USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

864

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst i Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Đ. V. iz S. G. i P. B. iz P., koje zastupa Lj. K.-S., odvjetnica u V., na sjednici održanoj 17. ožujka 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

– presuda Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-469/04-2 od 11. lipnja 2004. godine i

– presuda Općinskog suda u Pitomači, broj: P-22/03-6 od 26. veljače 2004. godine.

II. Predmet se vraća Općinskom sudu u Pitomači na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Županijskog suda u Virovitici, broj: Gž-469/03-2 od 11. lipnja 2004. godine. Tom je presudom odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Pitomači, broj: P-22/04-6 od 26. veljače 2004. godine.

2. U spornoj pravnoj situaciji, 16. veljače 1996. godine, Đ. V. je sklopio sa Z. š.-k. z. V. ugovor o kreditu broj: 226 na iznos od 7.000,00 kuna s godišnjim kamatama u visini od 84%, te u slučaju nevraćanja kredita u ugovorenom roku, zatezne kamate po stopi od 168% godišnje. U navedenom ugovoru u svojstvu korisnika kredita naveden je Đ. V. dok je P. B. solidarni jamac.

S obzirom na činjenicu da dužnik nije ispunjavao preuzete obveze po ugovoru o kreditu, vjerovnik je u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Virovitici pod brojem: P-323/97, ishodio pravomoćnu i ovršnu presudu. Na temelju ovršne isprave ovrhovoditelj (Z. š.-k. z. iz V.) je pokrenuo ovršni postupak pred Općinskom sudom u Pitomači, pod brojem: Ovr-563/01.

Podnositelji su pokrenuli pred Općinskim sudom u Virovitici parnični postupak broj: P-132/02, radi utvrđivanja ništavosti odredbi tako zaključenog ugovora o kreditu, a koje se odnose na visinu ugovorenih zateznih kamata. Odlukom prvostupanjskog suda utvrđeno je da su te odredbe spornog ugovora u cijelosti ništave uz utvrđenje da se na njega treba primjenjivati kamata po stopi koja iznosi 23% godišnje.

3. S obzirom na izreku deklaratorne presude u predmetu broj: P-132/02, podnositelj je u ovršnom predmetu broj: Ovr-563/01, podnio žalbu iz razloga navedenih u članku 46. stavku 2. točki 9. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96., 29/99. i 42/00. – odluka Ustavnog suda i 173/03., u daljnjem tekstu: OZ).

U tijeku ovršnog postupka, podnositelj je upućen na parnicu, te je presudom Općinskog suda u Pitomači, broj: P-22/04-3 od 26. veljače 2004. godine, odbijen s tužbenim zahtjevom koji je glasio:

»Proglašava se da ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Pitomači, broj: O-563/01, pokrenuta po ovršnom prijedlogu tužene Z. š.-k. z. V., M. 19, protiv I. tužitelja Đ. V. iz S. G., M. T. 20 i II. tužitelja P. B. iz P., G. bb, nije dopuštena, a što je tužena dužna priznati, te tužitelju nadoknaditi trošak ovog postupka, a sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.«

4. U ustavnoj tužbi podnositelj u bitnome iznosi osporavajuće razloge iznesene u žalbenom postupku. Ističe da su osporavanom presudom, uslijed pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene postupovnog i materijalnog prava, povrijeđena ustavna prava sadržana u člancima 19. stavak 1. i 29. stavak 1. i 117. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositelji ističu da su osporene presude donesene uz nepravilnu primjenu odredbi članka 46. stavaka 9. i 10. OZ-a, jer smatra da je sudska odluka na temelju koje je ovrha pokrenuta naknadnom sudskom odlukom djelomično izmijenjena, budući da je utvrđeno između istih stranaka da je ugovor o kreditu u odnosu na odredbe o ugovornim i zateznim kamatama djelomično ništav, odnosno da nisu ništave kamate od 23% godišnje na pozajmljenu glavnicu od 7.000,00 kuna. Ističu da je druga sudska odluka donesena 4. travnja 2002. godine, odnosno u vrijeme kada više nije mogao zaustaviti ovrhu koja je pokrenuta na temelju ovršne isprave (odnosno presude Općinskog suda u Virovitici, broj: P-323/97 od 15. listopada 1997. godine).

I nadalje smatraju da bi provođenjem ovrhe uz utvrđene kamate od 84% odnosno 168% godišnje, koje su utvrđene zabranjenima i nezakonitima, bila grubo povrijeđena ustavna prava koja su naprijed navedena. Ističu da kada bi se ovrha nastavila po prvotnoj presudi, njegove bi obiteljske kuće bile prodane po znatno nižoj cijeni od stvarne vrijednosti te bi ostali bez svoje cjelokupne imovine. Ističu da se to već dogodilo brojnim obiteljima na području P. i V.

Zaključno, cijeneći osporavanu odluku, kao i njoj prethodeću prvostupanjsku presudu nezakonitima, podnositelji predlažu Ustavnom sudu podnesenu ustavnu tužbu usvojiti i osporene presude ukinuti.

