POSLOVNE INFORMACIJE - 61 16.5.2005 Rješenje kojim se utvrđuje ništavost odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o isplati plaća i ostalih primanja zaposlenicima putem tekućih računa sklopljenog 12. studenoga 1999. između Zagrebačke banke d.d., Zagreb i Trgovačkog suda u Zagrebu

HRVATSKA NARODNA BANKA

1185

Na temelju članka 39. stavka 2. pod i) Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci (»Narodne novine«, br. 36/2001.), a u vezi s člankom 40. Zakona o bankama (»Narodne novine«, br. 84/2002.) i točkom 2. Odluke o zaštiti tržišnog natjecanja unutar bankarskog sektora (»Narodne novine«, br. 48/2003.), u upravnom postupku ocjene Ugovora o isplati plaća i ostalih primanja zaposlenicima putem tekućih računa sklopljenog 12. studenoga 1999. između Zagrebačke banke d.d., Zagreb, i Trgovačkog suda u Zagrebu, guverner Hrvatske narodne banke donosi

RJEŠENJE

1. Utvrđuje se ništavom odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o isplati plaća i ostalih primanja zaposlenicima putem tekućih računa sklopljenog 12. studenoga 1999. između Zagrebačke banke d.d., Zagreb i Trgovačkog suda u Zagrebu.

2. Ugovor o isplati plaća i ostalih primanja zaposlenicima naveden u točki 1. ovog rješenja ostaje na snazi, osim odredbe članka 8. stavka 2., koja je utvrđena ništavom.

3. Nalaže se Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, da odredbu Ugovora o isplati plaća i ostalih primanja zaposlenicima putem tekućih računa koja je utvrđena ništavom u točki 1. ovog rješenja briše i da u roku od trideset (30) dana od dana dostave ovog rješenja dostavi Hrvatskoj narodnoj banci dokaz o izvršenju ovog naloga.

4. Zagrebačka banka d.d., Zagreb, dužna je dostaviti Hrvatskoj narodnoj banci sve naknadne izmjene i dopune ugovora iz točke 1. ovog rješenja u roku od petnaest (15) od dana sklapanja.

5. Ovo je rješenje konačno u upravnom postupku.

6. Ovo će rješenje biti objavljeno u »Narodnim novinama«.

Obrazloženje

Dana 16. srpnja 2004. Hrvatska narodna banka (u nastavku teksta: HNB) zaprimila je dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, klasa: 031-02/2004-01/99, urbroj: 580-02-04-25-02, od 13. srpnja 2004., kojim je HNB-u na nadležno postupanje dostavljen prigovor Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Sindikat) od 21. travnja 2004., u kojem se navodi kako se zaposlenicima Trgovačkog suda u Zagrebu onemogućava primanje plaće na račun banke s kojom Trgovački sud u Zagrebu nema zaključen ugovor, a takav je ugovor, prema navodima Sindikata, Trgovački sud u Zagrebu sklopio samo sa Zagrebačkom bankom d.d., Zagreb (u nastavku teksta: ZABA).

U skladu s točkom 2.5. Odluke o zaštiti tržišnog natjecanja unutar bankarskog sektora (»Narodne novine«, br. 48/2003.) HNB je pokrenuo ispitni postupak ocjene predmetnog ugovora.

Dana 20. listopada 2004. HNB je zatražio od Trgovačkog suda u Zagrebu i od ZABE očitovanje na navedeni prigovor Sindikata te dostavu predmetnog ugovora zaključenog između Trgovačkog suda u Zagrebu i ZABE. Dana 28. listopada 2004. u HNB-u je zaprimljeno očitovanje Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: 10-Su-1550/04 od 26. listopada 2004. i preslik Ugovora o isplati plaća i ostalih primanja zaposlenicima putem tekućih računa sklopljenog 12. studenoga 1999. između Zagrebačke banke d.d., Zagreb, i Trgovačkog suda u Zagrebu (u nastavku teksta: Ugovor).

