USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

822

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom I. B. iz D., koju zastupa A. R., odvjetnik iz S., na sjednici održanoj 9. ožujka 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Podnositeljica je podnijela ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj: Gž-3840/00 od 19. siječnja 2001. godine, kojom je odbijena njena žalba podnijeta protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj: IV P-1888/94 od 18. svibnja 2000. godine. Tom presudom odbijen je tužbeni zahtjev podnositeljice da joj tuženik – protutužitelj »A.« d.d., S., isplati iznos od 5.653,97 kn na ime naknade plaće za vrijeme korištenja porodiljnog dopusta. Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja da mu podnositeljica isplati iznos od 3.962,17 kn.

Sudovi su odbili tužbeni zahtjev podnositeljice za isplatu nadoknade plaće za vrijeme korištenja porodiljnog dopusta jer je prema njihovom stajalištu, za isplatu tog vida naknade, suglasno odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju (»Narodne novine«, broj 75/93., 55/96., 1/97. – pročišćeni tekst, 109/97., 13/98., 88/98., 10/99., 34/99., 69/00., 59/01. i 82/01.), nadležan Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: HZZO), a ne tuženik kod kojeg je podnositeljica u to vrijeme bila zaposlena.

2. Podnositeljica smatra da su joj osporenim presudama povrije­đena ustavna prava zajamčena odredbama članaka 14., 19., 56., 58., 61. i 62. Ustava Republike Hrvatske. Ponavljajući navode koje je isticala tijekom postupka koji je prethodio ustavnosudskom, podnositeljica u bitnom smatra da su se u konkretnom slučaju sudovi upustili u ispitivanje pravilnosti pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku, što je u suprotnosti s ustaljenom praksom sudova i odredbama Zakona o parnič­nom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03., u daljnjem tekstu: ZPP). Ističe da Općinski sud nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donijete u upravnom postupku, te da su sudovi trebali samo utvrditi iznos naknade koji podnositeljici pripada za vrijeme korištenja porodiljnog dopusta.

Predlaže da Sud ukine presudu Županijskog suda u Splitu i pred­met vrati tom sudu na ponovni postupak.

3. Iz spisa predmeta razvidno je da podnositeljica svoj tužbeni zahtjev temelji na rješenjima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Ispostava Split – rješenje od 13. rujna 1993. godine, klasa: UP/I-502-06/93-01/17, urbroj: 2181-36-04-93-3, kojim je pod točkom I. podnositeljici priznato pravo na korištenje obveznoga porodiljnog dopusta u razdoblju od 4. ožujka 1993. do 31. kolovoza 1993. godine, točkom II. utvrđeno je da podnositeljici naknada plaće za vrijeme korištenja obveznoga porodiljnog dopusta pripada na teret sredstava njezinog poslodavca, točkom III. odbijen je zahtjev podnositeljice da joj se naknada plaće za to razdoblje isplaćuje na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje; – i rješenje od 8. ožujka 1994. godine, klasa: UP/I-502-06/94-01/1157, urbroj: 2181-36-94-04-2, kojim se podnositeljici priznaje pravo na dodatni porodni dopust u razdoblju od 31. kolovoza 1993. do 31. ožujka 1994. godine, određuje se da naknada plaće za to razdoblje pripada na teret sredstava njezinog poslodavca te se odbija zahtjev podnositeljice da joj se naknada plaće utvrdi na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje.

U obrazloženju tih rješenja navodi se da je poslodavac propustio rasporediti podnositeljicu na odgovarajuće poslove sukladno rješenju RF MIORH od 26. lipnja 1990. (prema kojem je kod podnositeljice zbog profesionalne bolesti nastalo smanjenje sposobnosti za rad pa ima pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove), slijedom čega je na sredstvima HZZO nastala šteta »u odnosu na doprinose za podnositeljicu«. HZZO ocjenjuje da podnositeljica nije primala plaću u smislu članka 33. Zakona o zdravstvenom osiguranju, već da je primala naknadu plaće. Iz svega zaključuje da »do greške u ostvarivanju prava imenovane nije došlo ni namjerom ni nepažnjom Hrvatskog zavoda, već propuštanjem zakonskih obveza u poduzeću »K. – S.«, to je naknadu plaće s osnova korištenja porodiljskog dopusta poduzeće dužno isplatiti svojoj djelatnici iz svojih sredstava«.

Nakon provedenoga dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće: u vrijeme kada je podnositeljica rodila dijete, 31. ožujka 1993., bila je zaposlena kod tuženika te se nalazila na »čekanju« – dakle imala je status osigurane osobe sukladno odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju; podnositeljica nije poslodavca obavijestila o porodiljnom dopustu, niti je pružila dogovarajuće medicinske doznake, tako da je poslodavac o porodu podnositeljice saznao naknadno – nakon primitka odluke poslodavca od 2. kolovoza 1993. kojom je raspore­đena na poslove, te je pozvana »na rad«. Podnositeljica je telefonskim putem izvijestila rukovoditelja da je na porodiljnom dopustu; nakon tog saznanja odnosno tri mjeseca nakon što je podnositeljica rodila poslodavac je prestao s isplatom naknade plaće.

