USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1240

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 5. svibnja 2005. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 16. stavka 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (»Narodne novine«, broj 33/92., 77/92., 27/93., 58/93., 2/94., 76/94., 108/95., 108/96., 82/01., 103/03. i 174/04.).

II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Zajednica udruga hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Hrvatske podnijela je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 16. stavka 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata.

Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata donio je Sabor Republike Hrvatske dana 5. lipnja 1992. godine na skupnoj sjednici Društveno-političkog vijeća, Vijeća općina i Vijeća udruženog rada. Zakon o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 33 od 12. lipnja 1992. godine.

2. Osporeni članak 16. stavak 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (»Narodne novine«, broj 33/92.) glasio je:

Mjesečna svota osobne invalidnine invalida I. grupe određuje se u visini od 160% prosječne mjesečne plaće svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj iz prethodne godine.

Na sjednici održanoj 21. rujna 2001. godine Hrvatski sabor donio je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata. Navedeni Zakon objavljen je u »Narodnim novinama«, broj 82 od 26. rujna 2001. godine.

Člankom 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (»Narodne novine«, broj 82/01.) izmijenjen je članak 16. stavak 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (»Narodne novine«, broj 33/92.) na način da glasi:

Mjesečna svota osobne invalidnine invalida I. grupe određuje se u visini od 100% proračunske osnovice.

Ustavni sud utvrđuje da predlagatelj u svom prijedlogu zapravo osporava suglasnost s Ustavom članka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (»Narodne novine«, broj 82/01.), ali ga u prijedlogu označava člankom 16. stavkom 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, kako on glasi u izmijenjenom sadržaju od 1992. godine.

3. Predlagatelj smatra da osporena odredba članka 16. stavka 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, u sadržaju izmijenjenom 2001. godine, nije u suglasnosti s načelom jednakosti kao najvišom vrednotom ustavnog poretka Republike Hrvatske, propisanim u članku 3. Ustava, te s načelom jednakosti svih pred zakonom, propisanim člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Obrazlažući prijedlog, predlagatelj ističe da bi osnovica za određivanje visine invalidskih primanja trebala biti jednaka za sve invalide Domovinskog rata, kao što je to bilo propisano mjerodavnim odredbama Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata i Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine«, broj 108/96. i 48/04.), prije stupanja na snagu Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine«, broj 94/01., 122/02., 17/04. i 48/04.). Prema mišljenju predlagatelja, svi invalidi Domovinskog rata, bez obzira radi li se o civilnim ili vojnim invalidima, moraju za jednaka tjelesna oštećenja imati jednaka prava i primati jednaku novčanu naknadu. Predlagatelj smatra diskriminatornim razlikovanje u pravima i primanjima koje je nastalo nakon stupanja na snagu Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji (»Narodne novine«, broj 94/01., 122/02., 17/04. i 48/04.), kada je osporenom odredbom Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata iznos osobne invalidnine civilnih invalida rata I. skupine određen u visini od 100% proračunske osnovice, dok je mjerodavnom odredbom Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji iznos osobne invalidnine invalida I. skupine – hrvatskih branitelja određen u visini od 115% proračunske osnovice. Za nejednakost u primanjima, koja za invalide Domovinskog rata s istovjetnim tjelesnim oštećenjem u konkretnom slučaju proizlazi iz odredaba različitih zakona, prema mišljenju predlagatelja, nema uporišta u Ustavu.

Istovjetne prigovore o razlici u primanjima predlagatelj navodi i za članove obitelji civilnih invalida Domovinskog rata, odnosno za članove obitelji invalida - hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.

Zaključno, predlagatelj predlaže Ustavnom sudu pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom osporene odredbe članka 16. stavka 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, u sadržaju izmijenjenom 2001. godine, te njezino ukidanje.

Prijedlog nije osnovan.

4. Članak 2. stavak. 4. alineja 1. Ustava glasi:

»Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje: (...)

