Ustavni sud Republike Hrvatske

930

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom D.-ZD d.o.o. Z., zastupane po direktoru V. A., na sjednici održanoj 23. ožujka 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. D.-ZD d.o.o. Z. podnijela je ustavnu tužbu protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1370/01-2 od 27. rujna 2001. godine, kojom je usvojena revizija radnika D.-ZD d.o.o. iz Zadra (33 tužitelja u parničnom postupku radi utvrđenja nezakonitosti odluka i vraćanja na rad), izjavljena protiv presude Županijskog suda u Zadru broj: Gž-648/99 od 20. rujna 2000. godine. Tom presudom potvrđena je presuda Općinskog suda u Zadru broj: P-1814/98 od 10. lipnja 1999. godine, kojom je odbijen, među ostalim, zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitosti odluka tužene, D.-ZD d.o.o. iz Z., od 6. studenoga 1998. godine, o otkazima njihovih ugovora o radu.

Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske preinačene su presuda Županijskog suda u Zadru i presuda Općinskog suda u Zadru na način da je usvojen tužbeni zahtjev radnika podnositeljice u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nezakonitosti odluka o otkazu ugovora o radu.

2. Podnositeljica navodi da joj je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđeno ustavno pravo propisano člankom 48. stavkom 1. Ustava i da su povrijeđene odredbe članka 5. stavka 2. i članka 19. stavka 1. Ustava. Zbog toga osporava stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su Županijski sud u Zadru i Općinski sud u Zadru pogrešno primijenili odredbe članka 145. stavaka 1. i 3. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04., u daljnjem tekstu: Zakon), kojima se propisuje obveza poslodavca na savjetovanje s radničkim vijećem prije donošenja odluka važnih za položaj radnika.

Obrazlažući razloge ustavne tužbe, podnositeljica iznosi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u parničnom postupku, »našao da postupak savjetovanja prije donošenja Programa (Program zbrinjavanja viška radnika, op. Suda) nije proveden dovoljno temeljito«. Ovo zbog toga jer je Program dostavljen sindikalnom povjereniku tek nakon donošenja, čime je, prema ocjeni tog suda, onemogućena zakonom propisana obveza savjetovanja s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom, koja je određena odredbom članka 148. stavka 3. Zakona.

Podnositeljica predlaže Ustavnom sudu usvajanje ustavne tužbe, ukidanje presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske i vraćanje predmeta tom sudu na ponovni postupak.

Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Splitu broj: P-1814/98.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Članak 62. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29./02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) propisuje:

(1) Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, (...), kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama (...), povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (...).«

4. Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenoj presudi utvrđuje da je u konkretnom slučaju ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene Zakona. Pri tome je ukazao na odredbe članka 145. Zakona, kojima je propisana obveza savjetovanja poslodavca i zaposleničkog vijeća prije donošenja odluka koje su važne za položaj zaposlenika (stavak 1.). Prema stavku 2. podstavku 9. istog zakonskog članka, donošenje programa zbrinjavanja viška zaposlenika smatra se takvom odlukom, dok je odredbom stavka 3. tog članka propisano da se podaci o namjeravanoj odluci moraju dostaviti zaposleničkom vijeću potpuno i pravovremeno, tako da mu se omogući davanje primjedaba i prijedloga, kako bi rezultati rasprave mogli utjecati na donošenje odluke.

Prema odredbi članka 148. stavka 3. Zakona, ako kod poslodavca nije utemeljeno zaposleničko vijeće (kao što je to slučaj podnositeljice ustavne tužbe), sindikalni povjerenik preuzima prava i obveze zaposleničkog vijeća. To, prema tumačenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, znači da se podnositeljica, kao poslodavac, prije donošenja Programa zbrinjavanja viška radnika morala savjetovati sa sindikalnim povjerenikom.

