USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1269
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću
za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec,
predsjednik Vijeća, te
suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom
tužbom Đ. O. iz P., koju zastupa S. O., odvjetnica iz P., na sjednici održanoj
6. svibnja 2005. godine, jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– presuda Županijskog suda u Požegi, broj: Gž-214/02-2 od 20. kolovoza 2002. godine i
– presuda Općinskog suda u Pakracu, broj:
P-3/97-42 od 11. veljače 2002. godine.
III. Predmet se vraća Općinskom sudu u Pakracu
na ponovni postupak.
IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim
novinama«.
Obrazloženje
1. Đ. O. iz P. (u daljnjem tekstu:
podnositeljica) podnijela je ustavnu tužbu protiv presude Županijskog suda u
Požegi, broj: Gž-214/02-2 od 20. kolovoza 2002.
godine, kojom je odbijena njezina žalba kao neosnovana i potvrđena presuda
Općinskog suda u Pakracu, broj: P-3/97-42 od 11. veljače 2002. godine.
Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni
zahtjev podnositeljice kojim je od Grada Pakraca (tuženik u parničnom postupku)
tražila sklapanje ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo na
temelju odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
(»Narodne novine«, broj 43/92. – pročišćeni tekst, 69/92., 25/93., 26/93.,
48/93., 2/94., 29/94., 44/94., 47/94., 58/95., 11/96., 11/97. – odluka Ustavnog
suda Republike Hrvatske, 68/98., 96/99., 120/00. i 94/01.).
2. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe
pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, podnositeljica smatra da su sudovi
zauzeli pogrešno pravno stajalište prema kojem za njezin slučaj nije mjerodavan
Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nego odredba članka
2. stavka 1. Zakona o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju
(»Narodne novine«, broj 73/95. i 91/96., u daljnjem tekstu: Zakon o davanju u
najam stanova), prema kojoj je njoj, prema stajalištu sudova, prestalo
stanarsko pravo po sili zakona.
Svoje stajalište podnositeljica obrazlaže
činjenicom da je na stanu u Pakracu stekla stanarsko pravo 1987. godine i da
joj stanarsko pravo nije otkazano. Dalje navodi da je 1991. godine, odmah po
izbijanju rata, u njen stan ušla hrvatska policija u kojem je oformila svoj
punkt, te da ona stan nije napustila nego se privremeno sklonila kod prijatelja
kada je i protjerana iz Pakraca od paravojnih srpskih formacija. U Pakrac se
vratila u proljeće 1996. godine kada je 1. travnja 1996. godine podnijela
zahtjev za otkup stana.
Podnositeljica od Ustavnog suda traži donošenje
odluke kojom bi se ocijenilo i utvrdilo da je osporenim presudama, zbog
pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđeno ustavno pravo propisano
odredbom članka 14. stavka 2., a na koju ukazuje u ustavnoj tužbi. Također
navodi da su osporene presude suprotne članku 3. i članku 117. stavku 3.
Ustava.
Ustavna tužba je osnovana.
3. U postupku pokrenutom ustavnom tužbom na
temelju odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike
Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u
daljnjem tekstu: Ustavni zakon), Ustavni sud, u granicama zahtjeva istaknutog u
ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama ili
o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela povrijeđeno podnositelju ustavno
pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi pravilno i
potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud
relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi
ustavnog prava.
4. Uvidom u spis Općinskog suda u Pakracu, broj:
P-3/97, Ustavni sud je utvrdio sljedeće:
U prvostupanjskom postupku utvrđena je nespornom
činjenica da je podnositeljica nositeljica stanarskog prava na stanu na prvom
katu stambene zgrade u Pakracu, M. H. broj 8, stan broj 6, koji stan je
podnositeljica dobila na korištenje od Općine Pakrac (pravni sljednik Grad Pakrac) 1987. godine; podnositeljica je stan
napustila i ne koristi ga od kolovoza 1991. godine; u tom stanu od kraja 1992.