Trgovački sud u Zagrebu u spomenutom dopisu navodi da sa ZABOM surađuje od 1978. godine, a kako Trgovački sud u Zagrebu ima 250 zaposlenika, plaće i druga primanja dostavlja ZABI putem magnetnog medija, za što mu ZABA ne obračunava naknadu. Kako je Trgovački sud u Zagrebu korisnik Državnog proračuna, sredstva za bankarske usluge nisu mu bila dostatna za redovno poslovanje jer poslovne banke za unos pojedinačnih virmana obračunavaju naknade. Također, navodi se dalje u dopisu, zbog postojeće informatičke opreme i zastarjelih računovodstvenih programa Trgovački sud u Zagrebu nije imao mogućnost isplatiti plaće zaposlenicima preko više financijskih institucija na magnetnom mediju kao ni na papirnatom mediju. Zbog učestalih upita zaposlenika o otvaranju tekućih računa za isplatu plaća kod drugih poslovnih banaka od Ministarstva pravosuđa zatražena su dodatna sredstva za bankarske usluge i novu informatičku opremu. Ministarstvo je ta sredstva odobrilo i time je zaposlenicima Trgovačkog suda u Zagrebu pružena mogućnost otvaranja tekućih računa kod drugih poslovnih banaka. Trgovački je sud u prilogu očitovanja od 26. listopada 2004. dostavio i popis naknada ZABE za usluge poslovnim subjektima u domaćem platnom prometu te posebno tarifu naknada za isplatu plaća putem tekućih računa, koje u skladu s Ugovorom Trgovački sud u Zagrebu nije bio obvezan plaćati.

Dana 8. studenoga 2004. zaprimljeno je očitovanje ZABE od 5. studenoga 2004. s preslikom Ugovora, u kojem ZABA navodi da je iz priloženog Ugovora vidljivo da su ugovorena standardna i uobičajena pravila postupanja s ciljem da isplata plaća i ostalih primanja radnicima bude u svemu uredna i pravodobna. Tako je iz članka 8. stavka 2. jasno vidljivo da radnici mogu zahtijevati drugi način isplate plaća, osim na tekući račun otvoren kod ZABE. Prema navodima ZABE Ugovor nije zasnovao nikakva prava ni obveze u korist ili na štetu trećih osoba odnosno radnika, nego prava i obveze proizvodi isključivo između ugovornih strana koje su ga savjesno sklopile, pa bi tako poslodavac, ako bi radnik zahtijevao da mu se plaća ubuduće isplaćuje na neki drugi način, takvom zahtjevu bio dužan udovoljiti na način i pod uvjetima svoga radnopravnog angažmana s dotičnim radnikom. U redovitom slučaju ZABA nema nikakvih ovlasti uskraćivati suglasnost na promjenu načina isplate plaća. Jedini slučaj kad bi ZABA po tom Ugovoru, prema njezinim navodima u dopisu, bila ovlaštena uskratiti takvu suglasnost jest slučaj kad radnik kao vlasnik tekućeg računa zahtijeva da se njegova plaća isplaćuje na drugi način, a u relevantnom je trenutku neuredan u svom poslovanju po tekućem računu, odnosno ima evidentirano negativno stanje, dakle novčani dug banci po tom tekućem računu. ZABA drži da je takva ugovorna odredba uređena opet isključivo na način da prava i obveze proizvodi isključivo između ugovornih strana i u krajnjem slučaju, kad bi poslodavac i bez suglasnosti ZABE započeo isplaćivati plaću na drugi način, ugovorena pravna posljedica bila bi jedino obveza samog poslodavca na naknadu štete pod općim pravnim pretpostavkama odgovornosti za naknadu štete. Prema navodima u dopisu, ovlast ZABE da poslodavcu uskrati suglasnost ima svoju pravnu osnovu i dopuštenu savjesnu pravnu svrhu jedino i isključivo u tome da se osigura savjesnost u ostvarivanju ugovorno preuzetih prava i obveza i da se spriječi zloupotreba prava, što je opća zakonska obveza svih sudionika u pravnom prometu u skladu s člankom 12. i 13. Zakona o obveznim odnosima. Tako bi uskrata suglasnosti bila moguća isključivo kad bi radnik koji je upravo i jedino u svom poslovanju po tom tekućem računu na koji prima plaću neuredan prema ZABI, u namjeri da izbjegne podmirenje toga duga, instruirao svog poslodavca, a ovaj to prihvatio, da u isplati plaća i drugih primanja prestane doznačivati novčana sredstva na taj tekući račun. Takvo postupanje i šteta koja bi iz toga mogla proizaći bili bi suprotni svrsi tog Ugovora, a jednako tako i savjesnom ostvarivanju prava i obveza iz ugovora na temelju kojeg je radnik otvorio tekući račun kod ZABE. U prilog ZABE kao banke s reputacijom govori činjenica da je Ugovor sklopljen bez naknade. Kako otvaranjem tekućeg računa banke ulaze u financijske rizike prema vlasnicima računa, bitno je pouzdanje u redovitost priljeva u korist tekućih računa koji su u pravilu priljevi s osnove plaće. Naime, nadzor rizika opća je zakonska obveza banaka. U zaključku dopisa navodi se da bi radnja kojom bi se bitno otežalo ili čak onemogućilo podmirenje ugovorom preuzete novčane obveze zasigurno bila pravno kvalificirana kao postupak kojim se drugome može uzrokovati šteta. Stoga ZABA smatra da su priloženi Ugovor ugovorne strane u svemu savjesno sklopile i da on ni u kojem pogledu nije sklopljen na štetu bilo koje treće osobe. Po primitku očitovanja Trgovačkog suda u Zagrebu i ZABE, HNB je 3. prosinca 2004. i ponovno 19. siječnja 2005. zatražio očitovanje Sindikata na navode Trgovačkog suda u Zagrebu i ZABE, koje je dostavljeno podneskom Sindikata od 7. veljače 2005. U navedenom očitovanju Sindikat je izvijestio HNB da je ubrzo nakon obraćanja Sindikata Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja Trgovački sud u Zagrebu omogućio zaposlenicima primanje plaća preko tekućeg računa otvorenog u banci po izboru zaposlenika.

