USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1077

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Željko Potočnjak, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o ustavnoj tužbi M. D. iz K. G., T. 10, R. S., koju zastupa J. M., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj dana 6. travnja 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Zagrebu dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: Pn-10152/97 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od osam (8) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), određuje se primjerena naknada podnositeljici ustavne tužbe, M. D. iz R. S., K. G., T. 10, zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 5.200,00 kn.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositeljice Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Podnositeljica ustavne tužbe, temeljem članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnijela je dana 29. svibnja 2002. ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Dana 13. travnja 1995. podnositeljica je podnijela tužbu Općinskom sudu u Zagrebu protiv tuženika 1. HŽ – Hrvatskih željeznica iz Zagreba i 2. Slovenskih željeznica iz Ljubljane, radi naknade štete (povišenja rente za tuđu pomoć i njegu zbog teških tjelesnih ozljeda zadobivenih u željezničkoj nesreći).

Do 5. studenoga 1997. u predmetu je učinjeno sljedeće: – ročište zakazano za 11. rujna 1995. nije održano zbog neuredne dostave za drugotuženika budući da je punomoćnica podnositeljice navela krivu adresu, što je ispravljeno podneskom od 11. listopada 1995.; – na ročištu održanom 21. prosinca 1995. sud je na prijedlog podnositeljice riješio da se postupak prekida u odnosu na prvotuženika do okončanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu broj: P-3047/92, dok je u odnosu na drugotuženika donio presudu zbog izostanka; – drugotuženik je protiv navedene presude podnio žalbu 26. siječnja 1996. godine.

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 3. prosinca 1997. ukinuta je presuda zbog izostanka jer drugotuženik nije bio pozvan na glavnu raspravu zakazanu za dan 21. prosinca 1995. godine.

Podneskom od 19. ožujka 1998. podnositeljica obavještava sud da je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu u predmetu broj: P-3047/92 te moli nastavak postupka.

Sud je dopisom od 27. ožujka 1998. zatražio od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske da rješenje suda od 27. ožujka 1998., kojim je zatraženo od drugotuženika da otkloni nedostatke u zastupanju, proslijedi diplomatskim putem drugotuženiku.

Podnescima od 6. travnja 1998., 29. svibnja 1998., 13. srpnja 1998., 13. listopada 1998., 2. studenoga 1998., 3. prosinca 1998. i 5. siječnja 1999. godine podnositeljica požuruje zakazivanje ročišta.

Sud je rješenjima od 30. rujna 1998. i 13. siječnja 1999. ponovno pozvao drugotuženika da otkloni nedostatke u zastupanju, a sve uz dostavu diplomatskim putem.

Dopisom suda od 10. svibnja 1999. pozvana je punomoćnica podnositeljice da dostavi u spis prijevod rješenja suda od 13. siječnja 1999. na slovenski jezik.

Ročište zakazano za 19. svibnja 1999. nije održano zbog neuredne dostave za drugotuženika.

Podneskom od 31. svibnja 1999. podnositeljica je dostavila prijevod rješenja na slovenski jezik te je isto proslijeđeno diplomatskim putem drugotuženiku.

Podnositeljica podnescima od 7. siječnja 2000., 21. ožujka 2000., 21. travnja 2000., 18. srpnja 2000. i 29. kolovoza 2000. požuruje zakazivanje ročišta.

Sud je dopisom od 29. rujna 2000. zatražio od Trgovačkog suda u Zagrebu dostavu spisa broj: P-3047/92, koji spis je dostavljen 18. listopada 2000. godine. Uvidom u taj spis, sud je utvrdio da je protiv drugostupanjske presude izjavljena revizija.

Dana 2. listopada 2000. drugotuženi je dao odgovor na tužbu, na koji se podnositeljica očitovala podneskom od 1. veljače 2001. godine.

Podneskom od 1. ožujka 2001. podnositeljica je dostavila pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-3047/92 od 1. ožujka 1994. godine.

Ročište, zakazano za 22. studenoga 2001., održano je u odsutnosti uredno pozvanog drugotuženika te je podnositeljici dodijeljen rok od 15 dana za uređenje tužbenog zahtjeva, s obzirom na nesporne navode stranaka s dotadašnjih ročišta, što je učinjeno podneskom od 22. studenoga 2001. godine.

Podnescima od 20. ožujka, 9. travnja i 9. srpnja 2002. podnositeljica moli nastavak postupka.

Ročišta zakazana za dan 19. veljače 2003. i 10. prosinca 2003. nisu održana zbog neuredne dostave poziva za drugotuženika.

Podneskom od 16. siječnja 2004. podnositeljica je uredila tužbeni zahtjev, ali u nedovoljnom broju primjeraka te ju sud poziva da u spis dostavi još jedan primjerak podneska.

Sljedeće ročište je zakazano za 24. studenoga 2005. godine.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Pravo na suđenje u razumnom roku zajamčeno je odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske, dok je odredbama članka 63. Ustavnog zakona utvrđena nadležnost Ustavnog suda u ovim ustavnosudskim postupcima.

