USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1154
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću
za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec,
predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario
Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić i Vice
Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj
tužbi L. L. iz Č., koju zastupa J. K., odvjetnik iz P., na sjednici održanoj
20. travnja 2005. godine, jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim
novinama«.
Obrazloženje
1. Podnositeljica je 20. listopada 2004. godine
podnijela ustavnu tužbu na temelju ovlaštenja sadržanog u članku 63. stavku 1.
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj
99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon)
prije no što je protiv osporenih upravnih akata iscrpljen put pravne zaštite.
Smatra da su joj rješenjima Ministarstva zaštite
okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Uprave za
inspekcijske poslove, Područne jedinice – Odjela inspekcijskog nadzora u Pazinu
klasa: UP/I-362-02/04-02/23272, urbroj:
531-07/25-04-4 te klasa: UP/I-362-02/04-02/23271, urbroj:
531-07/25-0404 od 16. rujna 2004. godine (u daljnjem tekstu: osporena rješenja)
grubo povrijeđene odredbe članka 14., članka 19., članka 22., članka 26.,
članka 35. i članka 48. Ustava.
Podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe da bi
nepokretanjem ustavnosudskog postupka i prije iscrpljenog pravnog puta za nju
nastale teške i nepopravljive posljedice. Ne osporava činjenicu da je sporne
objekte izgradila bez građevinske dozvole, ali ističe mogućnost njihova
legaliziranja jer da će u protivnom biti kažnjena zbog propusta u radu državne
uprave (katastar) i suda.
Zaključno, podnositeljica predlaže da Ustavni
sud pokrene postupak na temelju članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona, osporena
rješenja ukine i predmet vrati na ponovni postupak te da do donošenja konačne
odluke odgodi ovrhu osporenog rješenja na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog
zakona.
Ustavna tužba nije osnovana.
2. Ustavni sud utvrdio je sljedeće činjenice
važne za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:
Uprava za inspekcijske poslove, Odjel
inspekcijskog nadzora Područne jedinice u Pazinu, rješavajući po službenoj
dužnosti u upravnoj stvari inspekcijskog nadzora, rješenjem klasa:
UP/I-362-02/04-02/23272, urbroj: 531-07/25-04-4 od
16. rujna 2004. godine naložila je podnositeljici, kao investitoru, da ukloni
bespravno sagrađen stambeni objekt, tlocrtnih dimenzija 5,10 × 5,10 m, s
trijemom od 5,10 × 4,20 m, sve na k.č. 8/333, k.o. Peroj,
predio Barbariga
– Kontrada, kao i uklanjanje pomoćnog objekta dimenzija 1,10 × 1,10m,
dok je rješenjem klasa: UP/I-362-02/04-02/23271, urbroj:
531-07/25-0404 od 16. rujna 2004. godine naloženo podositeljici,
kao investitoru, da ukloni bespravno sagrađen stambeni objekt, okvirnih
tlocrtnih dimenzija 6,00 × 8,00 m, sve na k.č. 8/350, k.o. Peroj,
predio Barbariga – Kontrada, a sve u roku od tri dana
od primitka rješenja, pod prijetnjom izvršenja putem druge osobe na trošak i
odgovornost izvršenika. Pod točkom 4. izreke tih
rješenja određeno je da žalba ne odgađa njihovo izvršenje.
Uklanjanje spornih objekata naloženo je, pozivom
na članak 162. stavak 1. podstavak 1. Zakona o gradnji (»Narodne novine«, broj
175/03.), koji propisuje:
Inspektor će rješenjem investitoru, odnosno
vlasniku narediti uklanjanje građevine odnosno njezinog dijela:
– ako se gradi ili je izgrađena bez građevinske
dozvole.
Podnositeljica je podnijela žalbe protiv
prvostupanjskih rješenja te su joj drugostupanjskim rješenjem Ministarstva
zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske klasa:
UP/II-362-02/04-04/2606, urbroj: 531-07/6-2-04-2 te
rješenjem klasa: UP/II-362-02/04-04/2616, urbroj:
531-07/6-2-04-2 od 3. prosinca 2004. godine u cijelosti odbijene žalbe protiv
prvostupanjskih rješenja, kao neosnovane.
Dana 3. siječnja 2005. godine podnositeljica je
protiv osporenih drugostupanjskih rješenja podnijela tužbe Upravnom sudu
Republike Hrvatske, čime je dokazala da se u prethodnom postupku koristila
dopuštenim pravnim sredstvom, sukladno članku 72. Ustavnog zakona. Istodobno je
podnijela ustavnu tužbu temeljem članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona.
3. Članak 63. stavak 1. Ustavnog zakona
propisuje:
Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj
tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju (...) kad se osporenim
pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi
nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle
nastati teške i nepopravljive posljedice.
Ustavni sud utvrđuje da se konačni i izvršni
upravni akt može smatrati pojedinačnim aktom iz članka 63. stavka 1. Ustavnog
zakona pod uvjetom da je u upravnom postupku podnositelj koristio dopuštena
sredstva pravne zaštite. To stoga što konačni i izvršni upravni akt tijela
državne uprave, načelno može dovesti do teških i nepopravljivih posljedica za
podnositelja ako je tim aktom grubo povrijeđeno neko od njegovih Ustavom
zajamčenih ljudskih prava ili temeljnih sloboda.