Postupak ocjene predmetnog Ugovora proveden je da bi se utvrdilo je li u konkretnom slučaju riječ o per se zabranjenim odredbama iz točke 2.2. alineje 3. Odluke o zaštiti tržišnog natjecanja unutar bankarskog sektora (»Narodne novine«, br. 48/2003.; u nastavku teksta: Odluka). Naime, točka 2.2. alineja 3. Odluke određuje, između ostalog, da se zabrana iz točke 2.1. Odluke osobito primjenjuje na sporazume kojima se korisnika bankovnih usluga, u ovom slučaju zaposlenike Trgovačkog suda u Zagrebu, ograničava ili sprječava u izboru pri kupnji ili nabavi određenih vrsta usluga, odnosno u konkretnom slučaju u otvaranju tekućeg računa u banci po vlastitom izboru.

U ispitnom postupku ocjene predmetnog Ugovora, u kojem je provedena pravna i ekonomska analiza toga Ugovora, ograničavajućim su ocijenjene odredbe članka 2. i članka 8. stavka 2. Ugovora.

U članku 2. Ugovora ugovoreno je sljedeće: »Korisnik usluge se obvezuje obavljati isplatu plaća i ostalih primanja zaposlenicima putem tekućih računa zaposlenika otvorenih u Banci«, pri čemu se u skladu s preambulom Ugovora korisnikom banke smatra Trgovački sud u Zagrebu, a Bankom ZABA.

U članku 8. stavku 2. ugovoreno je sljedeće: »Korisnik usluge je dužan odmah obavijestiti Banku o zahtjevu zaposlenika da se isplata plaće i ostalih primanja ubuduće ne obavlja putem Banke. Korisnik usluge ne može udovoljiti zahtjevu zaposlenika da se isplata plaće i ostalih primanja ubuduće ne obavlja putem Banke ukoliko se Banka prethodno ne suglasi. Banka je ovlaštena uskratiti suglasnost isključivo u slučaju kada prema zaposleniku ima, s osnova otvaranja tekućeg računa, potraživanje.«

U članku 8. stavku 3. Ugovora ugovoreno je sljedeće: »Korisnik odgovara Banci za prouzročenu štetu ukoliko plaću i ostala primanja započne isplaćivati zaposleniku suprotno uvjetima određenim prethodnim stavkom.«

Navedenim se odredbama Ugovora Trgovački sud u Zagrebu obvezao da će isplaćivati plaće i ostala primanja zaposlenika putem tekućih računa zaposlenika otvorenih u ZABI, i to sve dok ZABA ne dopusti obustavu te isplate. Pritom Ugovor predviđa i odgovornost Trgovačkog suda za štetu koju ZABA pretrpi ako bez njezine suglasnosti obustavi isplatu plaće preko tekućeg računa otvorenog u ZABI. Iz navedenog proizlazi da su zaposlenici Trgovačkog suda u Zagrebu već samim činom zaposlenja u tom sudu ograničeni u izboru banke u kojoj će otvoriti tekući račun i primati plaću. Stoga nisu opravdani navodi ZABE da »Ugovor nije zasnovao nikakva prava ni obveze u korist ili na štetu trećih osoba – radnika, nego prava i obveze proizvodi isključivo između ugovornih strana koje su ga savjesno sklopile, pa tako u tom smislu ako bi radnik zahtijevao da mu se plaća ubuduće isplaćuje na neki drugi način, poslodavac bi takvom zahtjevu bio dužan udovoljiti na način i pod uvjetima svoga radno pravnog angažmana s odnosnim radnikom«.

