POSEBNA PONUDA ZA PODUZETNIKE
Želite poboljšati svoje poslovanje, povećati prodaju? Imate sve manje kupaca? Slaba je potražnja za vašim uslugama? Opada vam promet i dobit? Svakim danom imate sve manje posla? Provjerite ponudu naših marketing usluga. Izrada web stranica, cijena vrlo povoljna.
Link na pregled ponude - Poslovne usluge za poduzetnike
 

 

 
IZRADA WEB STRANICA, POVOLJNO I KVALITETNO
Izrada web stranica po izuzetno povoljnim cijenama. Izrada internet stranica koje možete uvijek samostalno ažurirati bez ikakvih dodatnih troškova. Objavite neograničeni broj tekstova, objavite sve ponude, akcije, oglase, kataloge...
Link za opširnije informacije o povoljnoj izradi kvalitetnih CMS web stranica
 

 

 
POSLOVNE INFORMACIJE, SAVJETI I ANALIZE
Potražite sve informacije o poslovanju u Hrvatskoj, pravne, porezne i druge savjete, informacije o internet oglašavanju i marketingu, rezultate istraživanja tržišta, poslovne analize, informacije o kreditima za poduzetnike, poticajima...
Kontaktirajte nas ukoliko su Vam potrebne poslovne informacije
 

 

 
PRIMJERI UGOVORA, POSLOVNIH PLANOVA, IMENICI
Korisni primjeri ugovora, obrasci, primjeri poslovnih planova, imenici za direktni marketing, usluga sastavljanja imenika i baza podataka po Vašim potrebama, pretraživanje baza podataka, trgovačko zastupanje i posredovanje...
Informirajte se o našim uslugama - Isplati se!
 

 

Neslužbeni pregled iz Narodnih novina:

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1176

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom M. O. iz S., na sjednici održanoj 13. travnja 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje
 

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Vrhov­nog suda Republike Hrvatske broj: Rev-1151/01-2 od 16. srpnja 2002. godine, kojom je odbijena revizija podnositelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj: -2062/00 od 11. siječnja 2001. godine. Tom presudom djelomično je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini broj: P-190/97-31 od 9. kolovoza 2000. godine u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja, a preinačena je u dijelu kojim je dosuđena naknada zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 1994. godinu na način da se taj dio tužbenog zahtjeva odbija.

U nepobijanom dijelu u odnosu na naknadu štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 1996. godinu prvostupanjska presuda ostala je neizmijenjena.

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku I.K. »G.« d.d. S., da podnositelju isplati na ime naknade štete zbog neiskorištenog godišnjeg odmora za 1994. godinu iznos od 2.515,53 kn i za 1996. godinu iznos od 3.192,22 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatu mjesečne nak­nade plaće za razdoblje od 5. svibnja 1997. do srpnja 2000. godine u ukupnom iznosu od 80.738,58 kn, te zahtjev za isplatu daljnjih iznosa za svaki mjesec u iznosu od 2.070,22 kn do okončanja radnog spora. Također je odbijen dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je podnositelj temeljem Ugovora o pružanju pravne pomoći sklopljenog s tuženikom 11. rujna 1991. godine bio na faktičnom radu kod tuženika počevši od 11. rujna 1991. godine, te zahtjev za priznanje prava iz radnog odnosa kroz to razdoblje.

2. Podnositelj smatra da su mu presudom Vrhovnog suda povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14., 15., 26., 29., 35., 54., 55., 56. i 58. Ustava Republike Hrvatske, te da su povrijeđene odredbe članaka 3. i 5. Ustava. Podnositelj smatra povrijeđenima i odredbe članaka 6., 13. i 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine – Međunarodni ugovori«, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02.). U bitnome smatra da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe članka 145. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03. i 30/04.), odnosno da je »izmislio potpuno novu odredbu za koju nema nikakve i nigdje osnove«.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prvostupanjski sud je utvrdio da je podnositelj bio zaposlen u Općinskoj skupštini Slatina od 10. srpnja 1993. do 31. prosinca 1993. godine, u Poglavarstvu Općine Voćin od 31. prosinca 1993. do 8. kolovoza 1994. godne, te kod tuženika od 9. kolovoza 1994. do 8. svibnja 1997. godine, kada je tuženik izvanrednim otkazom, zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa, podnositelju otkazao ugovor o radu od 21. listopada 1996. godine (radni spor radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza vodi se kod istog suda pod brojem P-184/97).