Slijedom iznesenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdio je da Program zbrinjavanja viška zaposlenika u konkretnom slučaju nije donesen sukladno Zakonu, odnosno da navedena obveza poslodavca nije izvršena jer je Program zbrinjavanja viška zaposlenika dostavljen sindikalnom povjereniku tek nakon donošenja, čime je onemogućeno savjetovanje posebno propisano odredbom članka 145. stavka 3. Zakona. Zbog toga su, prema stajalištu tog suda, sukladno članku 145. stavku 11. Zakona, ništave odluke podnositeljice o donošenju Programa zbrinjavanja viška zaposlenika i o otkazima ugovora o radu, donesenim temeljem tog Programa.

5. Odredbom članka 48. stavka 1. Ustava jamči se pravo vlasništva. Ustavni sud pravo vlasništva na ustavnopravnoj razini štiti na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava, osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu. U slučaju zadiranja u vlasništvo od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) radi se, u pravilu, o imovinskim sporovima privatnog prava. Ustavni sud ispituje i takvu odluku sudbene i druge vlasti kad ocijeni da je osporena odluka, prosuđujući je kroz zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, utemeljena na nepravilnom ili neprihvatljivom pravnom stajalištu.

Ustavni sud utvrdio je da podnositeljici ustavne tužbe nije povrijeđeno ovo ustavno pravo jer je osporena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesena na temelju i u skladu s mjerodavnim zakonskim odredbama.

6. Članak 5. stavak 2. i članak 19. stavak 1. Ustava, čiju povredu podnositeljica također ističe u ustavnoj tužbi, ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

7. Temeljem odredbi članaka 73. i 75. Ustavnog zakona odlučeno je kao u izreci.

Objava ove odluke temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustav­nog zakona.        

 

Broj: U-III-2445/2001

Zagreb, 23. ožujka 2005.

 

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

dr. sc. Petar Klarić, v. r.

 

IZDVOJENO MIŠLJENJE

uz Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske
broj: U-III-2445/2001 od 22. ožujka 2005.

Suglasno odredbama članka 27., točke 3. i 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, izdvojivši svoje mišljenje i glasujući protiv Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj: U-III-2445/2001 od 22. ožujka 2005. godine, dajem pisano obrazloženje izdvojenog mišljenja i glasovanja protiv takve Odluke kako bi se uz Odluku moglo objaviti u »Narodnim novinama«.

Općinski sud u Zadru, u sporu grupe radnika iz D.-ZD d.o.o. Z. protiv tuženika D.-ZD d.o.o. Z., radi utvrđenja nezakonitosti odluke i vraćanja na rad, nakon detaljno provedene rasprave donio je 10. lipnja 1999. godine presudu i rješenje s kojim je odbio kao neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev, te je odbio kao neosnovan i zahtjev za donošenje privremene mjere o nalogu tuženome da tužitelje vrati u radni odnos do pravomoćnog okončanja ovog postupka.

Utvrdivši da je tuženi postupio suglasno odredbama članka 119. stavka 3., članka 148. stavka 3., članka 119. stavka 6., članka 145. stavaka 1. i 2., članka 120. stavaka 5. i 6. Zakona o radnim odnosima, Općinski sud u Zadru je, odbijajući tužbeni zahtjev u cijelosti, istaknuo da je »tuženik učinio sve što je bilo moguće da interesi zaposlenika budu zaštićeni, posebno pronalazeći im zaposlenje kod novih poslodavaca, što oni nisu prihvatili. Tuženik nema druge mogućnosti nego svim zaposlenicima koji su se izričito ili prešutno izjasnili da ne žele raditi kod novih poslodavaca otkazati radni odnos kao tehnološkom višku«.

Sve to je tuženi učinio u suglasnosti sa Sindikatom i ostalim institucijama zaduženima za razrješavanje takvih problema u postupku razvoja poduzetništva u novim uvjetima.

