USTAVNI SUDREPUBLIKE HRVATSKE
1262
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću
za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec,
predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario
Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić i Vice
Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj
tužbi K. i. c. iz Z., koji zastupa D. P., odvjetnik iz Z., na sjednici održanoj
6. svibnja 2005. godine jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim
novinama«.
Obrazloženje
1. Podnositelj je 13. travnja 2005. godine
podnio ustavnu tužbu na temelju ovlaštenja sadržanog u članku 63. stavku 1.
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj
99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon),
prije no što je protiv osporenog rješenja o ovrsi iscrpljen put pravne zaštite.
U ustavnoj tužbi navodi da je Općinski sud u
Zagrebu donio rješenje o ovrsi, broj: Ovrpl-5261/04
od 7. ožujka 2005. godine, temeljem pravomoćne i ovršne presude istog suda,
broj: PR-17901/02 od 16. rujna 2003. godine. Navedenim rješenjem o ovrsi
dozvoljena je ovrha ovrhovoditeljici V. K.-D. iz Z. (bivša zaposlenica kod
podnositelja) na podnositeljevom žiroračunu u iznosu od 221.862,58 kn, s
pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Podnositelj ističe da mu je žiroračun
blokiran, s obzirom na to da na njemu nije bilo dovoljno sredstava za naplatu
potraživanja.
2. Kao razlog podnošenja ustavne tužbe navodi da
su se nakon što je ovršna isprava stekla svojstvo ovršnosti utvrdile činjenice
koje nisu bile poznate u vrijeme donošenja presude, a koje bi dovele do
drugačije odluke da su bile poznate (navodno lažno svjedočenje tužiteljice),
zbog čega je podnio kaznenu prijavu protiv tužiteljice.
Ističe da bi nepokretanjem ustavnosudskog
postupka i prije iscrpljenog pravnog puta za njega nastale teške i
nepopravljive posljedice. Navodi da je protiv rješenja o ovrsi u zakonskom roku
podnio žalbu Županijskom sudu u Zagrebu. Smatra, međutim, da su njegova ustavna
prava grubo povrijeđena (navodi članke 14., 26. i 29. stavak 1. Ustava), te da
mu zaštitu i prije iscrpljenog pravnog puta može pružiti samo Ustavni sud.
Zaključno, podnositelj predlaže da Ustavni sud
pokrene postupak na temelju članka 63. stavka 1. (posljednjeg dijela rečenice)
Ustavnog zakona, osporeno rješenje o ovrsi ukine i predmet vrati na ponovni
postupak.
Ustavna tužba nije osnovana.
3. Članak 63. stavak 1. Ustavnog zakona glasi:
Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj
tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, (...) u slučaju kad se osporenim
pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi
nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle
nastati teške i nepopravljive posljedice.
Ustavni sud napominje da je u odluci, broj:
U-III-408/2003 od 18. veljače 2004. godine, objavljenoj u »Narodnim novinama«,
broj 27/04., utvrdio svoju nadležnost za postupanje i u slučaju kad je ustavna
tužba za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda podnesena protiv pravomoćnog
rješenja o ovrsi iz članka 37. Ovršnog zakona (»Narodne novine«, broj 57/96.,
29/99., 42/00. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-510/1996,
U-I-717/1996, U-I-1025/1999 od 5. travnja 2000. godine, 173/03., 194/03. –
ispravak i 151/04.)
Sukladno navedenom, nepravomoćno prvostupanjsko
rješenje o ovrsi ima se smatrati pojedinačnim aktom iz članka 63. stavka 1.
(posljednjeg dijela rečenice) Ustavnog zakona protiv kojeg je Ustavni sud
nadležan pružiti ustavnosudsku zaštitu, pod uvjetom da je podnositelj protiv
tog rješenja pravodobno podnio žalbu nadležnom drugostupanjskom sudu (čime je
dokazao da je u prethodnom postupku koristio dopušteno pravno sredstvo u skladu
s člankom 72. Ustavnog zakona), o kojoj žalbi do donošenja odluke o ustavnoj tužbi
još nije riješeno.
4. Ustavni sud utvrdio je sljedeće činjenice
važne za odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku:
– presudom Općinskog suda u Zagrebu, broj:
PR-17901/02 od 16. rujna 2003. godine, utvrđeno je da izvanredni otkaz ugovora
o radu tužiteljici od 15. rujna 1998. godine nije dopušten, kao i da joj nije
prestao radni odnos kod podnositelja, te mu je naloženo da je vrati na poslove
voditelja G. F. i isplati naknadu plaće u ukupnom iznosu od 221.862,58 kn, s
pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka;
– na temelju navedene pravomoćne i ovršne
presude, Općinski sud u Zagrebu donio je rješenje o ovrsi, broj: Ovrpl-5261/04 od dana 7. ožujka 2005. godine, te ga
dostavio podnositelju i banci koja za njega obavlja platni promet;
– dana 23. ožujka 2005. podnositelj ulaže žalbu
protiv navedenog rješenja o ovrsi Županijskom sudu u Zagrebu putem
prvostupanjskog suda, a 13. travnja 2005. godine i tužbu Ustavnom sudu.