S druge strane, opravdanje za ovakvo ograničenje Trgovački sud u Zagrebu nalazi u odredbi članka 4. stavka 1. istog Ugovora, kojom je ugovoreno da će Trgovački sud u Zagrebu dostavljati ZABI podatke o plaćama i ostalim primanjima zaposlenika na disketi, te da će podaci sadržavati ime i prezime zaposlenika, broj tekućeg računa, iznos plaće i ostalih primanja i druge informacije potrebne za urednu isplatu plaća i ostalih primanja, a naknadu ZABA neće zaračunavati (članak 6. stavak 1.). Međutim, iz dopisa Trgovačkog suda u Zagrebu od 26. listopada 2004. proizlazi da su Trgovačkom sudu u Zagrebu odobrena dodatna sredstva za bankarske usluge i novu informatičku opremu, čime je zaposlenicima pružena mogućnost otvaranja tekućih računa kod drugih poslovnih banaka.

U ispitnom postupku provedena je ekonomska analiza, kojom je utvrđeno da je tekući račun kunski prometni račun koji banka otvara klijentu radi primanja uplata i obavljanja isplata u granicama raspoloživih sredstava na računu te dopuštenog prekoračenja po tom računu. Mogućnost otvaranja tekućeg računa u banci imaju domaće i strane fizičke osobe koje ostvaruju redovite ili povremene prihode.

Sklapanjem ugovora o tekućem računu banka otvara klijentu tekući račun i izdaje mu karticu tekućeg računa, koja je obvezni instrument za raspolaganje sredstvima na tekućem računu. Ugovor o tekućem računu zaključuje se na neodređeno vrijeme. Sredstva na tekućem računu tretiraju se kao novčani depozit po viđenju.

Banka određuje i nudi klijentu mjesta za raspolaganje sredstvima na tekućem računu, a to mogu biti poslovnice banke, bankomatska mreža, trgovačko-uslužna mreža, poslovnice pošta i banaka te poslovne jedinice drugih pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa. Banka određuje i nudi klijentu oblike raspolaganja sredstvima na tekućem računu što mogu biti pisani i usmeni nalozi, nalozi putem telefaksa, nalozi putem interneta itd.

Klijent raspolaže sredstvima na računu pomoću svih instrumenata raspolaganja (osobito pomoću kartice, čeka, jednokratnog naloga banci, trajnog naloga i dr.).

Klijentima koji na tekućem računu ostvaruju redovite priljeve banka može odobriti dopušteno prekoračenje po tekućem računu, koje je zapravo kredit. Klijenti kojima je banka odobrila korištenje dopuštenog prekoračenja po tekućem računu, mogu raspolagati sredstvima u visini vlastitih sredstava na tekućem računu uvećanima za iznos dopuštenog prekoračenja, odnosno kredita.

Uz tekući se račun obično vežu i drugi bankarski proizvodi i usluge. Tako na osnovi otvorenoga tekućeg računa banke nude klijentima razne kredite uz povoljnije uvjete prilikom odobravanja ili otplate kredita.

Slijedom iznesenoga utvrđeno je da je tekući račun bitan bankarski proizvod, da među bankama postoje razlike s obzirom na visinu dopuštenog prekoračenja po tekućem računu, da postoje razlike s obzirom na visinu kamatne stope koja se obračunava za korištenje dopuštenog prekoračenja, te da se uz tekući račun vežu i drugi bankarski proizvodi i usluge, pa je to bitnije da klijenti imaju mogućnost slobodnog izbora banke u kojoj će otvoriti svoj tekući račun, odnosno mogućnost da slobodno, nakon što podmire postojeće obveze, zatvore tekući račun u jednoj banci i otvore novi u drugoj, koju drže povoljnijom ili prihvatljivijom.

Imajući na umu da su predmetnim Ugovorom zaposlenici Trgovačkog suda u Zagrebu što se tiče tekućih računa vezani uz ZABU, bilo je bitno analizirati i tržišni položaj ZABE na mjerodavnom tržištu. Mjerodavno se tržište određuje u proizvodnoj i zemljopisnoj dimenziji. U proizvodnoj dimenziji u ovom ispitnom postupku mjerodavno je tržište određeno kao tržište depozita tekućih računa. U zemljopisnoj dimenziji mjerodavno je tržište određeno kao područje Grada Zagreba i Zagrebačke županije.

Analizom je utvrđeno da je tržišni udio ZABE u depozitima žiroračuna i tekućih računa na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije na dan 30. lipnja 2004. iznosio 45,63%. Zbog nedostatnih podataka nije bilo moguće utvrditi tržišni udio ZABE na mjerodavnom tržištu, odnosno tržišni udio ZABE u depozitima tekućih računa na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije.

