POSLOVNE INFORMACIJE - 47 11.4.2005 Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-197/1999 i dr. od 23. ožujka 2005. godine

Ustavni sud Republike Hrvatske

931

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući o prijedlozima za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 23. ožujka 2005. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom:

– Zakona o najvišoj mirovini (»Narodne novine«, broj 162/98.), te

– članka 1. Zakona o dopunama Zakona o najvišoj mirovini (»Narodne novine«, broj 82/01.)

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o najvišoj mirovini (»Narodne novine«, broj 162/98.) podnijeli su: Ivan Jurković iz Požege (U-I-197/1999), dr. Mladen Rakelić iz Splita (U-I-1099/1999), Neven Dobrović iz Zadra (U-I-608/2000), Želimir Rajković iz Rijeke, kojeg zastupa Milenko Zrilić, odvjetnik iz Rijeke (U-I-34/2001), Branko Posavec iz Zagreba (U-I-383/2001), dr. Tomislav Matošin iz Zagreba (U-I-1534/2001), Ilija Jeleč, Miljenko Juričić, Ivica Kodžoman, Nanad Lisonek, Mato Markiš, Tomislav Matošin, Zlatko Nikolić, Vladimir Omerzo, Josip Šavuk i Cvjetko Žurga, svi iz Zagreba, koje zastupa Vladimir Omerzo iz Zagreba (U-I-1616/2001), Juraj Salaj iz Zagreba, koga zastupa Dunja Kalogjera, odvjetnica iz Zagreba (U-I-1909/2002), Darinko Pupovac iz Zadra (U-I-49/2004), Anton Čavrag iz Zadra (U-I-1034/2004), Hrvatsko udruženje prometnih pilota iz Zagreba i Hrvatski sindikat prometnih pilota iz Zagreba, koje zastupa Damir Šebetić, odvjetnik iz Zagreba (U-I-2479/2004) te Valent Hunjadi iz Čakovca (U-I-3810/2004).

2. Zakon o najvišoj mirovini donijet je 11. prosinca 1998., a objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 162. od 22. prosinca 1998. Zakon ima ukupno tri članka, koji glase:

Članak 1.

(1) Ovim se Zakonom određuje najviša mirovina koju može ostvariti osiguranik kojemu se mirovina određuje prema Zakonu o mirovinskom osiguranju.

(2) Svota najviše mirovine iz stavka 1. ovoga članka određuje se množenjem osobnih bodova iz članka 2. ovoga Zakona, mirovinskog faktora i aktualne vrijednosti mirovine.

Članak 2.

Osobni bodovi za određivanje najviše mirovine prema ovom Zakonu utvrđuju se tako da se ukupni mirovinski staž osiguranika pomnoži s 3,8 vrijednosnih bodova i polaznim faktorom.

Članak 3.

Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana objave u »Narodnim novinama«, a primjenjivat će se od 1. siječnja 1999. godine.

3. Ustavnost Zakona o najvišoj mirovini osporava se iz sljedećih razloga:

– predlagatelj Ivan Jurković smatra da je Zakon o najvišoj mirovini u nesuglasju s člancima 14., 26. i 54. Ustava budući da se njegove odredbe ne odnose na sve građane jednako, već samo na određene skupine, te da bi se mirovina trebala određivati prema mirovinskom stažu svakog građanina bez ograničavanja. U dokaz neustavnog ograničenja mirovine priložio je rješenje o određivanju iznosa njegove starosne mirovine primjenom osporenog Zakona;

– predlagatelji dr. Mladen Rakelić i Neven Dobrović u svojim osporavanjima polaze od stajališta da Zakon o mirovinskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02.,117/03. i 30/04.) niti jednom svojom odredbom nije predvidio iznos najviše mirovine, nego je odredbom članka 82. određena najniža mirovina. Smatraju da osporenim Zakonom zakonodavac ograničava mogući iznos ostvarene i zaslužene mirovine pojedinog osiguranika limitirajući je na najveći iznos koji oduzima pravo pojedinca da, u skladu sa Zakonom o mirovinskom osiguranju, ostvari iznos mirovine koju je stekao kroz svoj radni staž uplaćujući doprinose za mirovinsko osiguranje. Predlažu ukidanje Zakona zbog povrede temeljnih odredbi Ustava, a posebno članka 3. Ustava (sloboda, jednakost i nepovredivost vlasništva);