Osnovanost pokretanja ustavnosudskog postupka,
utemeljenog na članku 63. stavku 1. (posljednjem dijelu rečenice) Ustavnog
zakona, međutim, ovisi u prvom redu o utvrđenju postojanja grube povrede
ustavnog prava, učinjene podnositelju osporenim pojedinačnim aktom upravnog
tijela. Stoga, eventualni nastup teških i nepopravljivih posljedica, koje nisu
uzrokovane grubom povredom ustavnog prava, nije osnovan razlog za pokretanje
ustavnosudskog postupka temeljem članka 63. stavka 1. (posljednjeg dijela
rečenice) Ustavnog zakona.
Konačno, u primjeni tog članka Ustavnog zakona
Ustavni sud uvažava činjenicu da još nije provedena kontrola zakonitosti
osporenog upravnog akta u upravnom sporu pa se i ocjena o gruboj povredi
ustavnog prava zasniva na stanju stvari koje je postojalo na dan podnošenja
ustavne tužbe, odnosno na činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku do
dana podnošenja ustavne tužbe.
4. Članak 14. stavak 1. Ustava, kojeg
podnositeljica smatra povrijeđenim, sadrži ustavno jamstvo nediskriminacije.
Diskriminacija po osnovi članka 14. stavka 1. Ustava nije samostalna pravna
osnova za ustavnu tužbu, već mora biti istaknuta zajedno s nekim drugim
(materijalnim) ustavnim pravom koje jamči Ustav. U ustavnoj tužbi
podnositeljica nije navela razloge temeljem kojih bi se moglo utvrđivati je li
podnositeljica u provedenom postupku diskriminirana po bilo kojoj ustavnoj
osnovi.
Podnositeljica smatra da joj je osporenim
rješenjima povrijeđeno ustavno pravo propisano odredbom članka 14. stavka 2.
Ustava (Svi su pred zakonom jednaki.), kao i ustavno pravo propisano odredbom
članka 48. stavka 1. Ustava (Jamči se pravo vlasništva.)
Uvažavajući činjenice, utvrđene u upravnom
postupku, prema stanju spisa na dan podnošenja ustavne tužbe i mjerodavno
materijalno pravo, Ustavni sud je ocijenio da na dan podnošenja ustavne tužbe
nije bilo naznaka o postojanju grube povrede ustavnog jamstva jednakosti pred
zakonom, kao ni povrede ustavnog jamstva prava vlasništva podnositeljice, niti
je prijetio njihov neposredan nastanak jer sve činjenice i okolnosti, sadržane
u ustavnoj tužbi, osporenim rješenjima i spisu predmeta ukazuju da je
podnositeljica postupala protivno mjerodavnom zakonu Republike Hrvatske.
Posljedice koje nezakonito postupanje podnositeljice povlači za sobom - koliko
god za podnositeljicu bile teške i nepopravljive - nisu osnovan razlog za
pokretanje ustavnosudskog postupka temeljem članka 63. stavka 1. (posljednjeg
dijela rečenice) Ustavnog zakona.
5. Odredbom članka 19. stavka 2. Ustava jamči se
sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja
imaju javne ovlasti. Tijekom ustavnosudskog postupka Ustavni sud je utvrdio da,
s obzirom na sadržaj navedene odredbe Ustava, podnositeljici nije niti moglo
biti povrijeđeno navedeno ustavno pravo jer je kontrola zakonitosti osporenih
akata upravnih tijela u tijeku pred Upravnim sudom Republike Hrvatske.
6. Odredba članka 26. Ustava, na čiju povredu
također upućuje podnositeljica, propisuje da su svi državljani Republike
Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja
imaju javne ovlasti. Uvažavajući činjenicu da je podnositeljica hrvatski
državljanin, a da se u konkretnom slučaju radi o jednostranačkoj upravnoj
stvari, razvidno je da navedena ustavna odredba nije mjerodavna u konkretnom
slučaju.
7. Podnositeljica ističe i povredu ustavnih
prava zajamčenih člankom 22. i člankom 35. Ustava.
Članak 22. Ustava glasi:
Čovjekova je sloboda i osobnost nepovrediva.
Nikomu se ne smije oduzeti ili ograničiti
sloboda, osim kada je to određeno zakonom, o čemu odlučuje sud.
Članak 35. Ustava glasi:
Svakome se jamči štovanje i pravna zaštita
njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.
Polazeći od sadržaja navedenih ustavnih odredbi,
imajući u vidu predmet postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku
(upravni postupak - uklanjanje bespravno sagrađenog objekta) te činjenicu da
podnositeljica u ustavnoj tužbi nije navela u čemu se sastoji povreda navedenih
ustavnih odredbi, Ustavni sud utvrđuje da te odredbe nisu mjerodavne za slučaj
podnositeljice ustavne tužbe.
8. Odredba članka 19. stavka 1. Ustava ne sadrži
ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, koja se štite u
ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom temeljem odredbe članka 62.
stavka 1. Ustavnog zakona.
9. O prijedlogu podnositeljice za odgodu ovrhe,
podnesenom na temelju članka 67. stavka 2. Ustavnog zakona, nije odlučivano s obzirom na činjenicu da je Sud odlučio o
ustavnoj tužbi.
10. Odluka se temelji na primjeni članka 63.
stavka 1. Ustavnog zakona, a donesena je na temelju članka 73. i članka 75.
Ustavnog zakona.
11. Odluka o objavi odluke u »Narodnim novinama«
temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-IIIB-3858/2004
Zagreb, 20. travnja 2005.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.