USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1021

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom K. B. iz B. 38, C., koju zastupaju opunomoćenici S. i S. O., odvjetnici iz P., na sjednici održanoj 30. ožujka 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-864/1999 od 13. listopada 1999. godine, te se predmet vraća Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-864/1999-2 od 13. listopada 1999. godine.

Osporenom presudom prihvaćene su revizije tuženika, i to: 1) D. G. iz P. i 2) HP IU T. s.p.o. Z., C. p. R. Prihvaćajući revizije tuženika, Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio je presudu Županijskog suda u Puli od 13. veljače 1995. godine, broj: Gž-183/95, i presudu Općinskog suda u Pazinu od 1. srpnja 1994. godine, broj: P-44/94, te je presudio da se podnositeljica odbija s tužbenim zahtjevom koji glasi:

I. Poništava se odluka tuženika od 29. listopada 1992. godine, broj: Z-1-5404/92, kojom je poništena Odluka o dodjeli stana tužiteljice te isti stan u toj odluci dodijeljen prvotuženom D. G., kao i Odluka komisije za prigovore HPT od 23. prosinca 1992. godine, broj: Z-1-5404/92, kao neosnovane i bez pravnog učinka, te se Odluka o dodjeli stana podnositeljici od 5. lipnja 1992. godine, broj: 06/2-2535/92 održava na snazi.

II. Tuženi su dužni predati tužiteljici stan u Pazinu u poslovnoj zgradi M.B. R. kbr. 7a, površine od 65,84 m2 koji se sastoji od dvije sobe, te ostalog pripadajućeg tom stanu, a tuženik D. G. dužan je predmetni stan osloboditi od osoba i stvari, te tako slobodnog tuženi su dužni predati tužiteljici, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

III. Tuženici su dužni nadoknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.712,00 kn.

2. Podnositeljica smatra da su joj osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđena ustavna jamstva zabrane diskriminacije i jednakosti svih pred zakonom, propisana člankom 14. Ustava Republike Hrvatske, te da je istodobno povrijeđeno načelo ustavnosti i zakonitosti, propisano člankom 5. Ustava.

U ustavnoj tužbi navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u konkretnoj sudskoj stvari donio dvije revizijske presude koje nose različite brojeve i datume (iz 1996. i 1999.), a da u toj stvari uopće nisu bile uložene dvije revizije. Podnositeljica smatra da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao bez osnove te da u osporenoj revizijskoj presudi iz 1999. godine ne navodi o kojoj reviziji uopće odlučuje. Na taj način, smatra podnositeljica, Vrhovni sud Republike Hrvatske postupio je protivno članku 391. i dr. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99.; u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno donio je presudu, a da prethodno uopće nije bila uložena revizija.

Podnositeljica nadalje ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio presude nižestupanjskih sudova iz razloga i s obrazloženjem koji se ne mogu smatrati pravilnima i zakonitima.

Sukladno navedenom, podnositeljica predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrdi da revizija u konkretnom predmetu uopće nije bila uložena, te da stoga nema mjesta osporenoj revizijskoj presudi.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Pazinu broj: P-86/98.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).

Ustavni sud u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. Ustavni sud ne ispituje povrede zakona, nego povrede ustavnih prava. Stoga je pozivanje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i/ili bitne povrede postupka kao polazište za podnošenje ustavne tužbe neosnovano, jer Ustavni sud nije žalbeni sud. Takvim bi se razlozima Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, mogao baviti samo kad bi se oni pojavili kao odrednice sadržaja povrijeđenog ustavnog prava ili kao neki oblik njegove povrede.

Osm toga, Ustavni sud ispituje eventualne povrede samo onih ustavnih prava koja podnositelj navede u ustavnoj tužbi, istodobno označujući mjerodavne odredbe Ustava u kojima su ta prava zajamčena.

5. Iz spisa predmeta Općinskog suda u Pazinu broj: P-86/98 razvidno je sljedeće:

Podnositeljica je u listopadu 1992. godine podigla tužbu radi utvrđenja prava korištenja na stanu u P., M. R. br. 7, na I. katu desno, ukupne površine 65,84 m2. Tužba je podignuta protiv D. G., kao prvotuženika, i HPT s.p.o. Z., C. p. R., kao drugotuženika, a temeljila se na činjenici da je odlukom broj: 06/2-2535/92 od 5. lipnja 1992. drugotuženik dodijelio na korištenje sporni stan podnositeljici.