– o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj; (...)«

Članak 57. stavak 2. Ustava glasi:

»Posebnu skrb država posvećuje zaštiti invalidnih osoba i njihovu uključivanju u društveni život.«

Republika Hrvatska, kao socijalna država, stvara uvjete za osiguranje i provedbu posebne skrbi o osobama koje imaju povećane potrebe i teškoće s uključivanjem u društveni život. Posvećujući posebnu skrb tim osobama, država preuzima na sebe obvezu stvaranja pretpostavki za osiguranje materijalnih i drugih uvjeta radi njihova uključivanja u društveni život, a odnose u tim područjima uređuje zakonima. U odnosu na invalidne osobe, država je po sili Ustava dužna posvećivati im posebnu skrb, odnosno skrbiti o njihovom uključivanju u društveni život.

Hrvatski sabor je na temelju članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava ovlašten samostalno odlučivati o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj, uključujući one koji se tiču invalidnih osoba iz članka 57. stavka 2. Ustava. Navedena ustavna ovlast ovlašćuje zakonodavca i da mijenja te dopunjuje već postojeća zakonska uređenja tih odnosa i s njima povezana prava, te da ih uređuje na različite načine ovisno o različitim okolnostima. To su u konkretnom slučaju okolnosti nastanka invalidnosti pojedinih osoba tijekom Domovinskog rata.

5. Podnositelj posebno ističe da mjerilo kojim se određuje visina mjesečnog iznosa osobne i obiteljske invalidnine, propisane osporenim člankom 16. stavkom 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, u sadržaju izmijenjenom 2001. godine, stavlja civilne invalide Domovinskog rata I. skupine u nejednak položaj prema invalidima I. skupine – hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihove obitelji. To stoga što je posebnim zakonom za hrvatske branitelje iz Domovinskog rata I. skupine, odnosno članove njihovih obitelji propisana veća osobna i obiteljska invalidnina od one propisane za civilne invalide Domovinskog rata I. skupine, odnosno članove njihovih obitelji.

Polazeći od odredbi članka 2. stavka 4. alineje 1. i članka 57. stavka 2. Ustava, Ustavni sud napominje da razliku u visini osobne i obiteljske invalidnine za civilne invalide rata I. skupine i invalide I. skupine – hrvatske branitelje iz Domovinskog rata nije moguće ocjenjivati s aspekta članka 14. stavka 2. Ustava, koji propisuje da su svi pred zakonom jednaki. Zakonodavac, naime, razlikuje te dvije skupine invalida, uređujući njihova prava posebnim zakonima, na različite načine, za koje razlikovanje nema ustavnopravnih zapreka. Eventualna nesuglasnost s Ustavom zbog nejednakosti pred zakonom mogla bi se ispitati tek u situaciji kad bi zakonodavac pravio neprihvatljive razlike unutar iste skupine invalida Domovinskog rata (primjerice, unutar civilnih invalida Domovinskog rata I. skupine).

Ustavni sud također napominje da osporavanje ustavnosti članka 16. stavka 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata s aspekta jednakosti propisane člankom 3. Ustava nije osnovano. Jednakost je jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske koja služi za tumačenje Ustava. Obveza države da posvećuje posebnu skrb invalidnim osobama ne može se tumačiti na način da je obvezna različitim skupinama invalida priznavati jednaka prava, uključujući jednaka materijalna i druga davanja.

6. Sukladno navedenom, polazeći od činjenice da ne postoje ustavnopravne zapreke zbog kojih bi zakonodavcu bilo zabranjeno razlikovanje invalida rata ovisno o različitim okolnostima nastanka njihove invalidnosti, s ustavnopravnog aspekta bitno je da pri uređivanju prava svake pojedine skupine invalida Domovinskog rata zakonodavac uvažava zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote. U konkretnom slučaju, nesporno je da je zakonodavac posebnim zakonom uredio prava civilnih invalida Domovinskog rata I. skupine, koja obuhvaćaju i njihovo pravo na osobnu invalidninu u visini koja se određuje prema mjerilu propisanom u osporenom članku 16. stavku 2. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata, koje se mjerilo, prema ocjeni Ustavnog suda, ne može smatrati protivnim nijednoj ustavnoj vrednoti ili Ustavom zaštićenom dobru.

7. Slijedom iznijetoga, riješeno je kao u izreci.

Točka I. izreke utemeljena je na odredbama sadržanim u članku 43. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst).

Točka II. izreke utemeljena je na odredbama sadržanim u članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Broj: U-I-2362/2001

Zagreb, 5. svibnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda

dr. sc. Petar Klarić, v. r.