– predlagatelj Želimir Rajković smatra da odredbe zakona kojima se ograničava visina mirovine i određuje najviša mirovina, nisu u suglasnosti s člancima 3., 5. i 26. Ustava. To obrazlaže osobnim primjerom izračuna mirovine, prema kojemu, temeljem osporenog Zakona, prima manju mirovinu od one koja bi mu pripadala prema radnom stažu i uplaćenim doprinosima. Ističe da se na taj način diskriminira jedna kategorija osiguranika u odnosu na drugu kojoj mirovina nije ograničena osporenim Zakonom. Također ističe da je mirovinu ostvario prije donošenja osporenog Zakona pa, kako se radi o stečenom pravu, umanjenje mirovine se ne može odnositi na njega;

– predlagatelj Branko Posavec u svom prijedlogu navodi da je, kao korisnik tzv. limitirane mirovine, osporenim Zakonom prikraćen do punog iznosa svoje mirovine. Tim se Zakonom, mišljenje je predlagatelja, uspostavlja razlika između onih umirovljenika na koje se primjenjuje samo Zakon o mirovinskom osiguranju i onih na koje se primjenjuje još i osporeni Zakon. Iz tih je razloga osporeni Zakon u nesuglasju s člankom 3. i člankom 14. stavkom 2. Ustava;

– predlagatelji dr. Tomislav Matošin, Ilija Jeleč i drugi, navedeni u zajedničkom prijedlogu, smatraju da je osporeni Zakon nepravedan i neprihvatljiv te, stoga, suprotan člancima 3. i 14. stavku 2. Ustava;

– predlagatelj Juraj Salaj smatra da je osporenim Zakonom doveden u neravnopravan položaj u odnosu na one umirovljenike čija visina mirovine nije ograničena. Osporeni Zakon smatra nesuglasnim člancima 3., 5., 14., 16., 26. i 49. Ustava;

– predlagatelji Darinko Pupovac i Anton Čavrag svojim prijedlozima ukazuju na neustavnost osporenog Zakona jer se njime onemogućava korištenje ostvarene i zaslužene mirovine u punom iznosu, odnosno u skladu s visinom uplaćenih doprinosa za mirovinsko osiguranje, pa su jedni umirovljenici dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge umirovljenike, čije mirovine nisu ograničene. Ističu neusklađenost Zakona s odredbama članka 3. Ustava o jednakosti i nepovredivosti vlasništva.

– predlagatelj Valent Hunjadi smatra da je odredba članka 1. stavka 1. osporenog Zakona nesuglasna odredbama članka 14. Ustava, posebno stavku 2. tog članka, kojim je zajamčena jednakost svih pred zakonom, budući da kao korisnik najviše mirovine, ostvarene prema propisima prije donošenja osporenog Zakona, ne može ostvariti mirovinu prema tom Zakonu, koja bi za njega bila povoljnija;

– predlagatelji Hrvatsko udruženje prometnih pilota iz Zagreba i Hrvatski sindikat prometnih pilota iz Zagreba predlažu pokretanje postupka ustavnosudske ocjene članaka 1. i 2. Zakona o najvišoj mirovini, koje odredbe, prema njihovom mišljenju, nisu suglasne člancima 3., 5., 14. i 51. Ustava. Smatraju da je osporeni Zakon suprotan ustavnim odredbama o socijalnoj pravdi i pravu na jednakost građana. Prema njihovom mišljenju, propisani način utvrđivanja najviše mirovine nije razmjeran s visinom doprinosa, koji se za osiguranike pilote uplaćuje u mirovinski fond prema znatno višoj osnovici. Iako se radi o većoj uplati doprinosa za pilote, to se, uslijed ograničenja iz osporenog Zakona, ne odražava i na veće iznose njihovih mirovina. Na taj se način jedna kategorija osiguranika stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na drugu kategoriju osiguranika. Izravno protivnim ustavnim jamstvima predlagatelji smatraju ograničavanje mirovina temeljem načela generacijske solidarnosti, prema kojemu se teret isplate mirovine dijeli između onih koji su zaradili u svom radnom vijeku više i onih koji nisu radili čitav radni vijek.