U taj stan je prvotuženik, također zaposlenik kod drugotuženika, potajno uselio na način da mu je dotadašnji stanar predao ključeve tog stana. Protiv prvotuženika je zbog bespravnog useljenja u stan drugotuženik pokrenuo postupak za iseljenje koji nikada nije bio realiziran, pa je drugotuženik svojom novom odlukom broj: Z-I-5404/92 od 29. listopada 1992. godine stavio izvan snage odluku o dodjeli stana na korištenje podnositeljici, te je isti stan dodijelio prvotuženiku s obrazloženjem da je prvotnu odluku od 5. lipnja 1992. godine, kojom je stan dodijeljen podnositeljici, donijela neovlaštena osoba.

Prvostupanjski sud je presudom, broj: P-44/94-14 od 1. srpnja 1994. godine, usvojio tužbeni zahtjev podnositeljice, utvrdivši da je v. d. upravitelj C. p. R., temeljem Statuta HPT-a, bio ovlašten i za donošenje odluka o dodjeli stanova. U istoj je presudi između ostaloga utvrđeno i da je podnositeljica bila na 12. mjestu liste za stan s 406 bodova, a prvotuženik na 21. mjestu s 254 boda.

Presudom broj: Gž-183/95-2 od 13. veljače 1995. godine Županijski sud u Puli odbio je kao neosnovane žalbe tuženika u cijelosti, potvrđujući činjenična utvrđenja i pravna stajališta prvostupanjskog suda.

Protiv pravomoćne presude tuženici su izjavili revizije. Presudom broj: Rev-25/1996-2 od 27. ožujka 1996. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio je revizije, preinačivši presude nižestupanjskih sudova na način da je podnositeljicu u cijelosti odbio s tužbenim zahtjevom.

Tu presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske podnositeljica je osporavala ustavnom tužbom, smatrajući da nisu bili ispunjeni uvjeti za izjavljivanje revizije s obzirom na vrijednost predmeta spora.

Odlukom broj: U-III-676/1996 od 16. srpnja 1997. godine Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu podnositeljice, ukinuvši presudu Vrhovnog suda broj: Rev-25/1996-2 od 27. ožujka 1996. godine, jer je utvrdio da način na koji je utvrđena vrijednost predmeta spora otvara ozbiljnu sumnju o povredi članka 38. ZPP-a (koji propisuje da se vrijednost predmeta spora, o kojoj ovisi i dopustivost revizije u predmetima koji se vode iz odnosa korištenja stana, određuje prema vrijednosti jednogodišnje najamnine – stanarine), a time i o povredi članka 14. stavka 2. Ustava u vezi s člankom 115. (117.) stavkom 3. Ustava.

Postupajući po odluci Ustavnog suda, u ponovljenom postupku utvrđivanja dopustivosti revizija tuženika doneseno je pravomoćno rješenje Županijskog suda u Puli broj: Gž-1371/98-2 od 19. listopada 1998. godine, kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu koji je tuženicima omogućio da Vrhovni sud Republike Hrvatske razmatra njihove revizije.

U međuvremenu, drugotuženik je s prvotuženikom 1997. godine sklopio ugovor o kupoprodaji spornog stana (Ugovor br. 1/97 o kupoprodaji stana obročnom otplatom od 24. veljače 1997.). Državno pravobraniteljstvo Istarske županije dalo je mišljenje o pravnoj valjanosti tog ugovora broj: M-40/97 od 12. rujna 1997. godine, u kojem je utvrdilo da je »temeljem članka 18. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (»Narodne novine«, broj 27/91, 6/92, 8/92, 43/92, 69/92)«, taj ugovor »usklađen s propisima te nema pravnih zapreka da ostane zaključen i bude proveden«.