5. Na temelju utvrđenih činjenica, te s obzirom
na osporavajuće razloge podnositelja iznesene u ustavnoj tužbi, Ustavni sud
nije utvrdio postojanje okolnosti koje bi opravdavale pokretanje ustavnosudskog
postupka i prije iscrpljivanja dopuštenog pravnog puta u ovršnom postupku.
Iz ustavne tužbe podnositelja proizlazi da on ne
navodi razloge uslijed kojih bi osporenim rješenjem donesenim u ovršnom
postupku njemu bila grubo povrijeđena ustavna prava. Naime, osporavajući
razlozi podnositelja iscrpljuju se u razlozima zbog kojih je moguće tražiti
ponavljanje pravomoćno okončanog parničnog postupka, sadržanim u članku 421.
stavku 1. točki 4. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91.,
91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.). Međutim, ti razlozi nisu od utjecaja na
provođenje ovršnog postupka prema mjerodavnim odredbama Ovršnog zakona, niti je
sud u ovršnom postupku pokrenutom na temelju ovršne isprave dužan o njima
raspravljati.
Podnositelj nije učinio vjerojatnom niti
činjenicu da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka i prije iscrpljivanja
dopuštenog pravnog puta njemu nastale teške i nepopravljive posljedice. Sama
činjenica visine pravomoćno utvrđene dužne činidbe nije dovoljan razlog za
postupanje ovog Suda na temelju odredbe sadržane u članku 63. stavku 1.
(posljednjem dijelu rečenice) Ustavnog zakona.
Također, Ustavni sud smatra potrebnim istaknuti
da u ustavnosudskom postupku u kojem ispituje
eventualne povrede ustavnih prava učinjene odlukama donesenim u ovršnom
postupku nije nadležan ispitivati eventualne povrede ustavnih prava učinjene
podnositelju sudskim presudama donesenim u postupku koji je prethodio ovršnom
postupku. Protiv odluka donesenih u parničnom postupku koji je prethodio
ovršnom postupku, kao i protiv eventualnih povreda učinjenih u parničnom
postupku u kojem su one donesene, podnositelj je imao pravo Ustavnom sudu
podnijeti ustavnu tužbu radi zaštite ustavnih prava u roku propisanom člankom
64. Ustavnog zakona. Navedeno stajalište izraženo je i u odluci Ustavnog suda,
broj: U-III-408/2003 od 18. veljače 2004. godine.
6. Podnositelj smatra da mu je osporenim
rješenjem o ovrsi povrijeđeno ustavno pravo propisano odredbom članka 14.
Ustava.
Članak 14. stavak 1. Ustava sadrži ustavno
jamstvo nediskriminacije, odnosno zabranu diskriminacije u ostvarenju nekog
konkretnog ustavnog prava. Iako se pozvao na članak 14. stavak 1. Ustava,
podnositelj u ustavnoj tužbi nije ni na koji način obrazložio povredu ustavnog
jamstva nediskriminacije. Ustavni sud u provedenom ustavnosudskom postupku nije
našao nijednu činjenicu ili okolnost koja bi na bilo koji način upućivala da je
u postupcima koji su prethodili ustavnosudskom postupku podnositelj bio
diskriminiran po bilo kojem svojstvu (spolu, vjeri, političkom ili drugom
uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi,
društvenom položaju ili nekoj drugoj osobini). Stoga pozivanje podnositelja na
povredu ustavnog jamstva nediskriminacije Ustavni sud ocjenjuje neosnovanim.
Uvažavajući činjenice utvrđene u ovršnom
postupku prema stanju spisa na dan podnošenja ustavne tužbe i mjerodavno
materijalno pravo, Ustavni sud ocjenjuje da na dan podnošenja ustavne tužbe
nije bilo naznaka o postojanju grube povrede ustavnog jamstva jednakosti pred
zakonom, niti je prijetio njezin neposredan nastanak, jer sve činjenice i
okolnosti sadržane u ustavnoj tužbi, osporenom rješenju o ovrsi i spisu
predmeta ukazuju da je Općinski sud u Zagrebu postupao sukladno odredbama
Ovršnog zakona kada je donio osporeno rješenje temeljem pravomoćne i ovršne
presude te ga dostavio na provedbu banci koja vodi žiroračun podnositelja.
7. Odredba članka 26. Ustava, na čiju povredu
također upućuje podnositelj, propisuje da su svi državljani Republike Hrvatske
i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju
javne ovlasti. Uvažavajući činjenicu da je podnositelj domaća pravna osoba, a
da je druga strana u ovršnom postupku hrvatska državljanka, razvidno je da
navedena ustavna odredba nije mjerodavna u konkretnom slučaju.
8. U ustavnoj tužbi podnositelj je istaknuo i
povredu ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1.
Ustava. To ustavno pravo obuhvaća postupovna jamstva
koja moraju biti osigurana strankama u postupcima pred tijelima državne vlasti.
U konkretnom slučaju, međutim, Ustavni sud nije
utvrdio nijednu povredu postupka vođenog do dana podnošenja ustavne tužbe, koja
bi na bilo koji način dovela do povrede podnositeljevog ustavnog prava na
pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava.
9. Odluka se temelji na primjeni članka 63.
stavka 1. Ustavnog zakona, a donesena je na temelju članka 73. i članka 75.
Ustavnog zakona.
Broj: U-IIIB-1651/2005
Zagreb, 6. svibnja 2005.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.