4. Prijedloge za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredbi članka 1. Zakona o dopunama Zakona o najvišoj mirovini podnijeli su: Zajednica udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Zagreb, koju zastupaju Juro Martinović i Vinko Adžić, odvjetnici iz Zagreba (U-I-2501/2001) te Udruga dragovoljaca i veterana 91. Domovinskog rata Dubrovačko primorje, Hrvatsko društvo logoraša srpskih i crnogorskih logora Dubrovačko-neretvanske županije, Udruga roditelja poginulih branitelja Domovinskog rata Dubrovnik, Udruga udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata Republike Hrvatske, Udruga hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata, Zajednica udruga HVIDRA Dubrovačko-neretvanske županije, Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Župa Dubrovačka, Udruga veterana 91. Domovinskog rata, Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Zagreb, Općinski ogranak Konavle i Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata Dubrovnik, svi zastupani po Mariju Kaznačiću, odvjetniku iz Dubrovnika (U-I-1900/2002),

5. Zakon o dopunama Zakona o najvišoj mirovini donijet je 21. rujna 2001., a objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 82 od 26. rujna 2001. Odredbe tog Zakona glase:

Članak 1.

U Zakonu o najvišoj mirovini (»Narodne novine«, br. 162/98.) iza članka 1. dodaje se članak 1.a koji glasi:

»Članak 1.a

(1) Ovim se Zakonom određuje i najviša mirovina koju može ostvariti osiguranik kojemu se mirovina određuje prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine«, br. 108/96.) i Zakonu o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom državnom saboru (»Narodne novine«, br. 55/00.).

(2) Svota najviše mirovine iz stavka 1. ovoga članka ne može biti viša od dvije svote najviše mirovine određene prema odredbama članka 1. i 2. Zakona o najvišoj mirovini (»Narodne novine«, br. 162/98.) za 40 godina mirovinskog staža.«

Članak 2.

(1) Korisnicima mirovine koji su mirovinu ostvarili do dana primjene ovoga Zakona i kojima je mirovina određena prema zakonima iz članka 1.a stavka 1. ovoga Zakona ili prema drugim propisima na temelju kojih su bili izuzeti od primjene odredbi o ograničenju mirovine do propisane svote najviše mirovine, ponovno će se odrediti mirovina prema odredbi članka 1.a stavka 2. ovoga Zakona.

(2) Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, po službenoj dužnosti, donijet će novo rješenje o određivanju mirovine, prema odredbama ovoga Zakona, najkasnije u roku od 60 dana od dana početka primjene ovoga Zakona.

Članak 3.

Ovaj Zakon stupa na snagu danom objave u »Narodnim novinama«, a primjenjivat će se od 1. listopada 2001. godine.

6. Ustavnost odredbe članka 1. Zakona o dopunama Zakona o najvišoj mirovini, odnosno novog članka 1a. Zakona o najvišoj mirovini, osporava se zbog njegove nesuglasnosti s odredbama članka 1. stavka 1., članka 14. stavka 2., članka 56. stavka 1., članka 61. stavka 1. i članka 62. Ustava.

Predlagatelji ističu da su Zakonom o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata (»Narodne novine«, broj 162/98.), koji je bio na snazi do 7. studenoga 2001., bili propisani uvjeti i način ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu zbog gubitka člana obitelji koji je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata, temeljem kojih im je utvrđena visina mirovine. Smatraju da se mirovine, koje su bile priznate temeljem tog Zakona, ne mogu mijenjati jer se radi o »stečenom pravu«.

7. Temeljem odredbe članka 42. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), tijekom ustavnosudskog postupka prijedlozi su dostavljeni na očitovanje Hrvatskom saboru, Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu rada i socijalne skrbi te Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje.

Hrvatski sabor izvijestio je Sud da je prijedloge uputio Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav, koji se na prijedloge nije očitovao. Vlada Republike Hrvatske je također izvijestila Sud da je prijedloge dostavila na odgovor Ministarstvu rada i socijalne skrbi, Uredu za zakonodavstvo Vlade Republike Hrvatske te Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje.

