USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1148

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Agata Račan i Smiljko Sokol, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom K., T. n. v. i m., Z., koju zastupa direktor A. P.-M., na sjednici održanoj 21. travnja 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova će se odluka objaviti u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-11976/99 od 13. veljače 2002. godine, kojom je odbijena tužba podnositelja u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Središnjeg ureda.

Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Središnjeg ureda, klasa: UP/II-415-02/99-01/549, urbroj: 513-07/99-2 od 10. studenoga 1999. godine, odbijena je žalba podnositelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva, Porezne uprave, Područnog ureda Virovitica, klasa: UP/I-415-06/99-01/397, urbroj: 513-07-10/99-9 od 4. listopada 1999. godine. Tim je rješenjem odbijen prigovor podnositelja protiv rješenja istog tijela od 24. rujna 1999. godine, kojim je, u predmetu prisilne naplate poreznom dužniku »T. š. V.« d.d. iz V., zabranjeno raspolaganje potraživanja od »K.« d.d. iz Z. (dužnik poreznog dužnika), i naloženo »K.« d.d. da to potraživanje uplaćuje do podmirenja ukupnog poreznog duga u korist računa poreza na dodanu vrijednost, prireza na dohodak od nesamostalnog rada, poreza na cestovna motorna vozila, članarina turističkim zajednicama i poreza na promet nekretnina u novčanom iznosu navedenom u prvostupanjskom rješenju.

2. U ustavnoj tužbi podnositelj ističe da su osporenim odlukama povrijeđene odredbe članaka 3., 18., 19., 26., 29., 48., 49. i 51. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositelj ponavlja činjenične navode koje je iznosio u tijeku upravnog i upravnosudskog postupka o tome da više nije dužnik poreznog dužnika »T. š. V.« d.d., jer je svoju obvezu podmirio preuzimanjem duga koje je porezni obveznik imao prema trećem. Nadalje u ustavnoj tužbi ponavlja navod tužbe Upravnom sudu, da je prvostupanjsko rješenje doneseno u skraćenom postupku suprotno mjerodavnim odredbama Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91. i 103/96.).

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/92. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama povrijeđeno ustavno pravo podnositelja ustavne tužbe, ne ispitujući povrede zakona, nego povrede ustavnih prava.

4. Upravni sud Republike Hrvatske, rješavajući o tužbi podnositelja, prihvatio je činjenična utvrđenja i pravno stajalište drugostupanjskog upravnog tijela, ocjenjujući zakonitim, odnosno, utemeljenim na mjerodavnim zakonskim odredbama.

Analizom osporene presude i ustavne tužbe razvidno je:

– dana 23. rujna 1999. godine T. š. V. d.d. iz V. podnijela je zahtjev Poreznoj upravi Područni ured Virovitica da se dug po osnovi PDV naplati od njihovog dužnika K. d.d. iz Z.,

– dana 24. rujna 1999. godine, dan nakon podnošenja zahtjeva, Područni ured donio je rješenje kojim se poreznom dužniku T. š. V. d.d. zabranjuje raspolaganje potraživanjem koje ima u određenom iznosu kod Konzuma d.d. i nalaže dužniku poreznog dužnika, K. d.d. iz Z., podnositelju ustavne tužbe, da potraživanje na koje je stavljena zabrana uplaćuje, do podmirenja ukupnog poreznog duga poreznog dužnika, u korist određenih računa,

– podnositelj je protiv tog rješenja podnio prigovor koji je odbijen rješenjem Područnog ureda Virovitica 4. listopada 1999. godine, s obrazloženjem da je upravno tijelo postupilo suglasno članku 82. Zakona o porezu na dohodak (»Narodne novine«, broj 25/95.),

– nakon odbijenog prigovora, 20. listopada 1999. godine, predsjednik Uprave T. š. V. d.d. daje izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika, da T. š. nema dospjelih potraživanja od K. d.d. iz Z., budući da je preuzeo ispunjenje duga T. š. prema K. L. und H. A. g., te da tu izjavu daje kao dokazno sredstvo u upravnom postupku prisilne naplate poreza,

– uz žalbu na prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prigovor, podnositelj prilaže ovu izjavu. Žalba je odbijena rješenjem drugostupanjskog tijela. Prema drugostupanjskom rješenju, koje je Upravni sud ocijenio zakonitim, zaključeno je da do prestanka potraživanja ne dolazi samim time što je dužnikov dužnik preuzeo isplatu dužnikova duga prema trećoj osobi. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je dužnik dao izjavu o prestanku potraživanja prema podnositelju ustavne tužbe nakon što je Porezna uprava stavila zabranu na to potraživanje, te je zbog toga prvostupanjsko tijelo odbilo prigovor podnositelja protiv prvostupanjskog rješenja o prisilnoj naplati.

