USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1151
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću
za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak,
predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko
Sokol, Nevenka Šernhorst i
Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom
ustavnom tužbom Grada R., kojeg zastupa J. P., odvjetnica iz R., na sjednici
održanoj 14. travnja 2005. godine, jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– presuda Županijskog suda u Rijeci, broj: Gž-2243/00 od 17. travnja 2002. godine,
– presuda Općinskog suda u Rijeci, broj:
P-1148/93-42 od 23. svibnja 2000. godine.
III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Rijeci na
ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim
novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude
Županijskog suda u Rijeci, broj: Gž-2243/00 od 17.
travnja 2002. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda
Općinskog suda u Rijeci, broj: P-1148/93-42 od 23. svibnja 2000. godine.
Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni
zahtjev tužiteljice G. H. kojim je zahtijevala od podnositelja isplatu iznosa
od 98.534,74 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 11. veljače 1994.
do 31. ožujka 1994. Podnositelju je također naloženo da tužiteljici nadoknadi
parnični trošak u iznosu 30.294,60 kuna.
U obrazloženju presude prvostupanjski sud
utvrđuje da su tužiteljica (kao izvođač radova) i pravni prednik podnositelja –
Fond u komunalno-stambenoj djelatnosti Općine Rijeka (kao investitor), sklopili
Ugovor o međusobnim pravima i obvezama u vezi uređenja potkrovlja stambene
zgrade u R. Tim ugovorom tužiteljica je preuzela obvezu uređenja potkrovnog
prostora u stambeni u vlastitoj režiji i vlastitom trošku do 1. svibnja 1990.
godine, a po izvršenoj primopredaji zaključiti posebni Ugovor o načinu i
rokovima povrata novčanih sredstava uloženih u tu rekonstrukciju. Tužiteljica
je izvršila navedene radove rekonstrukcije čija je vrijednost utvrđena temeljem
nalaza i mišljenja sudskog vještaka, a među strankama nije naknadno sklopljen
poseban ugovor. Zaključno, utvrđuje da se pravni prednik podnositelja obvezao
tužiteljici vratiti uložena sredstva, a koja nije vratio, te da činjenica što
između stranaka nije sklopljen poseban ugovor o modalitetu isplate tih
troškova, podnositelja ne može osloboditi preuzete ugovorne obveze. Obveza
tuženika temelji se na preuzetoj ugovornoj obvezi, te se ne može isključiti
odredbom članka 13. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
(»Narodne novine«, broj 69/92., 25/93., 48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 58/95.,
11/96., 68/98. i 96/99.). Prvostupanjski sud presudu temelji na odredbama
članaka 124., 125., 126., 324. i 600. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne
novine«, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i
88/01.).
Drugostupanjski sud je odbio žalbu podnositelja
i potvrdio presudu prvostupanjskog suda. U obrazloženju presude drugostupanjski
sud navodi da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupovnog prava, te da je činjenično stanje potpuno i
pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno.
2. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe da mu je
osporenom presudom Županijskog suda u Rijeci povrijeđeno ustavno pravo
jednakosti pred zakonom zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava. Navodi da je
stavljen u nejednak položaj pred zakonom u odnosu na druge građane i pravne
osobe na koje se primjenjuje pozitivno pravo i koji sudjeluju kao stranke u
parničnom postupku, konkretno, u odnosu na druge prodavatelje stanova na koje
se primjenjuju odredbe Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko
pravo.
Nadalje, ističe da je drugostupanjski sud
pogrešno primijenio materijalno pravo propisano odredbama članka 9. stavka 2. i
članka 13. navedenog Zakona, te postupovno pravo
sadržano u odredbama članka 7. stavka 3. i članka 8. Zakona o parničnom
postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.).
Navodi da je tužiteljica G. H. sklapanjem Ugovora o prodaji predmetnog stana na
kojem postoji stanarsko pravo br. 2155 od 11. svibnja
1995. godine izgubila pravo potraživati iznos na ime vlastitog ulaganja u
predmetni stan jer nije zahtijevala utvrđenje visine uloženih vlastitih
sredstava, a koje pravo u tužbi i tužbenom zahtjevu temelji na ugovoru o
međusobnim pravima i obvezama u vezi s uređenjem predmetnog potkrovlja.
Cijeneći osporenu presudu nezakonitom,
podnositelj zaključno predlaže ustavnu tužbu usvojiti, osporenu presudu ukinuti
i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.
3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen
je spis Općinskog suda u Rijeci, broj: P-1148/93.
Ustavna tužba je osnovana.
4. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom
temeljem odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog
zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99.,
29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, dalje u tekstu: Ustavni zakon), Ustavni
sud, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u
postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog
kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu,
ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično
stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od
čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.
5. Mjerodavna odredba u konkretnom slučaju je
članak 13. stavak 1. alineja 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji
stanarsko pravo koji glasi:
»Na zahtjev kupca utvrđuje se visina vlastitih
sredstava stanara koja je uložio u stan i to:
– sredstva kojima je povećao vrijednost stana, a
koja vrijednost je izražena u propisanim elementima za bodovanje stana,
umanjena za iznos amortizacije;...«
6. U konkretnom parničnom postupku sporno je ima
li tužiteljica G. H. pravo na povrat sredstava uloženih u preuređenje tavanskog
prostora u stambeni te u kojoj visini, a nakon što je sklopila ugovor o kupnji
stana, sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko
pravo.
Prema ocjeni Ustavnog suda, prvostupanjski i
drugostupanjski sud polaze od pogrešnoga pravnog stajališta da je podnositelj
bio dužan ponuditi sklapanje posebnog ugovora za povrat sredstava tužiteljice
uloženih u rekonstrukciju potkrovlja. S obzirom da takav ugovor nije bio
sklopljen, drugostupanjski sud zaključuje da je tuženikova obveza za sklapanje
naknadnog ugovora dospjela po izvršenoj primopredaji stana, istovremeno s dospjećem potraživanja tužiteljice na povrat uloženih
sredstava.
Podnositelj u ustavnoj tužbi utemeljeno ističe
pogrešnu primjenu materijalnog prava. Članak 13. stavak. 1. alineja 1.
citiranog Zakona nedvosmisleno utvrđuje da se visina uloženih vlastitih
sredstava utvrđuje »na zahtjev kupca«, što u konkretnom slučaju znači da je
tužiteljica jedina bila aktivno legitimirana za pokretanje takvog zahtjeva.
Prema ocjeni Ustavnog suda, a polazeći od
normativnog sadržaja članka 13. stavka 1., kao i drugih odredbi Zakona o
prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, zahtjev za povrat uloženih
sredstava može se isticati samo sa zahtjevom za kupnju stana ili naknadno, ali
prije sklapanja ugovora o kupnji stana.
Utvrdivši da su Općinski i Županijski sud u
Rijeci, u konkretnom
slučaju, pogrešno tumačili, a time i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud
je prihvatio navode podnositelja da mu je povrijeđeno ustavno pravo jednakosti
pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava.
7. Odredba članka 117. stavka 3. Ustava ne
sadrži ljudska prava i temeljne slobode, u smislu odredbe članka 62. Ustavnog
zakona, pa se na toj ustavnoj odredbi ne može zasnivati ustavna tužba.
8. Zbog izloženih razloga, a na temelju odredaba
članaka 73. i 76. stavka 1. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u izreci.
9. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka
29. stavka 1. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-1544/2002
Zagreb, 14. travnja 2005.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.