Što se tiče žiroračuna, banka taj račun otvara domaćim i stranim fizičkim osobama kada, u skladu s propisima, trajno ili povremeno ostvaruju prihod od obrta, slobodnog zanimanja, poljoprivrede i šumarstva te drugih samostalnih djelatnosti. Banka otvara i vodi žiroračun na temelju ugovora o žiroračunu. Sredstva na žiroračunu formiraju se bezgotovinskim uplatama.

Nadalje, analizom je utvrđeno da su prvi i drugi konkurent ZABI s obzirom na tržišni udio u depozitima žiroračuna i tekućih računa na području Grada Zagreba i Zagrebačke županije na dan 30. lipnja 2004. imali znatno manje tržišne udjele.

Iz raspoloživih podataka i rezultata analize proizlazi da ZABA na mjerodavnom tržištu ima značajan tržišni udio, odnosno takav tržišni udio na temelju kojeg svojim ponašanjem koje je protivno pravilima iz područja zaštite tržišnog natjecanja, može prouzročiti sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu.

S obzirom na karakteristike žiroračuna i tekućih računa i praksu poslovanja s njima, te na utvrđenu tržišnu strukturu prema kojoj su prvi i drugi konkurent ZABI prema istom kriteriju imali značajno manje tržišne udjele u odnosu na ZABU kao banku s vodećim tržišnim udjelom, te imajući na umu da je Herfindahl-Hirschmanov indeks, kao jedno od najpoznatijih i najčešćih mjerila tržišne koncentracije, za ovo tržište iznosio 2824,55, iz čega se zaključuje da ono ima obilježja visoko koncentriranog tržišta, proizlazi da je ZABA imala tržišni udio takve veličine na temelju kojeg je imala odgovarajuću tržišnu snagu primjenom koje je mogla svojim antikonkurentskim ponašanjem uzrokovati sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje slobodnog tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu. Herfindahl-Hirschmanov indeks računa se kao zbroj kvadrata tržišnih udjela svih poduzetnika koji djeluju na nekom tržištu. Najčešće se izražava u rasponu od 1.000 do 10.000 (za tržište na kojem postoji monopol Herfindahl-Hirschmanov indeks, HHI, iznosit će 10.000). Općenito se drži da je tržište na kojem HHI iznosi manje od 1.000 slabo koncentrirano, ono tržište na kojem HHI iznosi između 1.000 i 1.800 umjereno je koncentrirano tržište, a ono na kojem HHI prelazi 1.800 visoko je koncentrirano tržište.

HNB je prije donošenja konačne odluke u upravnom postupku ocjene predmetnog ugovora dopisom od 29. ožujka 2005. upoznao ZABU s rezultatima provedenog postupka i činjenicama utvrđenima u ispitnom postupku, te je pozvao ZABU da u roku od osam (8) dana od dana primitka tog dopisa dostavi pisano očitovanje.

U očitovanju dostavljenom 8. travnja 2005. ZABA navodi da nije primila sva pisana očitovanja drugih strana, a osobito ne očitovanje Trgovačkog suda u Zagrebu, odnosno da iz dopisa Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika i Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 21. travnja 2004. nije mogla razaznati koji je konkretno događaj bio povod dopisu. Međutim, HNB je dopisom od 20. listopada 2004. zatražio očitovanje ZABE u kojem je detaljno iznesen prigovor Sindikata državnih i lokalnih službenika i namještenika, te je istog dana zatraženo očitovanje i od Trgovačkog suda u Zagrebu. Također, prije donošenja konačne odluke, kao što je navedeno, HNB je obavijestio ZABU o rezultatima provedenog postupka i činjenicama utvrđenima u ispitnom postupku. Stoga ne stoji prigovor ZABE da nije mogla razaznati o kojem je konkretnom događaju riječ, posebice ako se uzme u obzir njezino očitovanje na predmetni prigovor Sindikata od 5. studenoga 2004., iz kojeg je jasno vidljivo da je ZABA upućena u predmetni događaj i da se vrlo detaljno očitovala na navode Sindikata.

U očitovanju od 8. travnja 2004. ZABA također navodi da radnici zaposleni kod poslodavca nisu ugovorna strana dotičnog obveznopravnog odnosa i on za njih po prirodi stvari ne može proizvoditi ni prava ni obveze. Naime, zaposlenici Trgovačkog suda u Zagrebu slobodni su uređivati svoja prava i obveze prema poslodavcu. Što se tiče odgovornosti za štetu, ZABA u svom očitovanju navodi da je riječ o odgovornosti za štetu od strane Trgovačkog suda, a ne njegovih zaposlenika, te da bi se ta odgovornost mogla zahtijevati samo ako ZABA pretrpi štetu, uz ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu. ZABA napominje da joj zapravo nije poznat slučaj aktiviranja te ugovorne odredbe i pokretanja postupka utvrđivanja odgovornosti za štetu na osnovi Ugovora.

