USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1189

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom D. K. iz Z., kojeg zastupa D. M., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj 20. travnja 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-12589/99 od 19. travnja 2001., kojom je odbijena tužba podnositelja u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva prostornog uređenja, graditeljstva i stanovanja Republike Hrvatske, klasa: UP/II-350-05/99-05/0944, urbroj: 531-03/2-99-2 od 4. studenoga 1999.

Navedenim drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba pod­nositelja izjavljena protiv rješenja Općine Korčula, Sekretarijata za upravno-pravne i opće poslove, klasa: UP/I-06-308/1-90 od 10. kolovoza 1990.

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je podnositeljev zahtjev za izdavanje uvjeta uređenja prostora za izgradnju komercijalno-turističkog objekta na k.č. br. 427 i 429 k.o. Lumbarda.

2. U ustavnoj tužbi podnositelj ističe povrede odredaba članka 14. stavka 2., članka 18., članka 19. stavka 2., članka 26. i članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositelj navodi da je zahtjev za izdavanje urbanističkih uvjeta (kasnije uvjeta uređenja prostora odnosno lokacijske dozvole) podnio po prvi puta 1986. godine, kada je na njegovim zemljišnim česticama, prema tada važećim prostorno-planskim dokumentima, bila dozvoljena izgradnja komercijalno-turističkog objekta. Godine 1987. odbijen je u postupku pred upravnim tijelima i pred Upravnim sudom. Upućen je da svoj zahtjev uskladi s urbanističkim uvjetima, pa je novi, usklađeni zahtjev podnio 1989. godine. U međuvremenu, 1988. godine, stupio je na snagu novi Prostorni plan Općine Korčula (»Službeni glasnik«, broj 6/88.), za kojeg podnositelj u ustavnoj tužbi, kao i u postupku pred Upravnim sudom, ističe da je nevažeći, protuzakonit i protuustavan, zbog načina donošenja i sadržajne manjkavosti.

Godine 1990. je odbijen i s izmijenjenim zahtjevom pred prvostupanjskim upravnim tijelom, uz obrazloženje da na njegovim česticama nije dopuštena gradnja. Izjavio je žalbu koja je dostavljena nadležnom Ministarstvu nakon devet godina. To je Ministarstvo rješenjem od 4. studenoga 1999. žalbu odbilo, suglasivši se s pobijanim prvostupanjskim rješenjem, te upućujući podnositelja da svoj zahtjev ponovo uskladi s propisima koji su u međuvremenu ponovo izmijenjeni. Pritom se nadležno Ministarstvo u obrazloženju rješenja poziva na »načelo jedinstvenosti upravnog postupka«, koje bi značilo, kako tumači Ministarstvo, »da se primjenjuje onaj propis koji je na snazi u vrijeme rješavanja predmeta«. U povodu tužbe podnositelja Upravni sud je donio presudu od 19. travnja 2001., koju podnositelj osporava ustavnom tužbom.

Smatra, naime, da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na vlasnike okolnih zemljišnih čestica, koji nesmetano grade objekte, te da bi i njemu gradnja bila dozvoljena da su nadležna upravna tijela i Upravni sud svoje odluke donosili pravodobno, a ne deset godina nakon podnošenja zahtjeva, te da su pravilno primjenjivali propise – one koji su bili na snazi kada je, 1986. godine, po prvi put podnio zahtjev za izdavanje urbanističkih uvjeta. Nasuprot tome, navodi podnositelj, u konkretnom slučaju primijenjen je propis iz 1988., koji nije mjerodavan i koji je nezakonit, a na što je ukazao u tužbi upućenoj Upravnom sudu. Taj Sud, međutim, po stajalištu pod­nositelja, nije proveo sudsku kontrolu zakonitosti, sukladno svojoj dužnosti, već je podnositelja, glede ocjene ustavnosti i zakonitosti tog propisa, uputio na Ustavni sud. Navedeno podnositelj smatra povredom odredbe članka 19. stavka 2. Ustava.

Predlaže ukidanje osporene presude Upravnog suda.

 

Ustavna tužba nije osnovana.

 

3. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćno okončanom postupku te unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno njegovo ustavno pravo.