Sud je, na temelju iskaza podnositelja, utvrdio da podnositelj kao tajnik Općine Voćin nije koristio godišnji odmor za 1994. godinu, a tuženik nije dokazao da je podnositelju omogućio korištenje godišnjeg odmora za tu godinu. Također je utvrdio da tuženik nije omogućio podnositelju korištenje godišnjeg odmora za 1996. godinu. Stoga je ocijenio da je tuženik dužan platiti novčanu naknadu za nekorištenje godišnjeg odmora za 1994. i 1996. godinu.

Nadalje sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev podnositelja da mu tuženik isplaćuje 1/2 plaće od dana izvanrednog otkaza do okončanja radnog spora, sukladno odredbi članka 145. stavka 10. Zakona o radu, kojom je propisano da ako poslodavac izvanredno otkazuje radni odnos zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa, može radnika privremeno udaljiti s posla do okončanja sudskog spora o dopuštenosti otkaza, uz obvezu isplate mjesečne naknade plaće u visini polovice prosječne plaće isplaćene tom radniku u prethodna tri mjeseca.

Sud je iz sadržaja odluke o otkazu ugovora o radu zaključio da ona sadrži i nalog o suspenziji, no smatra da nisu ispunjene druge pretpostavke za primjenu navedene odredbe, konkretno protivljenje sindikalnog povjerenika izvanrednom otkazu ugovora o radu. Sud je, naime, utvrdio da se sindikalni povjerenik očitovao o namjeri tuženika da podnositelju izvanredno otkaže ugovor o radu, istaknuvši da nema primjedbi niti prijedloga. Osim toga, sud je utvrdio da je o istom zahtjevu podnositelja, kao o privremenoj mjeri, odlučivao u dva navrata sud u predmetu broj: P-184/97 (radni spor), pravomoćno odbivši podnositeljeve zahtjeve.

U vezi s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je temeljem ugovora o pružanju pravne pomoći bio na faktičnom radu kod tuženika, sud je utvrdio da se tim ugovorom podnositelj obvezao zastupati i obavljati druge pravne poslove za tuženika uz pravo na isplatu nagrade prema odvjetničkoj tarifi za poslove zastupanja, a za obavljanje drugih poslova uz naknadu koju bi za obavljanje tih poslova imao radnik raspoređen na poslove rukovoditelja službe za pravno-kadrovske i opće poslove. Sud je, iz iskaza podnositelja, utvrdio da je podnositelj bio svjestan i znao je kakav ugovor zaključuje, a s obzirom na to da je u vrijeme sklapanja ugovora bio odvjetnik u Gračanici, s tuženikom nije ni mogao sklopiti ugovor o radu. Sud je ujedno utvrdio da je podnositelj od 1987. do 1999. bio upisan u imenik odvjetnika Bosne i Hercegovine.

Drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je podnositelj bio u faktičnom radu kod tuženika od 1991. godine, i tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće temeljem članka 145. stavka 10. Zakona o radu. U vezi s ovim posljednjim, drugostupanjski sud ističe da se o takvom zahtjevu ne može odlučivati kao o samostalnom tužbenom zahtjevu, već se može odlučivati samo kao o privremenoj mjeri u parnici koja se vodi radi utvrđenja izvanrednog otkaza nedopuštenim, a koji zahtjev je podnositelj u dva navrata u tom postupku i podnosio.

Međutim, drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (»Narodne novine«, broj 34/91., 26/93. i 29/94.) kada je podnositelju dosudio naknadu zbog neiskorištenog godiš­njeg odmora za 1994. godinu. Stajalište je drugostupanjskog suda da bi, prema odredbama članka 42. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, podnositelju pripadalo pravo na korištenje godišnjeg odmora za tu godinu kod tuženika u slučaju da je tuženik preuzeo obvezu da će mu omogućiti korištenje godišnjeg odmora. Sud je stajališta da je pravo na korištenje godišnjeg odmora za tu godinu podnositelj stekao kod ranijeg poslodavca, budući da je s tuženikom zasnovao radni odnos u kolovozu 1994. godine, pa s obzirom da tuženik nije preuzeo obvezu u vezi s korištenjem godišnjeg odmora, podnositelju ne pripada pravo na isplatu naknade zbog nekorištenja godišnjeg odmora.