Upravni sud u obrazloženju osporene presude utvrdio je da je izjava predsjednika Uprave »T. š. V.« d.d. od 20. listopada 1999. godine, kojom on izjavljuje da ta tvornica nema nikakvih potraživanja od »K.« d.d., dana tek nakon što je prvostupanjsko tijelo odbilo prigovor. Stoga ta izjava nije pravno relevantna za zakonitost prvostupanjskog rješenja, jer je prvostupanjsko tijelo pravilno donijelo rješenje o prisilnoj naplati po skraćenom postupku. Činjenice relevantne za donošenje prvostupanjskog rješenja utvrđene su temeljem priloženih dokumenata a izjava na koju se podnositelj poziva u ustavnoj tužbi, dana je nakon toga i priloži tek uz žalbu na prvostupanjsko rješenje.

S obzirom da su navodi ustavne tužbe, i u odnosu na donošenje rješenja u skraćenom postupku, istovjetni navodima podnositelja koje je isticao u prigovoru na prvostupanjsko rješenje u žalbi drugostupanjskom upravnom tijelu, i u tužbi Upravnom sudu, na njih su upravna tijela i Upravni sud opsežno i okolnosno odgovorili, posebno se očitujući na Ugovor i sporazum o poslovnoj suradnji, i izjavu u svezi prestanka potraživanja od podnositelja. Dokumenti koji nisu postojali u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja nisu niti mogli biti temelj njegovog donošenja.

U osporenim odlukama navedeni su razlozi zašto navodi prigovora i žalbe nisu od pravnog značaja za utvrđeno činjenično stanje i primjenu mjerodavnih zakonskih odredbi, a u sudskoj kontroli upravnih akata, Upravni sud je to ocijenio pravilnim i na zakonu osnovanim.

5. Odredbom članka 18. stavka 1. Ustava jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom.

Iz spisa Upravnog suda Republike Hrvatske razvidno je da je podnositelj koristio sve zakonom predviđene pravne mogućnosti pobijanja prvostupanjskog rješenja te su nadležna tijela i sud odlučivali u okviru svoje nadležnosti i temeljem zakonskih odredbi postupovnog i materijalnog prava.

Slijedom navedenog, Ustavni sud je utvrdio da takvim na zakonu utemeljenim odlukama podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na žalbu zajamčeno člankom 18. stavkom 1. Ustava.

6. Odredbom članka 19. stavka 2. Ustava jamči se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Upravni sud Republike Hrvatske je, odbijajući tužbu podnositelja, za svoja utvrđenja dao valjane razloge, očitovavši se pri tome o svim navodima tužbe sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91., 9/92. i 77/92.)

7. Odredbom članka 26. Ustava propisano je da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim tijelima koja imaju javne ovlasti. Ova ustavna odredba nije mjerodavna u ovom slučaju, s obzirom da su stranke u vođenim postupcima domaće pravne osobe.

8. Člankom 29. stavkom 1. Ustava propisano je da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

U konkretnom je slučaju Upravni sud, u okviru svoje nadležnosti, proveo postupak i odlučio sukladno mjerodavnim postupovnim propisima, na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, koje je prihvatio kao pravilno utvrđene, te u osporenoj presudi izložio valjane razloge za svoja stajališta.

Slijedom svega izloženog Ustavni sud ocjenjuje da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava,

Iz istih razloga nije povrijeđeno ustavno pravo iz odredbe članka 19. stavka 2. Ustava koje jamči sudsku kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti.

9. Člankom 48. stavkom 1. Ustava jamči se pravo vlasništva. Ustavni sud, temeljem članka 48. Ustava štiti pravo vlasništva na ustavnopravnoj razini na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje tog prava, osim ako je ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu. U slučaju zadiranja u vlasništvo od strane drugih pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) radi se u pravilu o imovinskim sporovima privatnog prava. Ustavni sud ispituje i takvu odluku sudbene i druge vlasti kada ocijeni da je osporena odluka, prosuđujući je kroz zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom, utemeljena na nepravilnom ili neprihvatljivom pravnom stajalištu.

Međutim, u konkretnom slučaju nadležno tijelo sudbene vlasti nije odlučivalo o postojanju prava vlasništva podnositelja. Iz navedenog je utvrđeno da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo sadržano u članku 48. stavku 1. Ustava.

10. Podnositelju također nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 49. Ustava koji navodi da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske, s obzirom da je osporena odluka donesena u zakonom propisanom postupku primjenom mjerodavnih materijalnih propisa.

11. Odredbe članaka 3., 51. i 19. stavka 1., Ustava, na čiju povredu podnositelj također ukazuje, ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, koje bi Ustavni sud štitio u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom.

12. Zbog izloženog, a na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u izreci.

13.  Objava odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-1745/2002

Zagreb, 21. travnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.