Na navode predlagatelja očitovao se Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje.

Prijedlozi nisu osnovani.

8. Za ocjenu osnovanosti prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporenih odredbi Zakona o najvišoj mirovini i Zakona o dopunama Zakona o najvišoj mirovini, mjerodavne su sljedeće odredbe Ustava:

– članak 1. stavak 1. Ustava, prema kojemu je Republika Hrvatska socijalna država,

– članak 3. Ustava, prema kojemu su jednakost, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva i vladavina prava najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava,

– članak 5. Ustava, prema kojemu zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, te je svatko dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske,

– članak 14. Ustava, koji utvrđuje opću jednakost svih u Republici Hrvatskoj u pravima i slobodama, te jednakost svih pred zakonom,

– članak 16. Ustava, prema kojemu se slobode i prava mogu graničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, a svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju,

– članak 56. stavak 1. Ustava, prema kojemu se pravo zaposlenih i članova njihovih obitelji na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje zakonom.

9. Osporenim Zakonom određena je najviša mirovina za osiguranike koji imaju pravo na mirovine temeljem Zakona o mirovinskom osiguranju, dok je Zakonom o dopunama tog Zakona najviša mirovina određena i za osiguranike koji mirovine ostvaruju temeljem Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine«, broj 108/96.) i Zakona o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom državnom saboru (»Narodne novine«, broj 55/00. i 107/01.).

10. Zakonom o mirovinskom osiguranju nisu propisana ograničenja u odnosu na visinu najviše mirovine. Tim se Zakonom propisuje najniža mirovina, odnosno donja granica iznosa mirovine koja se priznaje onim osiguranicima koji ostvare mirovinu ispod tog iznosa.

Najviša mirovina u hrvatskom mirovinskom sustavu propisana je osporenim Zakonom. Tim Zakonom propisana je gornja granica iznosa mirovine preko koje se mirovina ne može isplatiti, bez obzira što je osiguranik, prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, ostvario mirovinu u većem iznosu.

Ti se zakoni primjenjuju od 1. siječnja 1999., od kada se u Republici Hrvatskoj primjenjuje novi mirovinski sustav i dio su reforme hrvatskog mirovinskog sustava (tzv. prva razina). U skladu s odredbama tih zakona, instituti najniže i najviše mirovine omogućavaju preraspodjelu ostvarenih prihoda od korisnika s višim primanjima prema korisnicima s nižim primanjima pa se osiguranicima s manjim primanjima za vrijeme njihove radne aktivnosti omogućava socijalna sigurnost u doba starosti ili pogođenosti nekim drugim rizikom, osiguranim u mirovinskom sustavu. Utoliko ti instituti služe ostvarenju ustavnih odredbi o socijalnoj pravdi i socijalnoj sigurnosti (članci 3. i 56. Ustava).

11. S obzirom da je ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja, uključujući i pravo na mirovinu, uvjetovano načinom financiranja mirovinskog sustava, u tome treba tražiti razloge za ograničavanje visine najviše mirovine.

Zakonom o mirovinskom osiguranju uređeno je obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti, a prava iz tog osiguranja obvezno se osiguravaju na načelima uzajamnosti i solidarnosti (članak 2. stavak 2. te članak 3. tog Zakona).

U sustavu generacijske solidarnosti, mirovinsko osiguranje je obvezno za određene, zakonom utvrđene, skupine osoba koje time stječu svojstvo osiguranika mirovinskog osiguranja. To se osiguranje provodi na načelima javnog prava, a financira se doprinosima aktivne generacije osiguranika te prihodima iz državnog proračuna. Naime, svi osiguranici uplaćuju doprinos za mirovinsko osiguranje, a pravima iz tog osiguranja koriste se samo oni osiguranici koji u slučaju nastanka osiguranog rizika za to ispune zakonske uvjete. Uplatom doprinosa za mirovinsko osiguranje osigurava se materijalna i socijalna sigurnost osiguranih osoba ostvarivanjem određenih, u pravilu, novčanih prava iz tog osiguranja.