Međutim, kao što je već obrazloženo, iz odredbe članka 8. stavka 2., a u vezi s člankom 2. Ugovora, proizlazi da je Trgovački sud obvezan isplaćivati plaću svojim zaposlenicima putem tekućih računa otvorenih u ZABI sve dok mu ZABA ne dopusti obustavu te isplate, zbog čega su zaposlenici Trgovačkog suda u Zagrebu već samim činom zaposlenja u tom sudu bili ograničeni u izboru banke kod koje će otvoriti tekući račun putem kojeg će primati plaću. To znači da on ima učinak na zaposlenike Trgovačkog suda u Zagrebu iako oni nisu ugovorna strana predmetnog Ugovora jer su obvezni otvoriti tekući račun u ZABI i putem njega primati plaću, a otvaranje tekućeg računa u drugoj banci putem kojeg bi primali plaću moguće je, u skladu s člankom 8. stavkom 2. Ugovora, ukoliko se ZABA prethodno suglasi. Ne može se prihvatiti tvrdnja ZABE da zaposlenici Trgovačkog suda u Zagrebu mogu slobodno uređivati svoja prava i obveze prema poslodavcu neovisno o ovom Ugovoru. Naime, iz podneska Sindikata od 21. travnja 2004. i iz očitovanja Trgovačkog suda u Zagrebu od 26. listopada 2004. proizlazi da je Trgovački sud u Zagrebu do podnošenja navedenog podneska Sindikata odbijao isplatu plaća i drugih primanja svojim zaposlenicima preko drugih banaka. Razlog tome je bio u činjenici da je na temelju članka 6. stavka 1. Ugovora ZABA obavljala poslove vezane uz isplatu plaća bez naknade, dok su druge banke naplaćivale naknadu za te poslove, a Trgovački sud nije imao dostatna sredstava za plaćanje tih naknada. Nadalje, kad su jednom otvorili tekući račun u ZABI i preko njega počeli primati plaću, zaposlenici Trgovačkog suda u Zagrebu nisu mogli primati plaću na tekući račun otvoren kod neke druge banke, sve dok Trgovački sud u Zagrebu nije dobio suglasnost ZABE, jer je Trgovački sud u Zagrebu preuzeo obvezu naknade štete koju bi ZABA mogla pretrpjeti ako bez njezine suglasnosti obustavi isplatu plaća svojim zaposlenicima putem tekućeg računa otvorenog kod ZABE. Logično je pretpostaviti da zbog te obveze Trgovački sud u Zagrebu nije postupio po nalogu zaposlenika i preusmjerio isplatu plaće na tekući račun otvoren kod neke druge banke bez suglasnosti ZABE. U prilog ovom zaključku govori i tvrdnja ZABE da nikada nije ni pokretala postupak za naknadu štete po ovom Ugovoru, jer vjerojatno Trgovački sud u Zagrebu nije nikada ni preusmjerio isplatu plaća svojim zaposlenicima dok nije dobio suglasnost ZABE (što se može zaključiti i iz podneska Sindikata koji je i bio povod za pokretanje postupka ocjene dopuštenosti, odnosno valjanosti Ugovora).

HNB je prihvatio očitovanje ZABE u dijelu koji se odnosi na članak 2. Ugovora. Naime, odredba članka 2. Ugovora sama za sebe ne sprječava zaposlenike Trgovačkog suda u Zagrebu da primaju plaću putem tekućeg računa otvorenog u drugoj banci, već samo obvezuje Trgovački sud u Zagrebu da zaposlenicima koji imaju otvoren tekući račun u ZABI isplaćuje plaću i ostala primanja putem tog računa.

Međutim, iako sama odredba članka 2. Ugovora nije zabranjena, promatra li se u ukupnosti djelovanja s odredbama članka 6. stavka 1. i članka 8. stavka 2. Ugovora, očito je da je njihova zajednička primjena onemogućila zaposlenicima Trgovačkog suda u Zagrebu da izaberu banku preko koje će primati plaću i ostala primanja s osnova radnog odnosa, što predstavlja ograničavanje, sprječavanje i narušavanje tržišnog natjecanja. Naime, ako iz sadržaja Ugovora proizlazi da bi mogao ograničiti tržišnu utakmicu, neovisno o tome jesu li potvrđeni ili dokazani stvarni učinci ograničenja, dovoljno je ispitati pojedine ugovorne odredbe i mogući učinak ugovora kao cjeline. Iz očitovanja Trgovačkog suda u Zagrebu proizlazi da je upravo činjenica da ZABA nije naplaćivala naknadu, bila razlog za odbijanje zahtjeva zaposlenika da im se plaća isplaćuje preko neke druge banke. Iako ni odredba članka 6. stavka 1. Ugovora također sama po sebi nije zabranjena, zajedno s odredbom članka 2. i članka 8. stavka 2. proizvodi antikonkurentski učinak.