Stajalište i pravne razloge istaknute u presudi Općinskog suda u Zadru broj: P-1814/98, u cijelosti je prihvatio Županijski sud u Zadru i svojom presudom broj: Gž-648/1999, ustvrdivši da je prvostupanjski sud: »... izveo pravilan pravni zaključak u smislu da tuženik pri donošenju Programa zbrinjavanja viška zaposlenika nije povrijedio odredbe Zakona o radu (...) koje uređuju način, postupak i sudionike pri donošenju programa zbrinjavanja viška zaposlenika (članci 119., 120., 145. i 148. stavak 3. Zakona o radu), kao ni odredbu članka 106. stavka 1. Zakona o radu kojom je predviđena mogućnost davanja redovitog otkaza ugovora o radu ako prestane potreba za obavljanje određenog posla (poslovno uvjetovani otkaz).«

U revizijskom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj: Rev. 1370/2001 usvaja reviziju i preinačuje presudu Županijskog i Općinskog suda u Zadru i usvaja tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom I. presude Općinskog suda, koja je potvrđena u cijelosti i presudom Županijskog suda u Zadru.

Bitni razlog koji navodi Vrhovni sud Republike Hrvatske za svoju odluku može se sažeti u sljedećem stajalištu.

Vrhovni sud iscrpno navodi sve što su učinili prvostupanjski i drugostupanjski sud kad su utvrdili da je tuženi:

– obavijestio sve zaposlenike da se više neće baviti trgovinom,

– da je za radom tužitelja prestala potreba,

– da je 14. i 15. rujna 1998. godine svim zaposlenicima dostavljen prijedlog programa zbrinjavanja viška zaposlenika, a isti program da je dostavljen i Sindikatu trgovine Hrvatske,

– da je isti prijedlog dostavljen i Hrvatskom zavodu za zapošljavanje, Područnoj službi u Z., jer zaposlenici nisu imali formirano zaposleničko vijeće,

– da je poslije savjetovanja u vezi izrade programa zbrinjavanja viška zaposlenika sačinjen konačni program u kojemu je naglašeno da je tuženi učinio sve da interesi radnika budu zaštićeni i da radnici ponudu zapošljavanja kod novih poslodavaca nisu prihvatili, i

– da upravo zbog toga mora svim radnicima dati otkaz, to jest otkazati radni odnos, jasno, kao tehnološkom višku.

Vrhovni sud zatim utvrđuje da je navedeni program zbrinjavanja dostavljen »Područnoj službi zavoda za zapošljavanje u Z. 14. listopada 1998. godine, koja se o programu nije očitovala. Dana 26. listopada 1998. godine već doneseni program upućen je sindikalnom povjereniku J. R. Sindikalno povjereništvo dopisom od 30. listopada 1998. godine izrazilo je protivljenje programu, a potom je 6. studenog 1998. godine, tuženik donio odluku o otkazu ugovora o radu za sve tužitelje«. Razlog ovakvog detaljnog navođenja Vrhovni sud je uzeo za podlogu svoje odluke ustvrdivši: »... točno je da odredba članka 119. stavka 6. ZR predviđa da se, ako kod poslodavca nije utemeljeno zaposleničko vijeće, poslodavac pri izradi programa zbrinjavanja viška zaposlenika dužan savjetovati s nadležnom službom zapošljavanja, ali navedena odredba ne isključuje iz primjene odredbu članka 148. stavka 3. ZR, koja predviđa da sindikalni povjerenik ima sva prava zaposleničkog vijeća ako kod poslodavca takvo vijeće nije utemeljeno... Navedena obveza poslodavca u konkretnom slučaju nije izvršena, jer je program zbrinjavanja viška zaposlenika dostavljen sindikalnom povjereniku tek nakon donošenja, čime je onemogućeno savjetovanje, te je na taj način povrijeđena odred­ba članka 145. stavka 3. ZR«.