Primjena načela solidarnosti u obveznom mirovinskom sustavu isključuje neposredan i razmjeran odnos između uplaćenih doprinosa i visine mirovine, s obzirom da se, temeljem tog načela, nekim skupinama osiguranika mirovina određuje u većem iznosu od onoga koji bi im pripadao na temelju uplaćenih doprinosa, dok se drugim osiguranicima mirovina određuje u manjem iznosu od pripadajućeg.

Na visinu mirovine utječe i obračunsko razdoblje iz kojeg se uzimaju plaće radi obračuna mirovina. S obzirom da su u prijelaznom razdoblju, koje, prema odredbama članka 184. Zakona o mirovinskom osiguranju, traje od 1999. do 2009. godine, ta razdoblja nejednaka, određivanjem najviše mirovine ograničava se socijalno neprihvatljiva preraspodjela dohotka. Tek određivanjem mirovine na temelju plaća (uplata) iz cjelokupnog radnog vijeka, stvorit će se pretpostavke za potpuniju primjenu načela uzajamnosti u mirovinskom sustavu.

Utoliko se u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja, utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, institut najviše mirovine ima smatrati ustavnopravno prihvatljivim socijalnim korektivom.

12. Iz navoda pojedinih predlagatelja proizlazi da su oni korisnici najviše mirovine, ostvarene prema propisima koji su bili na snazi do 31. prosinca 1998. Ti predlagatelji smatraju da je osporenim Zakonom uvedena razlika između najviših mirovina ostvarenih prije i onih ostvarenih poslije 1. siječnja 1999. te da su stoga odredbe osporenog Zakona u nesuglasju s člankom 14. Ustava.

Do 31. prosinca 1998. najviša mirovina određivala se prema odredbama članka 93a. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju (»Narodne novine«, broj 26/83., 5/86., 42/87., 34/89., 40/90., 9/91., 26/93., 96/93., 44/94. i 59/96.) te je bila u svom iznosu jednaka za sve osiguranike – 85% prosječne mjesečne plaće iz prethodne godine svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj, uvećane za četiri puta, bez obzira na navršeni mirovinski staž. Jednako kao i u slučaju drugih prava iz mirovinskog osiguranja, pravo na najvišu mirovinu, ostvareno prema propisima koji su važili do 31. prosinca 1998., nije se »prevodilo« na novi mirovinski sustav, koji se primjenjuje od 1. siječnja 1999. godine.

Zakon o najvišoj mirovini, koji se primjenjuje od 1. siječnja 1999., promijenio je način izračunavanja najviše mirovine. Naime, iako je određivanje najviše mirovine i sada uvjetovano mirovinskim stažom i plaćom (vrijednosni bod), korisnicima te mirovine zajednički je samo vrijednosni bod (3,8) jer će im konačna svota najviše mirovine ovisiti o navršenom mirovinskom stažu. Tako će onaj osiguranik koji ima duži mirovinski staž ostvariti i veći iznos najviše mirovine.

Međutim, navedeni način određivanja najviše mirovine, kako je već navedeno, prilagođen je prijelaznom razdoblju ostvarivanja mirovina prema mirovinskom sustavu u kojemu se obvezno mirovinsko osiguranje djelomično (u prvoj razini) temelji na generacijskoj solidarnosti. S obzirom da se mirovine još uvijek određuju na temelju plaća iz određenog, vrlo često kraćeg razdoblja mirovinskog staža osiguranika, te one nisu rezultat uplata doprinosa kroz cijeli radni vijek, najvišom mirovinom ograničava se socijalno neprihvatljiva preraspodjela dohotka.

13. Ustavni sud je utvrdio da zakonske odredbe, kojima se mirovina ograničava propisivanjem njenog najvišeg iznosa, nisu u nesuglasju s mjerodavnim odredbama Ustava.

Temeljem odredbe članka 2. stavka 4. podstavka 1. Ustava, Hrvatski sabor ovlašten je samostalno odlučivati o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, u skladu s Ustavom i zakonom. Pri uređivanju tih odnosa, zakonodavac je dužan uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote.

Pored ove odredbe, ustavna osnova za donošenje osporenog Zakona bila je i odredba članka 56. stavka 1. Ustava, prema kojoj se pravo na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje uređuje zakonom.