Vrhovni sud je stajališta da su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo kada su tužbene zahtjeve podnositelja odbili. Također je stajališta da je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo odbivši zahtjev podnositelja za naknadu štete zbog nekorištenja godišnjeg odmora za 1994. godinu.

U osporenoj presudi Vrhovni sud je iznio i svoje stajalište prema kojem do primjene članka 145. stavka 10. Zakona o radu dolazi u slučaju kada se radničko vijeće protivi izvanrednom otkazu, a radnik u sudskom sporu osporava dopuštenost otkaza i zatraži od poslodavca da ga zadrži na radu (članak 145. stavak 8. Zakona o radu).

4. Ustavni sud, u postupku u povodu ustavne tužbe podnijete na temelju članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelju povrijeđeno ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

5. Podnositelj je u ustavnoj tužbi istaknuo povredu većeg broja ustavnih odredbi smatrajući da su povrijeđene pogrešnom primjenom materijalnog prava od strane Vrhovnog suda. S obzirom na takav sadržaj ustavne tužbe, a imajući u vidu sadržaj ustavnog prava na jednakost pred zakonom, ocjena je Suda da se podnositelj u osnovi poziva, odnosno u ustavnoj tužbi obrazlaže, samo povredu ustavnog prava zajamčenog člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Članak 14. stavak 2. Ustava propisuje:

Svi su pred zakonom jednaki.

Ocjenu vezanu uz osiguranje i provedbu tog ustavnog jamstva u konkretnom slučaju proveo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u skladu s člankom 118. stavkom 1. Ustava, koji propisuje:

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jednaku primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Članak 22. točka 1. Zakona o sudovima (»Narodne novine«, broj 3/94., 100/96., 115/97., 131/97., 129/00., 67/01., 5/02., 101/03., 117/03. i 17/04.) propisuje:

Vrhovni sud Republike Hrvatske:

1. osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana, te jednakost svih pred zakonom.

Pogrešnu primjenu materijalnog prava, a time i povredu navedenog ustavnog prava, podnositelj nalazi u tumačenju odredbe članka 145. stavka 10. Zakona o radu koje je Vrhovni sud iznio u osporenoj presudi.

Prema ocjeni Ustavnog suda, Vrhovni sud Republike Hrvatske je postupao u granicama svoje nadležnosti propisane člankom 118. stavkom 1. Ustava. Pravna stajališta navedena u osporenoj presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske i u presudama nižestupanjskih sudova zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustav­ni sud utvrđuje da su nadležni sudovi sva tri stupnja, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom dokaznom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenim presudama, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Ustavni sud iz navedenih razloga nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Naime, prema odredbama Zakona o radu, kao i sudskoj praksi, u situaciji kada je radniku dat izvanredni otkaz, ugovor o radu prestaje danom uručenja odluke o otkazu. Poslodavac može izvanredno otkazati ugovor o radu zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa radnika ili zbog neke druge osobito važne činjenice (članak 107. stavak 1. Zakona o radu). Obveza je poslodavca da se prije odluke o izvanrednom otkazu o svojoj namjeri savjetuje s radničkim vijećem, odnosno sindikalnim povjerenikom ukoliko kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće.

Prema odredbi članka 145. stavka 8. Zakona o radu ako se radničko vijeće protivi izvanrednom otkazu, a radnik u sudskom sporu osporava dopuštenost otkaza i zatraži od poslodavca da ga zadrži na radu, poslodavac je dužan radnika vratiti na rad u roku od osam dana od obavijesti o podnijetoj tužbi. Ako je protivljenje radničkog vijeća izvanrednom otkazu očito neutemeljeno na odredbama Zakona o radu, poslodavac može od suda tražiti da ga privremeno, do okončanja sudskog spora, oslobodi obveze vraćanja radnika na rad i isplate naknade plaće (članak 145. stavak 9. Zakona o radu).