Na temelju navedenog sud je utvrdio da se podnositeljica Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje sa zahtjevom za isplatu naknade za vrijeme porodiljnog dopusta obratila tek nakon što joj je poslodavac uskratio daljnju isplatu koju je primala na ime naknade plaće dok se nalazila na »čekanju«, te je ocijenio da je podnositeljica o porodiljnom dopustu bila dužna na vrijeme izvijestiti poslodavca, a ne kako je imala namjeru i nakon poroda primati naknadu od poslodavca po osnovi djelatnika koji se nalazi na čekanju (u svom iskazu podnositeljica je navela da se o istoj »situaciji« radilo i 1990. godine kada je rodila, a budući da se i tada nalazila na čekanju primala je naknadu od poslodavca po toj osnovi, a nije »otvarala« porodiljni dopust).

Odlučujući o osnovanosti potraživanja, pozvavši se na odredbe Zakona o zdravstvenom osiguranju, prvostupanjski sud je ocijenio da »rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje nisu ni u jednom dijelu na zakonu utemeljena te Zavod svoju obvezu koja je određena važećim Zakonom o zdravstvenom osiguranju ne može prenijeti na poduzeće (...). Čak i u slučaju kada osiguranik prije ostvarivanja prava na nadoknadu ne ostvaruje plaću, Zakonom je određen način na koji se utvrđuje visina koja bi pripadala osiguraniku (...) Zakonom je jasno utvrđeno na čiji teret se osiguraniku isplaćuje naknada i u slučaju korištenja obveznoga porodnog dopusta kao i dodatnoga porodnog dopusta (...) što se tiče predmeta ovog spora tuženik ni u kom slučaju ne može biti obvezan tužiteljici isplatiti nadoknadu koju je tužiteljica temeljem članka 49. stavka 1. Zakona o radnim odnosima kao i već citiranim odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju u redovnom postupku imala pravo ostvariti«.

U svezi s protutužbenim zahtjevom poslodavca prvostupanjski sud je utvrdio da je to potraživanje zastarjelo.

Drugostupanjski sud je odbio žalbu podnositeljice utvrdivši da bi u konkretnom slučaju temeljem odredbi Zakona o zdravstvenom osiguranju, HZZO bio pasivno legitimiran za isplatu traženog vida naknade za vrijeme porodiljnog dopusta, a ne tuženik kod kojeg se u to vrijeme podnositeljica nalazila u radnom odnosu.

Odgovarajući na žalbene navode drugostupanjski sud ističe: »Istina je da prema sudskoj praksi u parničnom postupku sud nije ovlašten ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postup­ku kojom je utvrđeno svojstvo osiguranika, a koje stajalište je zauzela sudska praksa, kako to valjano upućuje  tužiteljica u podnesenoj žalbi. Međutim, ovaj žalbeni sud ne ispituje valjanost donesenih odluka – rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Stručna služba – Ispostava Split, već u uvodno označenoj građanskopravnoj stvari radi isplate naknade za vrijeme korištenja porodiljnog dopusta prihvaća valjanu primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja koji odbija zahtjev tužiteljice, sa stajalištem da nije tuženik u obavezi isplatiti nak­nadu plaće, u to vrijeme osobnog dohotka do navršene jedne godine života djeteta roditelju – tužiteljici u uvodno označenoj građanskoprav­noj stvari.«

Ustavna tužba nije osnovana.

4. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom, temeljem odred­be članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi i upravna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

U ustavnoj tužbi podnositeljica je istaknula povredu ustavnih prava zajamčenih člancima 14., 56., 58., 61. i 62. Ustava.

5. Iako u ustavnoj tužbi podnositeljica izrijekom ne navodi povredu ustavnog prava na pravično suđenje zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da podnositeljica prije svega smatra povrijeđenim to ustavno pravo. Naime, imajući u vidu sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje, koji je ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja, te razloge kojima podnositeljica obrazlaže ustavnu tužbu, ocjena je Suda da se podnositeljica zapravo poziva na povredu ustavnog prava na pravično suđenje.

Ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, u konkretnom slučaju postavlja se pitanje jesu li se sudovi upustili, suprotno  odredbama ZPP i ustaljenoj sudskoj praksi, u ocjenjivanje zakonitosti pravomoćnih upravnih rješenja, odnosno jesu li odlučivali o pitanjima o kojima je kao o glavnoj stvari, rješavajući u okviru svoje nadležnosti, već riješilo nadležno upravno tijelo.

Naime, sukladno stajalištu Ustavnog suda iznijetom u nekoliko odluka (napr. broj: U-III-2661/03 objavljena u »Narodnim novinama«, broj 100/04.) i odredbama članka 12. ZPP, parnični sudovi su, kada njihova odluka ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, vezani pravomoćnim rješenjem kojim je nadležno upravno tijelo riješilo o tom pravu ili pravnom odnosu kao o glavnom pitanju unutar svoje nadležnosti.

