USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1023

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom R. D. iz V., kojeg zastupa M. D., odvjetnik iz V., na sjednici održanoj 30. ožujka 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2210/1999 od 22. prosinca 1999. godine, kojom je prihvaćena revizija tuženika, »S. – M.« d.d. V., te su preinačene presuda Županijskog suda u Vukovaru broj: Gž-25/99 od 4. svibnja 1999. godine i presuda Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-921/98 od 24. studenoga 1998. godine, na način da je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja.

Navedenom presudom Županijskog suda u Vukovaru odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima, kojom je poništen članak 5. stavak 1. Ugovora o radu menadžera sklopljenog između podnositelja (tužitelj u parničnom postupku) u svojstvu zaposlenika i tuženika u svojstvu poslodavca, a koja je glasila: »U slučaju otkaza ovog ugovora od strane društva, uz uvjete određene zakonom, društvo će menadžeru isplatiti otpremninu u iznosu od šest (6) mjesečnih plaća, isplaćenih u prethodnom mjesecu, u roku od 30 dana od dana otkaza ugovora«. Istom presudom naloženo je tuženiku da podnositelju na ime otpremnine isplati iznos od 178.774,04 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 1998. do isplate, te naknadi parnični trošak.

2. Podnositelj smatra da su mu osporenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđena ustavna prava propisana odredbama članka 14. stavka 2. i 26. Ustava Republike Hrvatske, te odredbe članaka 3. i 117. stavka 3. Ustava.

U ustavnoj tužbi podnositelj u bitnome navodi da nikada nije bio član Uprave, niti je vodio poslovanje društva, pa se na njegov radnopravni status imaju primijeniti odredbe Zakon o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95., 65/95., 102/98., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04. i 137/04. – pročišćeni tekst), kao i na sve druge zaposlenike. Smatra da se i glede otpremnine, njezine visine i načina izračuna imaju primijeniti odredbe članka 118. stavaka 1. i 2. Zakona o radu, dok bi se Ugovor o radu menadžera mogao primijeniti samo u slučaju da su pojedina prava, njime regulirana, povoljnija nego ona prava koja su utvrđena Zakonom o radu, a koji propisuje minimum opsega prava, što ne znači da se ugovorom ne mogu prava utvrditi i u većem opsegu nego što je to regulirano Zakonom o radu.

Predlaže Sudu ustavnu tužbu usvojiti, ukinuti osporavanu presudu i predmet vratiti Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Vinkovcima broj: P-921/98.

Ustavna tužba nije osnovana.

4. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).

Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe. Ustavni sud ne ispituje povrede zakona, nego povrede ustavnih prava. Stoga je pozivanje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešnu primjenu materijalnog prava i/ili bitne povrede postupka kao polazište za podnošenje ustavne tužbe neosnovano, jer Ustavni sud nije žalbeni sud. Zato bi se takvim razlozima Ustavni sud, odlučujući o ustavnoj tužbi, mogao baviti samo kad bi se oni pojavili kao odrednice sadržaja povrijeđenoga ustavnog prava ili kao neki oblik njegove povrede.

Isto tako, u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud ispituje eventualne povrede samo onih ustavnih prava koja podnositelj navodi u ustavnoj tužbi, istodobno označujući mjerodavne odredbe Ustava u kojima su ta prava zajamčena.

5. U parničnom postupku, koji je prethodio ustavnosudskom postupku, utvrđeno je:

– da su stranke dana 24. travnja 1996. godine zaključile Ugovor o radu menadžera, prema kojem je podnositelj imenovan na funkciju direktora Komercijalne službe tuženika

– da je odlukom tuženika od 18. svibnja 1998. godine podnositelju otkazan ugovor o radu

– da je tuženik isplatio podnositelju otpremninu u iznosu od 62.126,10 kn, sukladno odredbi članka 5. stavka 1. navedenog Ugovora i

– da je podnositelj kod tuženika u neprekidnom radnom odnosu bio 26 godina.

Slijedom utvrđenog, nižestupanjski sudovi su ocijenili da sporni Ugovor o radu menadžera ima značaj ugovora o radu, kojeg ima u vidu odredba članka 9. Zakona o radu, te da je odredba članka 5. stavka 1. tog ugovora ništava, jer je u suprotnosti s kogentnom pravnom normom iz članka 118. stavka 2. Zakona o radu.

Vrhovni sud je ocijenio da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su poništili odredbu članka 5. stavka 1. Ugovora o radu menadžera. S obzirom da je nedvojbeno utvrđeno kako je tuženik isplatio podnositelju otpremninu u skladu s odredbom članka 5. stavka 1. Ugovora o radu menadžera, Vrhovni sud Republike Hrvatske je reviziju tuženika prihvatio, a nižestupanjske presude preinačio. Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sporni Ugovor o radu menadžera ima značaj i ugovora o radu i ugovora kojeg ima u vidu odredba članka 247. stavka 2. Zakona o trgovačkim društvima (»Narod­ne novine«, broj 111/93., 34/99., 121/99., 52/00. i 118/03.; u daljnjem tekstu: ZTD), u praksi nazvan »menadžerski ugovor«. Menadžerski ugovor se ne temelji na odredbama Zakona o radu, već na odredbama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96. i 112/99.; u daljnjem tekstu: ZOO) s određenim značajkama ugovora o djelu (članak 600. ZOO). Nadalje, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kod zaključenja menadžerskih ugovora pitanja prava i obveza ugovornih stranaka nisu ograničena odredbama Zakona o radu, pa se takvim ugovorom i pitanje visine otpremnine može ugovoriti drugačije nego što je to propisano odredbom članka 118. stavka 2. Zakon o radu. Stoga, kada dođe do raskida menadžerskog ugovora, što je u konkretnom slučaju uslijedilo s istodobnim prestankom radnog odnosa, glede otpremnine treba primijeniti ono što je o tome predviđeno samim ugovorom.

6. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe da mu je osporenom presudom povrijeđeno ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Osiguranje i provedba toga ustavnog jamstva u nadležnosti je Vrhov­nog suda Republike Hrvatske.

Članak 118. stavak 1. Ustava propisuje:

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jednaku primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Članak 22. točka 1. Zakona o sudovima (»Narodne novine«, broj 3/94., 100/96., 115/97., 131/97., 129/00., 67/01., 5/02., 101/03., 117/03. i 17/04.) propisuje:

Vrhovni sud Republike Hrvatske:

1. osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, te jednakost svih pred zakonom.

Vrhovni sud Republike Hrvatske postupao je u granicama svoje nad­ležnosti propisane člankom 118. stavkom 1. Ustava, a njegova pravna stajališta zasnivaju se na ustavnopravno utemeljenom tumačenju materijalnog prava mjerodavnog u konkretnom slučaju i nisu diskriminatorna po bilo kojoj ustavnoj osnovi, pa Ustavni sud nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

7. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim tijelima koja imaju javne ovlasti. Budući da je podnositelj hrvatski držav­ljanin, u konkretnoj pravnoj stvari ne postoje razlozi zbog kojih bi se moglo ocjenjivati je li osporenom presudom podnositelju povrijeđeno navedeno ustavno pravo.

8. Odredbe članaka 3. i 117. stavka 3. Ustava ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, koja se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, temeljem odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

9. Temeljem odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

10. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-612/2000

Zagreb, 30. ožujka 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.