USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1180

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Agata Račan i Smiljko Sokol, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, zastupanog od Županijskog državnog odvjetništva u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, na sjednici održanoj 21. travnja 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja, te se ukidaju:

– rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: XVIII Pž-3766/01-2 od 15. siječnja 2002. godine, i

– rješenje Trgovačkog suda u Karlovcu, broj: St-14/98-224 od 25. lipnja 2001. godine.

II. Predmet se vraća Trgovačkom sudu u Karlovac na ponovni postupak.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: XVIII Pž-3766/01-2 od 15. siječnja 2002. godine. Tim je rješenjem odbijena žalba podnositelja i potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Karlovcu, broj: St-14/98 od 25. lipnja 2001. godine.

2. Osporenim rješenjima, a pozivom na odredbu članka 40. Zakona o izmjenama i dopunama Stečajnog zakona (»Narodne novine«, broj 129/00, u daljnjem tekstu: ZID SZ), pravomoćno je odbačena podnositeljeva prijava tražbine u stečajnom postupku koji se kod suda I. stupnja, pod brojem: St-14/98, vodi nad dužnikom B. d.o.o. Ovo uz obrazloženje da je podnositeljeva prijava tražbine podnijeta po proteku roka od 3 mjeseca nakon održanja prvog ispitnog ročišta.

3. Podnositelj smatra da su osporenim odlukama sudova povrijeđene odredbe članaka 29. stavka 1. i 89. stavka 4. Ustava. Međutim, iz sadržaja ustavne tužbe razvidno je da podnositelj smatra povrijeđenim i ustavno pravo iz odredbe članka 14. stavka 2. Ustava kojom je propisana jednakost svih pred zakonom, iako izrijekom nije naznačio i numeričku oznaku te ustavne odredbe.

Povrede naprijed navedenih ustavnih odredaba podnositelj obrazlaže žalbenim razlozima koji se, u bitnome, svode na tvrdnje o povredama postupovnog prava te pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane nadležnih sudova.

Ističe, naime, kako je osporenim rješenjima doveden u neravnopravan položaj naspram ostalih sudionika stečajnog postupka koji je otvoren 1999. godine i za kojeg drži da ga je trebalo dovršiti po odredbama zakona koji su bili na snazi u vrijeme otvaranja stečajnog postupka.

S tim u svezi navodi da odredbu članka 40. ZID SZ-a prvostupanjski sud nije smio primijeniti retroaktivno na njegovu prijavu potraživanja i istu odbaciti, tim više što je taj postupak iniciran 1999. godine tj. u vrijeme kada je stečajni postupak otvoren i kada je na snazi bio osnovni tekst Stečajnog zakona i njegove novele (»Narodne novine«, broj 44/96., 29/99.; u daljnjem tekstu: SZ), a prema kojem se potraživanje moglo prijaviti sve do završne diobe te da je on, kao vjerovnik, tako mogao postupiti.

Posebno ističe da u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nije ni mogao prijaviti svoje potraživanje u stečajnu masu jer nije ni znao koliko iznosi visina njegovog potraživanja. Ovo iz razloga što nije pravomoćno bio okončan izvanparnični postupak osiguranja dokaza vezan za to potraživanje, a koji je vođen kod Općinskog suda u Ogulinu, pod brojem: R1-20/99 i na čijem se je ishodu temeljila njegova stečajna prijava. Drugim riječima, da je svoju prijavu mogao podnijeti tek kada je bio pravomoćno okončan navedeni sudski postupak i kada je na temelju nalaza i mišljenja vještaka u tom postupku mogao sastaviti svoju prijavu potraživanja.

Posebno napominje da je u navedenom izvanparničnom postupku sudjelovao i stečajni upravitelj stečajnog dužnika kojemu je sve to bilo poznato, tako da se nikako nije radilo o novoj prijavi potraživanja već o njegovom preciziranom potraživanju.

Na način kako je to učinjeno osporenim rješenjima da je doveden u nejednak položaj u odnosu na druge stečajne vjerovnike, jer ni oni nisu svoju tražbinu prijavili u roku od tri mjeseca od dana održavanja prvog ročišta već naknadno, a takve je prijave sud uzeo u razmatranje.

Predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporenog rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i vraćanje predmeta istome sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Ustavna tužba je osnovana.

4. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis predmeta Trgovačkog suda u Karlovcu, broj: St-14/98.

Uvidom u osporena rješenja i dokumentaciju koja se nalazi u spisu, razvidno je da je rješenjem tog suda, broj: St-14/98 od 11. siječnja 1999. godine, nad stečajnim dužnikom B. d.o.o. K. otvoren stečajni postupak. Tim rješenjem pozvani su vjerovnici da u roku od 20 dana od objave oglasa u »Narodnim novinama« prijave svoje tražbine u skladu s pravilima SZ-a o prijavi tražbina. Prvo ispitno ročište na kojem će se ispitati prijavljene tražbine zakazano je za dan 29. ožujka 1999. godine kada je i održano. Podnositelj nije u roku iz objavljenog oglasa podnio svoju prijavu tražbine.

Međutim, valja istaći da do stupanja na snagu ZID SZ-a nije ni bilo zakonom propisanog vremenskog ograničenja za podnošenje prijava pa su iste morale biti ispitane bez obzira kada su podnijete, a to je zapravo značilo do zaključenja ili obustave stečajnog postupka.

Svoju prijavu tražbine podnositelj je, kao vjerovnik, podnio 31. svibnja 2001. godine, koju su nižestupanjski sudovi osporenim rješenjima odbacili kao nepravodobnu, pozivom na odredbe članaka 40. i 72. ZID SZ-a.