Ako poslodavac izvaredno otkazuje ugovor o radu zbog osobito teške povrede radne obveze, on može radnika privremeno udaljiti s posla do kraja sudskog spora o dopuštenosti otkaza, ali mu mora isplaćivati naknadu u visini polovice prosječne plaće isplaćene tom radniku u prethodna tri mjeseca (članak 145. stavak 10. Zakona o radu).

Prema stajalištu Ustavnog suda, odredba članka 145. stavka 10. Zakona o radu ne može se tumačiti odvojeno od ostalih odredbi istog članka. Iz navedenih odredbi članka 145. Zakona o radu proizlazi da mora biti ispunjeno više pretpostavki da bi došlo do primjene odredbe članka 145. stavka 10. (odnosno do suspenzije i isplaćivanja naknade plaće na što se podnositelj poziva); da se radi o izvanrednom otkazu zbog osobito teške povrede radne obveze, da se radničko vijeće protivi izvanrednom otkazu, da se vodi sudski spor o dopuštenosti otkaza, te da je radnik zatražio da ga poslodavac zadrži na radu. Svrha te odredbe je zaštita poslodavca od skrivljenog ponašanja radnika koja treba biti odmah ostvarena, pa je stoga poslodavcu omogućeno ipak udaljiti radnika s posla u situaciji kada je izvanredno otkazan ugovor o radu, a poslodavac je, temeljem odredbe članka 145. stavka 8. Zakona o radu, dužan vratiti radnika na rad i isplaćivati mu plaću.

6. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da osporenom presudom Vrhovnog suda podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava. Ustavni sud utvrđuje da podnositelju nisu povrijeđena ni ostala u ustavnoj tužbi istaknuta ustavna prava, niti prava zajamčena Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

7. Iz navedenih razloga je na temelju odredbi članaka 73. i 75. Ustavanog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske odlučeno kao u izreci.

Odluka o objavi u »Narodnim novinama«, točka II. izreke, temelji se na članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-III-33/2003

Zagreb, 13. travnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.

 




 
IZRADA WEB STRANICA

Imati dobre web stranice danas je gotovo neizbježno za bilo koju tvrtku ili organizaciju koja želi biti prisutna na tržištu. Evo nekoliko razloga zašto bi trebali imati web stranice:

Dostupnost 24/7: Web stranice su dostupne 24 sata dnevno, 7 dana u tjednu, što omogućuje kupcima da se informiraju o proizvodima i uslugama tvrtke u bilo koje vrijeme.

Povećanje vidljivosti: Web stranice mogu pomoći tvrtkama da budu vidljivije na internetu, što može povećati broj posjetitelja i potencijalnih kupaca.

Predstavljanje tvrtke: Web stranice omogućuju tvrtkama da predstave svoje proizvode i usluge, povijest tvrtke, misiju i viziju, te da se razlikuju od konkurencije.

Komunikacija s kupcima: Web stranice omogućuju tvrtkama da komuniciraju s kupcima putem e-pošte, chatova, foruma, društvenih mreža i drugih kanala komunikacije.

Prodaja proizvoda i usluga: Web stranice omogućuju tvrtkama da prodaju svoje proizvode i usluge online, što može biti vrlo profitabilno i prikladno za kupce.

Branding: Web stranice su važan alat za branding, jer mogu pomoći u izgradnji prepoznatljivosti brenda, te u stvaranju pozitivne percepcije o tvrtki i njezinim proizvodima i uslugama.

Analitika i praćenje rezultata: Web stranice omogućuju tvrtkama da prate i analiziraju posjetitelje, te da bolje razumiju svoje kupce i poboljšaju svoje marketinške aktivnosti.

Sve u svemu, web stranice su važan alat za tvrtke koje žele biti konkurentne na tržištu, te komunicirati i prodavati svoje proizvode i usluge na najučinkovitiji način.

Link na našu ponudu za izradu web stranica - Provjerite!
 










POSEBNA PONUDA ZA PODUZETNIKE
Link na brzi pregled poslovnih i internet usluga