godine ili početka 1993. godine pa nadalje stanuje D. S., koji je stan dobio na
privremeno korištenje rješenjem Komisije za dodjelu stanova na privremeno
korištenje Općine Pakrac; podnositeljica je podnijela zahtjev za otkup stana 1.
travnja 1996. godine koji je tuženik odbio dopisom od 26. rujna 1996. godine
navodeći da njezin zahtjev ne može biti riješen, jer joj je prestalo stanarsko
pravo nad navedenim stanom sukladno članku 2. Zakona o davanju u najam stanova,
jer je podnositeljica, kao nositelj stanarskog prava, taj stan napustila i nije
ga koristila dulje od 90 dana od dana stupanja na snagu tog Zakona.
Podnositeljica je 15. siječnja 1997. godine
podnijela tužbu protiv Grada Pakraca pred Općinskim sudom u Pakracu
zahtijevajući donošenje presude koja će zamijeniti ugovor o prodaji stana na
kojem postoji stanarsko pravo sukladno članku 20. Zakona o prodaji stanova na
kojima postoji stanarsko pravo.
Sudovi su odbili tužbeni zahtjev podnositeljice
zauzevši stajalište da se na konkretan slučaj kao mjerodavan primjenjuje Zakon
o davanju u najam stanova i to odredba članka 2. stavka 1. tog Zakona prema
kojoj stanarsko pravo na stanovima u društvenom vlasništvu, državnom vlasništvu,
odnosno vlasništvu pravnih osoba, a koji se nalaze na ranije okupiranom, a sada
oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske, prestaje po sili zakona ako je
nositelj stanarskog prava isti napustio i ne koristi ga dulje od 90 dana od
dana stupanja na snagu ovoga Zakona. Budući da je podnositeljica napustila stan
u Pakracu na kojem je imala stanarsko pravo i isti ne koristi od kolovoza 1991.
godine, podnositeljici je, sukladno navedenoj odredbi Zakona o davanju u najam
stanova, prestalo stanarsko pravo na stanu po sili zakona, te iz tog razloga ne
ispunjava uvjete za kupnju stana koji su propisani Zakonom o prodaji stanova na
kojima postoji stanarsko pravo.
5. Zakon o davanju u najam stanova na
oslobođenom teritoriju donesen je 20. rujna 1995. godine, objavljen je u
»Narodnim novinama« 27. rujna 1995. godine, a stupio je na snagu danom objave u
»Narodnim novinama«, to jest 27. rujna 1995. godine.
Zakon o davanju u najam stanova prestao je
važiti stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o davanju u najam
stanova na oslobođenom teritoriju. Taj je Zakon objavljen u »Narodnim
novinama«, broj 101 od 28. srpnja 1998. godine, a stupio je na snagu osmi dan
od dana njegove objave u »Narodnim novinama«, to jest 5. kolovoza 1998. godine.
6. Ustavni sud utvrđuje da svaki pojedinačni akt
nadležnog tijela kojim se odlučuje o pravima i obvezama stranaka u konkretnom
postupku (sudska presuda, upravni akt) mora biti donesen u skladu sa svrhom
mjerodavnog zakona koji se na taj slučaj primjenjuje.
Ako donositelj pojedinačnog akta (sud, upravno
tijelo) podvede utvrđeno činjenično stanje pod propis koji za takvo stanje ne
može vrijediti, jer je pogrešno protumačio svrhu zakona (pogrešna subsumcija), radi se o indirektnoj povredi materijalnog
prava.
7. Ustavni sud ocjenjuje da su u primjeni Zakona
o davanju u najam stanova na konkretnu pravnu situaciju podnositeljice sudovi
bili dužni uvažiti svrhu navedenog zakona i s njom povezan krug adresata na
koji se taj zakon primjenjuje.
Zakon o davanju u najam stanova, naime, donesen
je 1995. godine, nakon što je Republika Hrvatska oslobodila dijelove do tada
okupiranih dijelova državnog područja. U obrazloženju Konačnog prijedloga
Zakona o davanju u najam stanova (Prijedlog zakona, br.