4. Analizom spisa predmeta, rješenja nadležnih upravnih tijela, te osporene presude, a imajući u vidu navode i razloge podnesene ustavne tužbe, Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je sljedeće:

U konkretnom slučaju podnositelj je prvi zahtjev za izdavanje urbanističkih uvjeta podnio 25. kolovoza 1986., u vrijeme važenja Prostornog plana Općine Korčula (»Službeni glasnik«, broj 1/84. i 5/84.). Zahtjev se odnosio na izgradnju stambenog objekta u zoni komercijalne turističke izgradnje i vinograda, pa je prvostupanjskim rješenjem od 5. ožujka 1987. odbijen, kao i u kasnijem drugostupanjskom upravnom i u upravnosudskom postupku, uz obrazloženje da se u komercijalno-turističkoj zoni ne može graditi stambeni objekt.

Za trajanja tih postupaka, 2. kolovoza 1988., donesen je novi Prostorni plan Općine Korčula (»Službeni glasnik«, broj 6/88.), prema kojem se podnositeljeve zemljišne čestice dijelom nalaze u zoni rekreacije i zelenila, a dijelom izvan građevinske zone, u zaštitnom obalnom pojasu za koji nije donesen provedbeni urbanistički plan.

Podnositelj je novi zahtjev (za izgradnju komercijalno-turistič­kog objekta) podnio 1989. godine, a zahtjev je odbijen rješenjem od 10. kolovoza 1990., s obrazloženjem da se urbanistički uvjeti, s obzirom na navedeni sadržaj Prostornog plana iz 1988., ne mogu utvrditi.

Žalba je dostavljena nadležnom drugostupanjskom tijelu 7. srp­nja 1999., te je to tijelo donijelo rješenje od 4. studenoga 1999., kojim žalbu odbija. U obrazloženju rješenja drugostupanjsko tijelo ističe da je podnositelj, ukoliko mu je dugogodišnjim nedonošenjem rješenja o žalbi nanesena šteta, imao mogućnost postupiti sukladno pravilima upravnog postupka o tzv. šutnji administracije. Nadalje, upućuje podnositelja da svoj zahtjev izmijeni na način da zatraži izdavanje lokacijske dozvole, o kojem će se odlučivati temeljem dokumenata prostornog uređenja koje podrazumijeva članak 13. Zakona o prostornom uređenju (»Narodne novine«, broj 30/94. i 68/98.).

Glede merituma ove pravne stvari drugostupanjsko tijelo ističe da nadležno prvostupanjsko tijelo koje je odlučivalo o zahtjevima podnositelja nije imalo pravne mogućnosti riješiti drugačije, jer bi to bilo protivno tada važećim dokumentima prostornog uređenja. U svezi s navedenim isto tijelo navodi i to da upravno tijelo »primjenjuje onaj propis koji je na snazi u vrijeme rješavanja predmeta«.

Upravni sud u osporenoj presudi također utvrđuje da su, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjeni mjerodav­ni propisi, a glede osporavanja zakonitosti samih propisa, upućuje podnositelja na Ustavni sud.

5. Na temelju izloženog ukazuje se neutemeljenim stajalište podnositelja da se u konkretnom slučaju radi o podnošenju samo jednog zahtjeva, onog iz 1986. godine, o kojem su nadležna upravna tijela, i nakon donošenja Prostornog plana Općine Korčula (»Službeni glasnik«, broj 6/88.), trebala rješavati primjenom Prostornog plana Općine Korčula (»Službeni glasnik« 1/84. i 5/84.).

Kako je razvidno, o podnositeljevom zahtjevu iz 1986. godine riješeno je primjenom propisa mjerodavnog u vrijeme podnošenja tog zahtjeva, to jest Prostornog plana Općine Korčula (»Službeni glasnik« 1/84. i 5/84.).

O podnositeljevom zahtjevu podnesenom 1989. godine (koji nije istovjetan prethodnom i ne predstavlja isti, djelomice izmijenjeni zahtjev, već novi zahtjev) riješeno je primjenom propisa mjerodavnog u vrijeme podnošenja tog zahtjeva, to jest Prostornog plana Općine Korčula (»Službeni glasnik«, broj 6/88.).

Navedeno jasno proizlazi i iz obrazloženja presude Upravnog suda, koju podnositelj izravno osporava.

