.
Navedenim drugostupanjskim rješenjem Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP/II-362-02/04-04/1922, urbroj: 531-07/6-2-04-2 od 30. srpnja 2004. godine u cijelosti je odbijena žalba podnositelja protiv prvostupanjskog rješenja kao neosnovana.
Protiv drugostupanjskog rješenja Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, klasa: UP/II-362-02/04-04/1922, urbroj: 531-07/6-2-04-2 od 30. srpnja 2004. godine podnositelj je podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske, čime je dokazao da se u prethodnom postupku koristio dopuštenim pravnim sredstvom sukladno članku 72. Ustavnog zakona. Istodobno je podnio ustavnu tužbu temeljem članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona.
3. Članak 63. stavak 1. Ustavnog zakona propisuje:
Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju (...) kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice.
Ustavni sud utvrđuje da se konačni i izvršni upravni akt može smatrati pojedinačnim aktom iz članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona pod uvjetom da je u upravnom postupku podnositelj koristio dopuštena sredstva pravne zaštite. To stoga što konačni i izvršni upravni akt tijela državne uprave, uz koji je donesen i zaključak o dozvoli izvršenja (pri čemu dopuštena žalba protiv tog zaključka također ne odgađa izvršenje upravnog akta), načelno može dovesti do teških i nepopravljivih posljedica za podnositelja ako je tim aktom grubo povrijeđeno neko od njegovih Ustavom zajamčenih ljudskih prava ili temeljnih sloboda.
Osnovanost pokretanja ustavnosudskog postupka utemeljenog na članku 63. stavku 1. (posljednjem dijelu rečenice) Ustavnog zakona, međutim, ovisi u prvom redu o utvrđenju postojanja grube povrede ustavnog prava učinjene podnositelju osporenim pojedinačnim aktom upravnog tijela. Stoga eventualni nastup teških i nepopravljivih posljedica koje nisu uzrokovane grubom povredom ustavnog prava nije osnovan razlog za pokretanje ustavnosudskog postupka temeljem članka 63. stavka 1. (posljednjeg dijela rečenice) Ustavnog zakona.
Konačno, u primjeni tog članka Ustavnog zakona Ustavni sud uvažava činjenicu da još nije dovršena kontrola zakonitosti osporenog upravnog akta u upravnom sporu, pa se i ocjena o gruboj povredi ustavnog prava zasniva na stanju stvari koje je postojalo na dan podnošenja ustavne tužbe, odnosno na činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku do dana podnošenja ustavne tužbe.
4. Podnositelj smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno ustavno pravo propisano odredbom članka 14. stavka 2. Ustava.
Uvažavajući činjenice utvrđene u upravnom postupku prema stanju spisa na dan podnošenja ustavne tužbe i mjerodavno materijalno pravo, Ustavni sud je ocijenio da na dan podnošenja ustavne tužbe nije bilo naznaka o postojanju grube povrede ustavnog jamstva jednakosti pred zakonom, niti je prijetio njezin neposredan nastanak, jer sve činjenice i okolnosti sadržane u ustavnoj tužbi, osporenim rješenjima i spisu predmeta ukazuju da je podnositelj postupao protivno mjerodavnom zakonu Republike Hrvatske. Posljedice koje nezakonito postupanje podnositelja povlači za sobom – koliko god za podnositelja bile teške i nepopravljive – nisu osnovan razlog za pokretanje ustavnosudskog postupka temeljem članka 63. stavka 1. (posljednjeg dijela rečenice) Ustavnog zakona.
5. Odredba članka 26. Ustava, na čiju povredu također upućuje podnositelj, propisuje da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Uvažavajući činjenicu da je podnositelj hrvatski državljanin, a da se u konkretnom slučaju radi o jednostranačkoj upravnoj stvari, razvidno je da navedena ustavna odredba nije mjerodavna u konkretnom slučaju.
6. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo i povredu ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava. To ustavno pravo obuhvaća postupovna jamstva koja moraju biti osigurana strankama u postupcima pred tijelima državne vlasti.
U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud nije utvrdio nijednu povredu postupka vođenog do dana podnošenja ustavne tužbe, koja bi na bilo koji način dovela do povrede podnositeljevog ustavnog prava zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Sukladno navedenom, Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju nisu povrijeđene niti odredbe Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima niti odredba članka 6. stavka 1. u svezi s člankom 14. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, na koje u ustavnoj tužbi upućuje podnositelj.
7. Budući da je o ustavnoj tužbi donesena odluka kao u izreci pod točkom I. o prijedlogu podnositelja za odgodu ovrhe, podnesenom na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona, nije raspravljano.
8. Odluka se temelji na primjeni članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona, a donesena je na temelju članka 73. i članka 75. Ustavnog zakona. Odluka o objavi temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-IIIB-2151/2004
Zagreb, 8. ožujka 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.