545, klasa: 370-01/95-01/15, urbroj: 62-95-448 od 15.
rujna 1995. godine), Vlada Republike Hrvatske kao predlagatelj zakona navela je
sljedeće: »Republika Hrvatska u vojno-redarstvenim akcijama »Bljesak« i »Oluja«
oslobodila je i u hrvatski pravni sustav integrirala velik dio do tada
okupiranog teritorija Republike Hrvatske. Nakon oslobođenja, većina
stanovništva (u pravilu građana srpske nacionalnosti) napustila je taj
teritorij te otišla na još uvijek okupirani teritorij Republike Hrvatske, u tzv. SR Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru) ili na okupirani
teritorij Republike Bosne i Hercegovine. Njihovim odlaskom ostala je napuštena
imovina u njihovom vlasništvu ili koju su po raznim osnovama koristili. Tako
je, između ostalog, ostao napušten i velik broj stanova (u društvenom
vlasništvu, državnom
vlasništvu, vlasništvu pravnih osoba) na kojima su te osobe bile nositelji
stanarskog prava. (...) Donošenjem predloženog Zakona stvorit će se
pretpostavke za daljnju uporabu (najam), stanova koje su njihovi dosadašnji
nositelji stanarskog prava napustili i ne koriste ga u roku propisanom
Zakonom«.
Navedena svrha Zakona, kao i krug njegovih
adresata, sadržani su u odredbama članka 1. stavka 1. i članka 2. stavka 1.
Zakona o davanju u najam stanova koje glase:
»Članak 1.
Ovim Zakonom uređuje se davanje u najam stanova
na kojima sukladno odredbama ovoga Zakona prestaje stanarsko pravo u društvenom
vlasništvu, državnom vlasništvu, odnosno vlasništvu pravnih osoba koje su to
vlasništvo stekle na temelju posebnih propisa, a nalaze se na ranije
okupiranom, sada oslobođenom teritoriju Republike Hrvatske. (...)«
»Članak 2.
Stanarsko pravo na stanovima iz članka 1. ovoga
Zakona prestaje po sili zakona ako je nositelj stanarskog prava isti napustio i
ne koristi ga dulje od 90 dana od dana stupanja na snagu ovoga Zakona. (...)«
Sukladno navedenom, Zakon o davanju u najam
stanova odnosi se na osobe koje su nakon oslobođenja 1995. godine napustile
dotada okupirani teritorij Republike Hrvatske.
Podnositeljica ustavne tužbe napustila je stan u
Pakracu u mjesecu kolovozu 1991. godine. Stoga podnositeljica, prema ocjeni
Ustavnog suda, ne pripada kategoriji osoba na koju se odnosi Zakon o davanju u
najam stanova.
Sudovi su pogrešno na konkretnu pravnu situaciju
podnositeljice primijenili kao mjerodavan Zakon o davanju u najam stanova.
Slijedom toga, sudovi su u osporenim presudama pogrešno utvrdili i da je po
sili članka 2. stavka 1. Zakona o davanju u najam stanova – nakon isteka roka
od 90 dana od dana njegova stupanja na snagu (to jest, 5. siječnja 1996.
godine) – podnositeljici prestalo stanarsko pravo na stanu u Pakracu.
Zbog navedenih razloga, osporenom presudom
drugostupanjskog suda podnositeljici je povrijeđeno ustavno pravo jednakosti
pred zakonom, zajamčeno člankom 14. stavkom 2. Ustava, ali i ustavno pravo na
pravično suđenje propisano člankom 29. stavkom 1. Ustava, prema kojem svatko
ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično odluči o
njegovim pravima i obvezama.
8. Podnositeljica u ustavnoj tužbi ističe i
povrede članka 3. i članka 117. stavka 3. Ustava. Ustavni sud utvrđuje da
navedene odredbe Ustava ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode koje se
štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom temeljem odredbe
članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.
9. Slijedom iznijetog, na temelju odredaba
članaka 73. i 76. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.
10. Odluka o objavi temelji se na odredbama
članka 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-2174/2002
Zagreb, 6. svibnja 2005.
USTAVNI SUD REPUBLIKE
HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.