Pritom je ocijenjeno da je ključna odredba članka 8. stavka 2. Ugovora jer izričito zabranjuje Trgovačkom sudu u Zagrebu preusmjeravanje isplate plaća zaposlenicima preko drugih banaka sve dok ne dobije suglasnost ZABE, pod prijetnjom naknade štete. Stoga nije prihvaćena tvrdnja ZABE iz očitovanja od 5. studenoga 2004. i od 8. travnja 2005. da je unatoč odredbi članka 8. stavka 2. Trgovački sud u Zagrebu bio dužan udovoljiti zahtjevu zaposlenika za preusmjeravanje isplate plaće na tekući račun otvoren u nekoj drugoj banci. Trgovački sud u Zagrebu upravo je zbog odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora ograničen u udovoljavanju takvom zahtjevu zaposlenika, jer se izlaže opasnosti da će odgovarati za štetu koju bi ZABA time mogla pretrpjeti. Na taj način odredba članka 8. stavka 2. Ugovora ima neposredan učinak na zaposlenike Trgovačkog suda u Zagrebu, iako oni nisu ugovorna strana ovog Ugovora.

Ako se i prihvati tvrdnja ZABE da je smisao odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora »specifična pravna aplikacija načela savjesnosti i poštenja«, njezin je učinak onemogućavanje zaposlenika da preusmjere isplatu plaće preko tekućeg računa otvorenog u drugoj banci po vlastitom izboru. Kao što je već navedeno, negativni saldo na tekućem računu zapravo je kredit banke vlasniku tekućeg računa, za koji banka naplaćuje kamate po stopi koja je veća od one koju naplaćuje za druge kredite. ZABA u svom očitovanju i tumačenju Ugovora polazi od pretpostavke da preusmjeravanje isplate plaće na račun otvoren kod druge banke u slučaju kada postoji dug po tekućem računu automatski predstavlja zloupotrebu prava. Sama činjenica da je netko preusmjerio isplatu plaće na tekući račun otvoren kod druge banke, ne mora značiti da je to učinio u namjeri da izbjegne podmirenje svog duga prema ZABI. Naime, neke banke dopuštaju prekoračenje, odnosno kredit po tekućem računu od dana otvaranja računa, pa zaposlenik Trgovačkog suda koji je preusmjerio, odnosno koji bi želio preusmjeriti isplatu plaće na tekući račun otvoren kod druge banke, a koji ima negativni saldo na računu kod ZABE, može podmiriti dug prema ZABI iz plaće i kredita po tekućem računu kod druge banke. Točna je tvrdnja ZABE da je nadzor rizika zakonska obveza banaka, ali to ne znači da banka u upravljanju rizicima može postupati protivno drugim propisima, odnosno u konkretnom slučaju protivno propisima o zaštiti tržišnog natjecanja. ZABU ništa ne priječi da prilikom otvaranja tekućeg računa zatraži od vlasnika računa jedno ili više sredstava osiguranja za slučaj nepodmirenja duga s osnove kredita po tekućem računu ili da u ugovor unese neku drugu odredbu kojom će osigurati naplatu duga, a također joj uvijek ostaje mogućnost naplate putem suda. Međutim, kako dopušteno prekoračenje, odnosno kredit po tekućem računu, u pravilu prelazi visinu plaće, uvjetovanje prestanka isplate plaće prethodnom suglasnošću ZABE može zapravo potpuno onemogućiti preusmjeravanje plaće na tekući račun otvoren kod druge banke po izboru zaposlenika. Sve dok vlasnik računa ne vrati kredit po tekućem računu, ZABA neće dati suglasnost Trgovačkom sudu u Zagrebu da preusmjeri isplatu plaće na tekući račun otvoren u drugoj banci po izboru zaposlenika, zbog čega će vlasnik računa vjerojatno odustati od promjene banke. Budući da su zaposlenici Trgovačkog suda u Zagrebu do podnošenja prigovora Sindikata mogli primati plaće isključivo preko ZABE, primjenom odredbe članka 8. stavka 2. Ugovora onemogućava se ili bar odgađa preusmjeravanje isplate plaće na tekući račun otvoren kod druge banke po izboru zaposlenika i tako se zadržava stanje iz vremena kada zaposlenici nisu ni mogli birati banku preko koje će primati plaću.