U ponovljenom revizijskom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske donio je osporenu presudu utvrdivši da su revizije tuženika iz 1995. godine osnovane. Osporenu presudu Vrhovni sud Republike Hrvatske temelji na sljedećim razlozima: sudovi nižeg stupnja raspravili su konkretni spor primjenom odredbi Zakona o stambenim odnosima (»Narodne novine«, broj 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.; u daljnjem tekstu: ZSO-a), pa su na taj način pogrešno primijenili materijalno pravo, jer se prema članku 1. ZSO-a taj Zakon primjenjuje samo na »prava i obveze koja nastaju davanjem na korištenje stanova u društvenom vlasništvu”, dok se u konkretnom sporu ne radi o takvom slučaju. Drugotuženik je, naime, Zakonom o osnivanju javnoga hrvatskog poštanskog i telekomunikacijskog poduzeća (»Narodne novine«, broj 42/90. i 61/91.) s danom 10. listopada 1990. godine osnovan kao javno poduzeće. Slijedom toga, sredstva drugotuženika su s danom 10. listopada 1990. godine postala državno vlasništvo (članak 8. stavak 2.), pa se na sredstva tog poduzeća od tog dana ne primjenjuju odredbe ZSO-a. Budući da su odluke drugotuženika donesene poslije stupanja na snagu Zakona o osnivanju javnoga hrvatskog poštanskog i telekomunikacijskog poduzeća (to jest, poslije 10. listopada 1990.), one nisu donesene primjenom odredbi ZSO-a.

6. Razmatranjem spisa predmeta, te ispitivanjem navoda ustavne tužbe i razloga istaknutih u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ustavni sud je utvrdio da je podnositeljici osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava, što se obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

Odluku o davanju spornog stana na korištenje podnositeljici, broj: 06/2-2535/92 od 5. lipnja 1992. godine, donio je v.d. upravitelj HPT s.p.o. Z. – C. p. R., pozivom na odredbu članka 8. stavka 3. ZSO-a i članka 59. Statuta HPT-a, koji je donesen 21. studenoga 1990. godine (»Narodne novine«, broj 57/90.), a stupio je na snagu 28. prosinca 1990. godine, nepuna dva mjeseca nakon što je osnovano Javno hrvatsko poštansko i telekomunikacijsko poduzeće HPT.

Člankom 8. stavkom 3. ZSO-a propisano je da se stanarsko pravo ne može steći na stanovima za službene potrebe.

Člankom 59. Statuta HPT-a propisano je da radnici s posebnim ovlastima i odgovornostima rukovode radom i organiziraju ga na temelju i u okviru dobivene ovlasti, te provode upute i naloge direktora HPT-a.

Nadalje, člankom 83. stavkom 2. Statuta HPT-a propisano je da će do donošenja općih akata iz stavka 1. tog članka organizacije PTT prometa, čiji je pravni sljednik HPT poduzeće, primjenjivati svoje opće akte pod uvjetom da nisu u suprotnosti sa zakonom.

Do donošenja odluke o dodjeli stana na korištenje podnositeljici iz 1992. godine nisu bili doneseni novi opći akti pravne osobe, pa slijedi da je osnova za donošenje navedene odluke bila sadržana u općim aktima drugotuženika donesenima prije donošenja Zakona o osnivanju javnoga hrvatskog poštanskog i telekomunikacijskog poduzeća i Statuta HPT-a (to jest, u Pravilniku o dodjeli stanova i na njemu zasnovanoj prioritetnoj listi za dodjelu stanova pravnog prednika drugotuženika, pod uvjetom da ti akti nisu u suprotnosti s mjerodavnim zakonom).

U tijeku parničnog postupka niti u bilo kojem drugom postupku nije utvrđeno da se radi o nevažećim općim aktima ili aktima koji bi bili u suprotnosti sa Zakonom o osnivanju javnog hrvatskog poštanskog i telekomunikacijskog poduzeća ili drugim mjerodavnim zakonom, pa iz tog razloga primjena mjerodavnih općih akata pravnog prednika drugotuženika u konkretnom slučaju nije bila isključena (članak 83. stavak 2. Statuta HPT-a).