Prema odredbi članka 40. stavka 2. ZID SZ-a, tražbine prijavljene nakon isteka roka za prijavljivanje koje nisu ispitane na ispitnom ročištu, te tražbine prijavljene najkasnije u roku 3 mjeseca nakon prvog ispitnog ročišta, ali ne poslije objavljivanja poziva za završno ročište, mogu se ispitati na jednom ili više posebnih ispitnih ročišta. Prema odredbi stavka 4. istog članka prijave koje su podnesene nakon isteka tih rokova, se odbacuju.

Odredbom članka 72. stavka 1. istog zakona propisano je da će se na stečajne postupke pokrenute do stupanja na snagu ZID SZ-a, primjenjivati odredbe toga zakona.

Izuzetak od primjene ZID SZ-a predviđen je stavkom 2. naprijed navedenog članka. Tom je zakonskom odredbom propisano da će se iznimno od odredbe stavka 1. toga članka, na stečajne postupke pokrenute do stupanja na snagu toga zakona, primjenjivati odredbe Stečajnog zakona (»Narodne novine«, broj 44/96. i 29/99.) i to na odnose uređene odredbama članaka 7., 9., 10., 16., 17., 18., 20., 27., 29., 34., 51. i 64. toga zakona, tj. ZID SZ-a.

ZID SZ objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 129. od 22. prosinca 2000. godine, te je prema odredbi članka 73. stupio na snagu 30. prosinca 2000. godine, izuzev odredbi članaka 9. i 10. za koje je rok stupanja na snagu određen danom 6. veljače 2001. godine.

5. Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio da su sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, a koje ne osporava niti sam podnositelj, pogrešno primijenili mjerodavno pravo kada su donosili osporena rješenja. Pri tome je Sud pošao od činjenice da je prvo ročište u konkretnom stečajnom predmetu održano 29. ožujka 1999. godine, tj. prije donošenja i stupanja na snagu ZID SZ-a.

Slijedom te činjenice, odredbe članka 40. ZID SZ-a, po stajalištu ovog Suda, mogu se primijeniti samo ako je prvo ispitno ročište održano nakon što su izmjene i dopune stečajnog zakona stupile na snagu tj. od 30. prosinca 2000. godine pa nadalje.

Ovo stajalište Ustavni je sud zauzeo u svojoj odluci, broj: U-III-1763/2001 od 6. lipnja 2002. godine (»Narodne novine«, broj 73/02.).

Suprotno tumačenje odredbi članaka 40. i 72. stavka 1. predmetnog zakona ima za posljedicu stvaranje pravne nesigurnosti, koja se na strani podnositelja i ostvarila, budući da je on sve do stupanja na snagu ZID SZ-a, odnosno donošenja osporenih rješenja, imao pravo naknadno prijaviti svoju tražbinu u skladu s tada važećim odredbama Stečajnog zakona (»Narodne novine«, broj 44/96. i 29/99.), da bi tek po donošenju osporenih rješenja saznao da je u pogledu iste bio u prekluziji. Sve to imalo je za posljedicu povredu ustavnih prava podnositelja na koje on ukazuje u svojoj ustavnoj tužbi.

6. Člankom 14. Ustava jamči se jednakost svih pred zakonom.

Prvostupanjski je sud osporenim rješenjem zauzeo pravno stajalište da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe ZID ZS-a, iako je stečajni postupak otvoren prije stupanja na snagu navedenog zakona.

Drugostupanjski sud je zauzeo isto pravno stajalište na štetu podnositelja, a da mu nije omogućio dokazati postojanje okolnosti prema kojima je pogrešno na njegov pravni slučaj primjenjivati ZID ZS.

O visini tražbine podnositelja vođen je izvanparnični postupak kod Općinskog suda u Ogulinu i s kojom je činjenicom stečajni upravitelj dužnika u cijelosti bio upoznat, a radi kojeg je postupka podnositelj svoju prijavu tražbine i podnio naknadno.

Na taj su način nadležni sudovi stavili podnositelja u neravnopravni položaj s drugim stečajnim vjerovnicima koji su svoje tražbine prijavili također po proteku roka od tri mjeseca nakon održavanja prvog ispitnog ročišta, a koje prijave je sud uzeo u razmatranje.

Polazeći od izloženog Ustavni sud utvrđuje da je na opisani način podnositelju bilo onemogućeno poduzimati sve zakonom dopuštene postupovne radnje u cilju ostvarivanja svojih tražbina u stečajnom postupku, što je imalo za posljedicu povredu njegovog ustavnog prava iz članka 14. stavka 2. Ustava.

Posebno valja istaći da je podnositelj (Republika Hrvatska, Ministarstvo obrane) u stečajnom postupku prijavio potraživanje u svezi s ugovorom o izvođenju radova pa je u tom postupku, prema ocjeni ovog Suda, nastupio iure gestionis, a ne iure imperii.

7. Podnositelj ističe i povredu odredbe članka 29. stavka 1. Ustava, koja propisuje da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama.

Ustavni sud utvrđuje da je osporavanim rješenjima na štetu podnositelja povrijeđena odredba članka 29. stavka 1. Ustava, iz istih razloga koji su navedeni u točki 6. ove odluke.

8. U odnosu na podnositeljevu tvrdnju o povredi odredbe članka 89. stavka 4. Ustava, koja propisuje da zakoni i drugi propisi državnih tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje valja istaći da ta odredba ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, a koja se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom temeljem odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon).

9. Slijedom iznijetoga, na temelju odredaba članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

10. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-802/2002

Zagreb, 21. travnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.