Zanimljivo je stajalište Vrhovnog suda, jer u konkretnom slučaju, bez navođenja bilo kojih sličnih primjera, Vrhovni sud ne nalazi pogrešnu primjenu Zakona o radu u bilo kojem dijelu obrazloženja prvostupanjske i drugostupanjske presude, nego iznosi neki vid potrebe kumulacije propisa i uz pomoć te pravne operacije kaže da je »pogrešno primijenjen zakon«.

Revizija se pozivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava ali ne »zbog nekumulacije propisa«, nego zbog onih ocjena zauzetih od strane sudova u kojima su pravilno primijenjeni zakoni po stajalištu Vrhovnog suda, s time što Vrhovni sud ističe potrebu da su sudovi trebali još »primijeniti« i neke druge odredbe.

Osnovna svrha svake kumulacije leži u potrebi procesne ekonomije i u mogućnosti da se parničnim radnjama rješava više pravnih odnosa. Kumulacija propisa može biti razlogom upućivanja na mogućnost primjene više propisa, ali u tom slučaju nije moguće da najviši sud preinačuje odluke nižih sudova, nego je u mogućnosti ukinuti odluku i vratiti na ponovni postupak ukazujući na mogućnost kumuliranja pravnih propisa.

Niži sudovi su izvršili izbor u odnosu na primjenu propisa i Vrhovni sud u tom dijelu nema prigovora. Vrhovnom sudu naglašena potreba kumulativne primjene propisa od jednake pravne vrijednosti, pravne osnove za rješavanje ovog problema i Vrhovni sud želi istaknuti potrebu da je, uz pravilnu primjenu propisa od strane nižih sudova, trebalo još primijeniti i neki drugi propis iste vrijednosti za sporni slučaj koji bi materijalno imao istu pravnu snagu, ali bi mogao utjecati, uz pravilnu primjenu istaknutih propisa i neka druga razmišljanja o značaju radnji koje je sud uz tu odredbu trebao ocijeniti. U ovom slučaju bi se, po izraženom stajalištu Vrhovnog suda, značaj »savjetovanja prije donošenja Programa zbrinjavanja« a ne poslije donijetog Programa, možda mogao pozitivno odraziti na rješavanje spora, što je bio razlog za eventualno ukidanje i vraćanje na ponovni postupak cijelog predmeta, a ne da Vrhovni sud redoslijed savjetovanja, uz ispravnu primjenu onih propisa na koje se sudovi u svojim odlukama pozivaju, uzima podlogom preinačenja prvostupanjske i drugostupanjske odluke, bez ikakvog bitnog ukazivanja na biti spora. To tim više što se prvostupanjski i drugostupanjski sud ne razilaze u logičkom ocjenjivanju stvarnih premisa za opstojnost pravno relevantnih činjenica za svoja odlučivanja. Osobito i zato što Vrhovni sud ispušta iz vidokruga činjenicu da su sami tužitelji povukli svoj prvobitni zahtjev za »utvrđenje nezakonitosti Programa zbrinjavanja«.

Budući da je Općinski sud u Zadru u svojoj odluci upozorio na nejasnoću zakonskih odredbi o dužnosti savjetovanja i ukazao na različita stajališta i dvojbe o normativnom sadržaju odredbi članka 119. stavka 6. ZR, i da je primjenom pravila i tumačenja mjerodavnih zakonskih odredbi zauzeo stajalište o zakonitosti svoje odluke o otkazima ugovora o radu, a što je još detaljnije u svojoj odluci izrazio i Županijski sud u Zadru, mišljenja sam da je Vrhovni sud bez ikakvog utemeljenog pravnog razloga, primjenjujući izvjesnu metodu kumulacije pravnih propisa, neutemeljeno preinačio pobijane presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda. Zato sam glasovao protiv ove odluke Ustavnog suda i izdvojio svoje mišljenje s pravom na njegovu objavu uz Odluku Ustavnog suda.

 

Zagreb, 30. ožujka 2005.

Sudac Ustavnog suda

Milan Vuković, dr. iur., v. r.