6. Odredbama Zakona o zdravstvenom osiguranju propisan je, iz­među ostalog, postupak ostvarenja prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja; pravo na novčane naknade jedno je od tih prava. Prema odred­bama tog Zakona koje su navedene  u prvostupanjskoj presudi naknada plaće u slučaju trudnoće i korištenja obveznog porodiljnog dopusta isplaćuje se osiguraniku na teret sredstava HZZO od prvog da­na korištenja prava. Naknada plaće za vrijeme korištenja tzv. dodat­noga porodiljnog dopusta (do jedne godine života djeteta) osigurava se osiguraniku iz sredstava proračuna Republike Hrvatske, a isplaćuje se putem HZZO.

Prema tome, HZZO je nadležan odlučivati o zahtjevu za priznanje prava na naknadu plaće s osnove korištenja porodiljnog dopusta. Ukoliko utvrdi da zahtjev nije utemeljen na zakonu ovlašten je taj zahtjev odbiti. HZZO može dakle samo ili priznati pravo na naknadu plaće ili taj zahtjev odbiti. U konkretnom slučaju, HZZO je odbio taj zahtjev podnositeljice istodobno utvrdivši da je tu naknadu dužan platiti poslodavac uz obrazloženje da je propustom poslodavca da uplaćuje odgovarajuće doprinose za podnositeljicu na sredstvima HZZO nastala šteta. Odlučujući o   tužbenom zahtjevu za isplatu naknade plaće protiv poslodavca, sudovi su ocijenili da HZZO svojim rješenjem nije mogao svoju zakonsku obvezu prenijeti na poslodavca, odnosno rješenjem utvrditi tko je dužan tu obvezu umjesto njega isplatiti.

Ocjena je Ustavnog suda da se prvostupanjski sud u konkretnom slučaju nije upustio u ocjenu zakonitosti rješenja HZZO u pitanjima koja su u nadležnosti tog upravnog tijela, tj. u pitanje pripada li podnositeljici pravo na naknadu plaće za vrijeme korištenja porodiljnog dopusta, već je u građanskopravnoj stvari radi isplate te naknade odlučivao o pitanju je li poslodavac taj koji je obvezan isplatiti podnositeljici nak­nadu plaće za vrijeme porodiljnog dopusta (koju nadoknadu je imala mogućnost ostvariti u upravnom postupku), a što je prema stajalištu Suda u nadležnosti parničnog suda.

Iako je dakle rješenjem upravnog tijela »utvrđeno« da je poslodavac, umjesto HZZO, dužan isplatiti podnositeljici naknadu plaće, pa je prema mišljenju podnositeljice sud trebao samo utvrditi visinu te nak­nade, Ustavni sud utvrđuje da je u tom dijelu upravno tijelo izašlo iz okvira svoje nadležnosti slijedom čega parnični sud nikako nije mogao biti vezan tim dijelom upravnog rješenja kojim je zapravo odlučeno o stvari iz sudske nadležnosti.

7. Članak 14. stavak 1. Ustava sadrži ustavno jamstvo nediskriminacije. Diskriminacija po osnovi članka 14. stavka 1. Ustava nije samostalna pravna osnova za ustavnu tužbu, već mora biti istaknuta zajedno s nekim drugim (materijalnim) ustavnim pravom koje jamči Ustav. U ustavnoj tužbi podnositeljica nije navela razloge temeljem kojih bi se moglo utvrditi je li u provedenom postupku bila diskriminirana po bilo kojoj osnovi.

Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju ustavno pravo jednakosti pred zakonom nije povrijeđeno.

Ovo ustavno pravo bilo bi povrijeđeno ako sud ne bi uzeo u obzir propis koji je očigledno mjerodavan ili bi mjerodavan propis na grubi način bio pogrešno shvaćen, a što bi moglo izazvati sumnju da su osporene presude donesene samovoljno.

Prema ocjeni ovog Suda, činjenična utvrđenja i pravna stajališta izražena u osporenim presudama, nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene materijalnog prava, niti su diskriminatorna po bilo kojoj ustavnoj osnovi. Osporene presude utemeljene su na Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, a ujedno sadrže i valjane pravne razloge za primjenu mjerodavnih odredbi tog zakona.

8. Slijedom navedenih utvrđenja Suda, ocjena je Ustavnog suda da podnositeljici nisu povrijeđena niti ustavna prava zajamčena člancima 56., 58., 61. i 62. Ustava.

9. U vezi s istaknutom povredom odredbi članka 19. Ustava u prvom redu valja istaknuti da podnositeljica osporava odluke sudbene vlasti, dok se odredbe članka 19. Ustava odnose na akte državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti.

Osim toga, odredba članka 19. stavka 1. Ustava ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje su Ustavom zajamčene fizičkoj ili pravnoj osobi i koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske.

10. Iz navedenih razloga je, na temelju odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno kao u izreci pod točkom I.

Odluka o objavi, pod točkom II. izreke, temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-526/2001Zagreb, 9. ožujka 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

            Predsjednik Vijeća

            dr. sc. Jasna Omejec, v. r.