Ustavna tužba je osnovana.

UTVRĐENJA VAŽNA ZA ODLUKU

4. Svoju odluku Ustavni sud temelji na sljedećim utvrđenjima:

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Podnositeljica je dana 13. travnja 1995. podnijela tužbu Općinskom sudu u Zagrebu radi povišenja rente po osnovi naknade štete na ime tuđe pomoći i njege.

Međutim, duljina postupka ne uzima se u razmatranje od tog dana, već od 5. studenoga 1997. godine, kada je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, 14/02., u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnijeta je dana 29. svibnja 2002., do kojeg dana postupak nije pravomoćno okončan. Stoga, Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak trajao ukupno sedam (7) godina, jedan (1) mjesec i šestnaest (16) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao četiri (4) godine, šest (6) mjeseci i dvadesetčetiri (24) dana. S obzirom da je iduće ročište zakazano tek za 24. studenoga 2005., postupak će do tada samo u prvom stupnju suđenja trajati preko deset (10) godina.

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Ustavni sud je utvrdio da se u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, postupak cijelo vrijeme vodio pred sudom prvog stupnja, koji u tom razdoblju nije meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu podnositeljice. Unatoč činjenici da je drugotuženik strana pravna osoba, kojoj se dostava poziva i drugih pismena suda dostavljala diplomatskim putem, usljed čega je dostava često bila neuredna (nisu zbog toga održana ročišta zakazana za 11. rujna 1995., 19. svibnja 1999., 19. veljače 2003. i 10. prosinca 2003.), za navedenu duljinu postupka nema objektivnog opravdanja. Ukupnu ocjenu neučinkovitosti potvrđuje i činjenica da je u razmatranom razdoblju prvostupanjski sud zakazao ukupno šest ročišta, a održao samo dva (21. prosinca 1995. i 22. studenoga 2001.), zatim da je drugostupanjski sud o žalbi protiv presude zbog izostanka odlučivao gotovo dvije godine (26. siječnja 1996. – 3. prosinca 1997.) te da je prvostupanjski sud zatražio spis Trgovačkog suda u Zagrebu dvije i pol godine nakon obavijesti podnositeljice (19. ožujka 1998. – 29. rujna 2000.).

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJICE USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJICE U PARNIČNOM POSTUPKU)

Podnositeljica ustavne tužbe, kao tužiteljica u parničnom postupku, odnosno oštećena, kojoj je s naslova invalidnosti priznato pravo na rentu za tuđu pomoć i njegu, nije pridonijela duljini postupka. Naprotiv, brojnim podnescima predlagala je zakazivanje ročišta i nastavak postupka.

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

U konkretnom slučaju, riječ je o relativno složenom predmetu s obzirom na činjenicu da je jedan od tuženika strana pravna osoba sa sjedištem izvan Republike Hrvatske. Međutim, kako odgovornost (solidarna) tuženih pravnih osoba za štetni događaj nije bila sporna, prvostupanjski sud je imao obvezu, u konkretnom slučaju, utvrditi okolnosti vezane za povećanje rente, odnosno visinu utužene štete.

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da parnični postupak po tužbi podnositeljice pred Općinskim sudom u Zagrebu pod brojem: Pn-10152/97 (ranije: Pn-3203/95) traje od 1995. te da u prvom stupnju suđenja još uvijek nije meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu podnositeljice. Neučinkovitost suda se može samo djelomično opravdati činjenicom da ročišta za glavnu raspravu nisu održavana zbog neuredne dostave poziva, odnosno sporosti nadležnih tijela u dostavi sudskih pismena drugotuženiku, diplomatskim putem.

Ustavni sud, međutim, ističe da se organizacijski problemi u funkcioniranju državnih (upravnih i pravosudnih) tijela ne mogu smatrati opravdanim razlogom za nedonošenje sudskih odluka u razumnom roku.

Napominje se da je Europski sud za ljudska prava u više svojih presuda izrijekom utvrdio da su države-ugovornice obvezne organizirati svoje pravne poretke na način koji omogućava sudovima da ispune zahtjeve propisane člankom 6. stavkom 1. Europske konvencije, opetovano ističući naročitu važnost tog zahtjeva za pravilno i uredno vođenje sudskih postupaka (v., primjerice, presude Europskog suda u predmetima Buchholz protiv Njemačke od 6. svibnja 1981., Guincho protiv Portugala od 10. srpnja 1984., Union Alimentaria Sanders SA od 7. srpnja 1989., Brigandi protiv Italije od 19. veljače 1991. i dr.).

Imajući u vidu ukupno trajanje postupka, Ustavni sud nalazi da ono ne udovoljava zahtjevu suđenja u razumnom roku pa slijedom toga utvrđuje da je povrijeđeno ustavno pravo podnositeljice da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njezinim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta, posebno važnost sudske odluke za podnositelja ustavne tužbe, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

8. Predsjednik Općinskog suda u Zagrebu dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke najkasnije u roku od osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

Broj: U-IIIA-1209/2002

Zagreb, 6. travnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik

dr. sc. Petar Klarić, v. r.