Iz navedenoga proizlazi da odredba članka 8. stavka 2. Ugovora ima za učinak ograničavanje i sprječavanje slobodnog izbora banke kod koje će zaposlenici Trgovačkog suda u Zagrebu otvoriti tekući račun i primati plaće i druga primanja od poslodavca, čime se zaposlenike Trgovačkog suda kao korisnike bankovnih usluga ograničava i sprječava u izboru pri kupnji ili nabavi određenih vrsta usluga.

Dopuštenost, odnosno valjanost Ugovora ocjenjivana je s obzirom na Odluku koja je na snazi, odnosno koja je bila na snazi i u vrijeme pokretanja postupka, ali nije bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, jer je Ugovor još uvijek na snazi i proizvodi učinak. U vrijeme kada je Ugovor sklopljen, na snazi je bio Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, br. 48/1995., 52/1997. i 89/1998.), koji je u članku 7. stavku 1. točki 4. propisivao da su zabranjeni sporazumi kojima je cilj, posljedica ili mogući učinak ograničavanje ili sprečavanje slobodnog tržišnog natjecanja, a osobito sporazumi kojima se ograničava ili nadzire obujam proizvodnje, prodaje ili kupnje robe i pružanje ili korištenje usluga, iz čega proizlazi da je i u vrijeme sklapanja Ugovora odredba članka 8. stavka 2. bila zabranjena.

Zabranjeni sporazumi regulirani su točkom 2. Odluke, koja u podtočki 2.1. propisuje da su zabranjeni ugovori, pojedine odredbe ugovora, izričiti ili prešutni dogovori, usklađeno djelovanje i odluke udruženja banaka (u nastavku teksta: sporazumi) koji kao cilj ili posljedicu imaju sprječavanje, ograničavanje ili narušavanje tržišnog natjecanja unutar bankarskog sektora Republike Hrvatske, te je u točki 2.2. navedeno da se zabranjenim sporazumima smatraju osobito oni kojima se

– izravno ili neizravno utvrđuju kamatne stope, naknade, tečajevi stranih sredstava plaćanja, odnosno drugi poslovni uvjeti

– ograničava ili nadzire obujam pružanja usluga, tržište, tehnološki razvoj ili ulaganje

– dijele izvori sredstava ili se poduzetnika banku ili potrošača korisnika bankovnih usluga ograničava ili sprječava u izboru pri kupnji ili nabavi određenih vrsta usluga

– dijele tržišta sprječavanjem ili ograničavanjem poduzetnika banaka u prodaji usluga ili kojima se poduzetnika banke ograničava u izboru tržišta i uvjeta poslovanja

– primjenjuju nejednaki uvjeti na istovrsne poslove s drugim poduzetnicima bankama, čime ih se dovodi u nejednak položaj na tržištu

– uvjetuje sklapanje ugovora prihvaćanjem od drugih ugovornih stranaka dodatnih obveza, koje po svojoj prirodi ili trgovačkim običajima nisu u svezi s predmetom ugovora.

Točka 2.3. Odluke propisuje da su sporazumi zabranjeni na temelju odredaba točke 2.1. i 2.2. ništavi.

Budući da se odredbom članka 8. stavka 2. Ugovora zaposlenike Trgovačkog suda u Zagrebu kao korisnike bankovnih usluga ograničava i sprječava u izboru pri otvaranju tekućeg računa preko kojeg će primati plaću i ostala primanja na osnovi radnog odnosa, u skladu s odredbama točke 2.3. Odluke ova se ugovorna odredba smatra ništavom.

Kako je u konkretnom slučaju riječ o djelomičnoj ništavosti predmetnog Ugovora odnosno odredbe članka 8. stavka 2., ništavost navedene odredbe ne povlači ništavost i samog Ugovora, pa tako predmetni Ugovor u svom ostatku može opstati.

Slijedom iznesenoga valjalo je primjenom članka 40. Zakona o bankama i točke 2. Odluke o zaštiti tržišnog natjecanja unutar bankarskog sektora odlučiti kao u izreci rješenja.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Ovo je rješenje konačno u upravnom postupku i protiv njega nije dopuštena žalba, već se može pokrenuti upravni spor tužbom neposredno kod Upravnog suda Republike Hrvatske u roku od 30 dana od dana dostave ovog rješenja.

Urbroj: 188-020/05-05/ŽR

Zagreb, 2. svibnja 2005.

Guverner

Hrvatske narodne banke

dr. sc. Željko Rohatinski, v. r.