Postojeće socijalno i gospodarsko stanje Republike Hrvatske nalaže zakonodavcu da u mirovinskom sustavu zadrži načela solidarnosti i uzajamnosti, čime Republika Hrvatska potvrđuje svoje temeljno ustavno određenje da je socijalna država, u kojoj se zakonima ostvaruju ustavna jamstva o socijalnoj pravdi i socijalnoj sigurnosti.

Nema nesuglasnosti osporenih zakonskih odredbi s Ustavom zajamčenom jednakošću pred zakonom (članak 14. stavak 2.) jer su razlike u ostvarivanju prava jednih u odnosu na druge iz navedenih razloga legitimne, objektivne, opravdane i razmjerne svojoj svrsi. Osporeno ograničenje visine mirovine jednih osiguranika mirovinskog osiguranja u funkciji je zaštite prava drugih osiguranika u tom istom osiguranju te zaštite pravno uređenog mirovinskog sustava. Iz tih je razloga to ograničenje razmjerno naravi potrebe za njegovim propisivanjem (članak 16. Ustava).

14. U vezi s osporavanjem suglasnosti s Ustavom Zakona o dopunama Zakona o najvišoj mirovini sa stajališta povrede »stečenih prava«, Ustavni sud navodi sljedeće:

Osporeni Zakon propisuje najvišu mirovinu koju može ostvariti osiguranik, kojemu se mirovina određuje prema Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (članak 1a.).

Ocijenjeno je da se takvim propisivanjem ne zadire u pravo na mirovinu, već se ostvareno pravo na mirovinu ograničava u svojoj visini, a visina mirovine nije »stečeno pravo«, u smislu navoda predlagatelja.

Stoga, osporenim Zakonom predlagateljima nije povrijeđeno niti ustavno pravo vlasništva, zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske, budući da se u sustavu obveznog mirovinskog osiguranja, koje se temelji na međugeneracijskoj solidarnosti, ne jamči pravo na mirovinu u određenom novčanom iznosu.

15. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi predlagatelja o nesuglasnosti osporenih zakona s odredbom članka 49. stavka 4. Ustava, prema kojemu se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom. Ovo stoga što se dio hrvatskog mirovinskog sustava, uređen Zakonom o mirovinskom osiguranju, temelji na načelu međugeneracijske solidarnosti, prema kojemu se prava iz mirovinskog osiguranja mogu ostvariti na način i u opsegu propisanom zakonom, neovisno o pojedinačnim ulaganjima u to osiguranje.

16. Slijedom navedenog, Ustavni sud je utvrdio da osporeni zakoni nisu u nesuglasju s odredbama Ustava, istaknutim u prijedlozima predlagatelja.

17. Odredbe članka 26. Ustava, prema kojemu su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti, te članka 51. stavka 1. Ustava, prema kojemu je svatko dužan sudjelovati u podmirenju javnih troškova u skladu sa svojim gospodarskim mogućnostima, na koje se predlagatelji također pozivaju, nisu mjerodavne u konkretnom ustavnosudskom postupku.

Budući da su neki predlagatelji osnovanost svojih navoda dokazivali pojedinačnim aktima, donesenima u postupku određivanja njihove mirovine, Ustavni sud ističe da je ocjena ustavnosti svakog zakona pa i ovdje osporenih, moguća jedino sa stajališta Ustava, dok se zaštita Ustavom zajamčenih ljudskih prava i temeljnih sloboda, uslijed njihove povrede pojedinačnim aktima donijetim na temelju zakona, ostvaruje pred ovim Sudom u postupku pokrenutom ustavnom tužbom.

18. Stoga je, temeljem odredbe članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona, odlučeno kao u izreci rješenja (točka I.).

Objava rješenja (točka II. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-I-197/1999, U-I-1099/1999, U-I-608/2000,

U-I-034/2001, U-I-383/2001, U-I-1534/2001,

U-I-1616/2001, U-I-2501/2001, U-I-1900/2002,

U-I-1909/2002, U-I-049/2004, U-I-1034/2004,

U-I-2479/2004, U-I-3810/2004

Zagreb, 23. ožujka 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

dr. sc. Petar Klarić, v. r.