5. Povodom prijedloga podnositelja, Ustavni sud je rješenjem, broj: U-III-2782/04 od 23. rujna 2004. godine, privremeno odgodio ovrhu u ovršnom predmetu Općinskog suda u Pitomači broj: Ovr-563/01 do donošenja konačne odluke.

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

6. Analizom osporavanih presuda, navoda ustavne tužbe i spisa predmeta, utvrđeno je da je presuđujući u spornoj pravnoj situaciji, prvostupanjski sud utvrdio kao nesporne činjenice postojanja ugovora o kreditu, zatim postojanja pravomoćne i ovršne presude kojom se nalaže, između ostalih i podnositeljima izvršenje dospjele, a neispunjene obveze, te postojanja pravomoćne presude kojom se utvrđuju ništavim odredbe spornog ugovora o kreditu, preko godišnje kamate u visini od 23%, jer je sud utvrdio da su više kamate zelenaške.

Glede dopuštenosti ovrhe u konkretnom slučaju prvostupanjski sud je izrazio stajalište prema kojemu ovršna isprava na temelju koje je tražena ovrha nije stavljena izvan snage. Taj sud je istaknuo da je činjenica utvrđenja ništavosti odredaba spornog ugovora o kreditu valjana pravna osnova za podnošenje zahtjeva za ponavljanje pravomoćno dovršenog parničnog postupka iz kojega je proizašla ovršna isprava, međutim da deklaratorna presuda donesena u konkretnom slučaju ne može mijenjati obvezu utvrđenu kondemnatornom ovršnom ispravom. Zaključno, prvostupanjski sud je utvrdio da se sadržaj pravomoćne i ovršne isprave može mijenjati samo u parničnom postupku pod uvjetima utvrđenim u Zakonu o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.), a nikako u ovršnom postupku, pogotovo imajući u vidu razloge za žalbu sadržane u odredbi članka 46. OZ-a.

Protiv prvostupanjske presude podnositelj je izjavio žalbu, koja je osporenom presudom Županijskog suda u Virovitici u cijelosti odbijena kao neosnovana.

7. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom. Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku iz kojega je proizašla osporavana odluka i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.

8. U konkretnom slučaju mjerodavne su odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, koje glase:

»(2) Ovršenik može izjaviti žalbu osobito: (...)

9. ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik nije više mogao uspješno istaknuti u postupku iz kojega potječe odluka, odnosno ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja javnobilježničke isprave, (...).«

i odredbi članka 109. stavka 1. i članka 110. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 91/96. i 112/99., u daljnjem tekstu: ZOO), koje glase:

»Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.

Pravo na isticanje ništavosti ne gasi se.«

9. Na temelju ustavnog jamstva propisanog člankom 29. stavkom 1. Ustava, svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

Ustavni sud utvrđuje da je u provedenom postupku podnositeljima povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Naime, pogrešno je pravno stajalište nadležnih sudova u vezi s primjenom odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a u svezi s člancima 109. stavkom 1. i 110. ZOO-a, izneseno u osporenim presudama (točka 6. obrazloženja).

Prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, u pravnoj situaciji u kojoj postoji kondemnatorna presuda kojom se nalaže plaćanje obveze i deklaratorna presuda donesena naknadno između istih stranaka kojom se utvrđuje da je dio obveze koja je utvrđena kondemnatornom presudom ništav, a ne postoje uvjeti za ponavljanje postupka u kojemu je donesena kondemnatorna presuda, sudovi neće dozvoliti ovrhu kondemnatorne presude u cijelosti, već samo u dijelu koji nije obuhvaćen ništavošću.

Navedeno stajalište temelji se na primjeni odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a, jer u konkretnom slučaju treba smatrati da je tražbina djelomično prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao uspješno isticati u postupku u kome je nastala kondemnatorna – ovršna presuda. Isto tako, uzevši u obzir odredbu članka 109. stavka 1. ZOO-a prema kojoj se na ništavost pazi po službenoj dužnosti, dužnost je sudova, kada ih ovršenik upozori da je ovršna isprava dijelom ništava, a ta ništavost je utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom između istih stranaka koje sudjeluju u ovršnom postupku, da utvrde da je ovrha nedopuštena u dijelu koji je obuhvaćen ništavošću, te da dopuste ovrhu u preostalom – valjanom dijelu.

Iz navedenoga proizlazi da je postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na podnositelje bio nepravičan, što je posljedica pogrešnog pravnog stajališta u svezi primjene odredbe članka 46. stavka 2. točke 9. OZ-a. Stoga je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno odredbom članka 29. stavka 1. Ustava.

10. U ustavnoj tužbi podnositelji ističu i povrede odredbi članaka 19. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava, koje ne mogu biti osnova za pružanje ustavnosudske zaštite jer ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

11. Slijedom svega iznijetog, utvrdivši da je podnositeljima osporenim presudama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje sadržano u članku 29. stavku 1. Ustava, odlučeno je kao u izreci.

Ova odluka utemeljena je na odredbama članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, a objava iste temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2782/2004

Zagreb, 17. ožujka 2005.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.