Sukladno navedenom, tadašnji v. d. upravitelj donio je odluku o dodjeli stana na korištenje podnositeljici na temelju podataka sadržanih u prioritetnoj listi radne PTT jedinice Pazin (pravnog prednika drugotuženika), koja je lista u to vrijeme još uvijek važila, jer drugih lista nije bilo, a sve u postupku propisanim općim aktom o dodjeli stanova pravnog prednika drugotuženika iz 1987. godine, na kojoj je listi pod­nositeljica zauzimala više mjesto u odnosu na prvotuženika, kako je to nesporno i utvrđeno u tijeku provedenog postupka pred nadležnim sudovima prvog i drugog stupnja.

7. Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenoj revizijskoj presudi nije naveo niti je obrazložio svoje pravno stajalište o utjecaju i značenju mjerodavnih općih akata pravnog prednika drugotuženika za odlučenje o biti stvari u konkretnom slučaju, koji opći akti su doneseni prije stupanja na snagu Zakona o osnivanju javnoga hrvatskog poštanskog i telekomunikacijskog poduzeća, ali su se po sili članka 83. stavka 2. Statuta HPT-a i dalje primjenjivali pod uvjetom da nisu bili u suprotnosti s mjerodavnim zakonom (a za koje akte ni u kakvom postupku nije bilo utvrđeno da su u suprotnosti s bilo kojim zakonom).

Drugim riječima, Vrhovni sud Republike Hrvatske, prema ocjeni Ustavnog suda, u osporenoj se presudi nije očitovao o bitnim pitanjima važnim za odlučenje o biti stvari (između ostaloga, je li odluku o dodjeli stana na korištenje podnositeljici donijela neovlaštena osoba ili ne, odnosno jesu li opći akti drugotuženika, neovisno o njegovim statusnim promjenama, mogli biti valjana pravna osnova za donošenje odluke o dodjeli stana na korištenje podnositeljici /pa time i prvotuženiku/ ili ne).

Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u osporenoj je presudi zauzeo stajalište da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili ZSO-a na konkretan slučaj (s obrazloženjem da se ZSO primjenjuje samo na stanove u društvenom vlasništvu na kojima postoji stanarsko pravo, što u konkretnom sporu – prema utvrđenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske – nije bio slučaj), ali se nije osvrnuo na činjenicu da se u točki 8. Ugovora br. 1/97 o kupoprodaji stana obročnom otplatom od 24. veljače 1997., sklopljenog između drugotuženika kao prodavatelja i prvotuženika kao kupca, određuje da danom njegova sklapanja kupcu prestaje stanarsko pravo na spornom stanu, valjanost kojeg ugovora potvrđuje i nadležno državno pravobraniteljstvo pozivom na mjerodavne odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

Konačno, osporenom presudom preinačene su presude sudova prvog i drugog stupnja na štetu podnositeljice s obrazloženjem da se ZSO nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju, jer sporni stan nije bio u režimu društvenog vlasništva, odnosno stanarskog prava od listopada 1990. godine. S druge strane, međutim, odluka o dodjeli stana na korištenje prvotuženiku, donesena samo nekoliko mjeseci nakon poništenja prvotne odluke o davanju istog stana na korišenje podnositeljici, i to prema propisima koji su važili za društveno vlasništvo, odnosno stanarsko pravo, proizvela je pravne učinke, rezultirajući sklapanjem ugovora o kupoprodaji spornog stana između prvotuženika i drugotuženika.

Vrhovni sud Republike Hrvatske na taj je način povrijedio ustavno pravo podnositeljice na jednakost pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava, osobito uzme li se u obzir činjenica sklapanja ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo između prvotuženika i drugotuženika, koji se ugovor nalazi u spisu predmeta i kao takav se smatra valjanim, što je potvrdilo i nadležno državno pravobraniteljstvo u svom mišljenju iz 1997. godine.

8. Podnositeljica u tužbi ukazuje i na povredu članka 5. stavka 2. Ustava. Ta ustavna odredba sadrži načelo ustavnosti i zakonitosti i obvezu poštivanja pravnog poretka Republike Hrvatske, a ne konkretno ljudsko pravo ili temeljnu slobodu koja bi se štitila u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom.

9. Slijedom navedenog, na temelju članaka 73. stavka 2. i 74. Ustav­nog zakona, odlučeno je kao u izreci.

Broj: U-III-644/2000 

Zagreb, 30. ožujka 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.