Kako podnositelj neizravno osporava i pravno stajalište drugostupanjskog tijela o primjeni »načela jedinstvenosti postupka«, to jest o tome da se »u upravnom postupku primjenjuje propis koji je na snazi u vrijeme rješavanja predmeta«, smatrajući da je stoga dugotrajnim nerješavanjem o njegovoj žalbi oštećen, Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da se radi o nejasno obrazloženom prav­nom načelu.

Naime, u upravnom se postupku primjenjuje propis koji je mjerodavan u vrijeme pokretanja postupka, osim ako zakonom ili drugim propisom donesenim na temelju zakona nije drugačije određeno. S obzirom na činjenicu da je u konkretnom slučaju upravna stvar riješena upravo na takav način – primjenom propisa mjerodavnih u vrijeme pokretanja postupka po pojedinom zahtjevu podnositelja – to pogrešno izraženo pravno stajalište drugostupanjskog tijela, kao niti okolnost da se Upravni sud u osporenoj presudi nije osvrnuo na ovakvo stajalište, nisu od utjecaja na zakonitost odluka donesenih u konkretnom upravnom postupku i upravnom sporu. Budući da, prema tome, u konkretnom slučaju protek vremena nema utjecaja na primjenu prava, neutemeljeni su navodi podnositelja da bi, zbog primjene prava, za njega nastala kakva šteta.

6. Odredbom članka 14. stavka 2. Ustava zajamčena je svima jednakost pred zakonom.

Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenom presudom podnositelju u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

Osporena presuda zasniva se na pravilnoj primjeni mjerodav­nog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da su nadležna tijela i Upravni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom postupku, obrazložili svoje odluke, te da one nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnoga materijalnog prava.

Ustavni sud iz navedenih razloga nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

7. Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava jamči se svima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njihovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela.

Pravo na pravično suđenje zajamčeno navedenom ustavnom odredbom može biti povrijeđeno ako bi stranci u postupku bilo onemogućeno da, u okviru zakona, sudjeluje u postupku, da bude saslušana, da iznosi činjenice i predlaže dokaze, ako se nadležno tijelo ne bi izjasnilo o navodima stranke važnim za odlučivanje, ako ne bi obrazložilo odluku, odnosno ako na drugi način ne bi stranci bilo omogućeno pravično vođenje postupka, uključujući i mogućnost korištenja pravnih lijekova.

Člankom 18. Ustava jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom, time da pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenim zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita.

Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju podnositelj nije bio onemogućen u korištenju postupovnih prava, uključujući i pravo na žalbu, kao i pravo na pokretanje upravnog spora, koja mu po mjerodavnom zakonu pripadaju, te da su upravna tijela, kao i Upravni sud u osporenoj presudi, izložili sve odlučne razloge na kojima se njihove odluke temelje.

Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena odredbama članka 29. stavka 1. i članka 18. Ustava.

8. Odredbom članka 19. stavka 2. Ustava zajamčena je sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Navedeno ustavno jamstvo znači da svatko ima pravo zatražiti da nadležni sud u propisanom sudskom postupku donese meritornu odluku o zakonitosti pojedinačnog upravnoga akta. Odredba članka 19. stavka 2. Ustava ne odnosi se na opće akte, to jest na kontrolu ustavnosti zakona odnosno kontrolu ustavnosti i zakonitosti drugih propisa, što prema odredbama članka 128. Ustava pripada u nadležnost Ustavnog suda Republike Hrvatske.

U konkretnom slučaju podnositelj je pokrenuo upravni spor pred Upravnim sudom, koji je proveo postupak i donio meritornu odluku, utvrdivši zakonitim pobijani pojedinačni upravni akt.

Prema tome, Upravni sud nije počinio povredu podnositeljeva ustavnog prava zajamčenog člankom 19. stavkom 2. Ustava.

9. Odredbom članka 26. Ustava zajamčena je državljanima Republike Hrvatske i strancima jednakost pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.

Slijedom navedenog, odredba članka 26. Ustava nije mjerodav­na u konkretnom slučaju.

10. Zbog izloženih razloga, a na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točki I. izreke.

11. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

Broj: U-III-2435/2001

Zagreb, 20. travnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.