USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1276
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću
za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak,
predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko
Sokol, Nevenka Šernhorst i
Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom
ustavnom tužbom D. R. iz V. G., kojeg zastupa P. F., odvjetnik iz Z., na
sjednici održanoj 5. svibnja 2005. godine, jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim
novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba je podnesena protiv presude
Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj: Pž-1994/04
od 23. ožujka 2004. godine, kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena
presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, broj: P-4706/03 od 23. siječnja 2004.
godine.
Navedenom prvostupanjskom presudom djelomično je
usvojen tužbeni zahtjev, te je naloženo podnositelju ustavne tužbe, kao drugotuženiku, da (solidarno s prvotuženikom,
»C. R.« d.d. Z.) naknadi tužiteljicama, M. K. i N. M. M., iznos od po 20.000,00
kuna svakoj, sa zakonskim zateznim kamatama, na ime povrede njihovog autorskog
moralnog prava. Također je tuženicima naloženo da tužiteljicama, na ime povrede
autorskog imovinskog prava, naknade iznos od 222,92 kune sa zakonskim zateznim
kamatama.
Do povrede autorskog prava tužiteljica u sporu,
prema utvrđenju suda, došlo je objavljivanjem pjesme »Rodila nas majka ispod
Bilogore« na muzičkoj kazeti i muzičkom disku »Narodni vez dr.
D. R.« s pogrešnom naznakom da se radi o tradicionalnoj pjesmi to jest bez
naznake imena tužiteljica kao autorica pjesme.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj ističe da su mu
osporenim presudama povrijeđena ustavna prava iz članaka 18., 29. i 68. Ustava
Republike Hrvatske, pri čemu iz sadržaja ustavne tužbe proizlazi da ukazuje na
povredu ustavnih prava zajamčenih odredbama stavka 1. članka 18., stavka 1.
članka 29. i stavaka 1. i 4. članka 68. Ustava. S obzirom na odlučne razloge
podnošenja ustavne tužbe (pogrešna primjena materijalnog prava), proizlazi da
podnositelj smatra povrijeđenim i odredbu članka 14. stavka 2. Ustava.
Naime, podnositelj u ustavnoj tužbi ističe da u
parničnom postupku, koji je vođen radi naknade štete, nije utvrđeno postojanje
uzročno-posljedične veze odnosno krivnje navodnog štetnika za eventualno
nastalu štetu. Navodi, naprotiv, da takva veza odnosno krivnja nisu utvrđene
niti postoje, te da je u osporenoj prvostupanjskoj presudi izrijekom i navedeno
da je podnositelj, prije objave sporne pjesme, postupao u dobroj vjeri odnosno
obavio provjeru o eventualnom postojanju autorskog prava prijavljenog nadležnoj
organizaciji, konkretno Hrvatskom društvu skladatelja, Zaštita autorskih
muzičkih prava (u daljnjem tekstu: HDS ZAMP).
Podnositelj smatra, nadalje, da je
drugostupanjski sud uvidio kako prvostupanjska presuda ne sadrži razloge koji
bi upućivali na skrivljeno ponašanje podnositelja, pa je utvrdio da postupanje
podnositelja nije bilo u dobroj vjeri i onakvo kakvo bi se očekivalo od
savjesne osobe u takvoj vrsti posla. Drugostupanjski sud svoje stajalište
obrazlaže time što podnositelj nije odgovarajuće provjere izvršio kod SOKOJ-a –
jugoslavenske organizacije autora, iako je znao i morao znati da se radi o
staroj pjesmi, izdanoj, za vrijeme postojanja jugoslavenske države, u
produkciji tadašnjeg »J.«, o čijem autorstvu SOKOJ ima podatke.
U svezi s navedenim, podnositelj smatra da
drugostupanjski sud ne može svojim obrazloženjem nadopunjavati odnosno
nadomještati sadržaj o kojem prvostupanjski sud nije raspravljao i odlučivao,
jer to znači da drugostupanjski sud sam utvrđuje činjenice, za što nije
ovlašten.
Pored toga, smatra da je nedopustivo odgovornost
podnositelja za štetu temeljiti na činjenici da se nije obratio strukovnoj
organizaciji koja od 1990. godine nema više nikakvih ingerencija na području
Republike Hrvatske, koja je 1991. godine cjelokupnu bazu podataka o autorskim
djelima nastalim na području Republike Hrvatske predala HDS ZAMP-u, koji je u
Republici Hrvatskoj ovlašten za obavljanje poslova vezanih uz ostvarivanje
zaštite autorskih prava. Stoga izloženo stajalište drugostupanjskog suda smatra
bespredmetnim, a ukazuje i na to da bi trebalo biti u interesu samih autora da,
nakon raspada SFRJ, provjere podatke o autorskim pravima kod HDS ZAMP-a. Pritom
napominje kako je u postupku i utvrđeno da su tužiteljice 2001. godine to jest
četiri godine nakon izdavanja spornih nosača zvuka, svoje autorstvo sporne
pjesme prijavile HDS ZAMP-u.
Podnositelj predlaže ukidanje obiju osporenih
presuda.
Ustavna
tužba nije osnovana.
3. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka
2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj
99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon),
svatko može nakon što je iscrpljen dopušteni pravni put, podnijeti Ustavnom
sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne
vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne
osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o
sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna
sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i
područnu (regionalnu) samoupravu. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu
redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban institut za ocjenu
pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne
(regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima, radi zaštite
ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.
Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom
postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja
utvrđenog u provedenom postupku i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi,
utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama došlo do ustavno
nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.
4. Uvidom u spis predmeta Trgovačkog suda u
Zagrebu i u osporene presude, Ustavni sud Republike Hrvatske je utvrdio
sljedeće:
Trgovački sud u Zagrebu, donoseći osporenu prvostupanjsku
presudu, poziva se, u bitnome, na odredbe članka 8. mjerodavnog Zakona o
autorskom pravu (»Narodne novine«, broj 53/91., 58/93., 9/99. – pročišćeni
tekst, 76/99., 127/99. i 67/01., u daljnjem tekstu: ZAP).
Navedenom odredbom propisano je:
»Autor djela je onaj tko je djelo stvorio.
Autorom se smatra osoba čije je ime i prezime
ili pseudonim na djelu označen, dok se protivno ne dokaže.«
Iz obrazloženja prvostupanjske presude je
razvidno da je sud utvrdio kako su tužiteljice autorice sporne pjesme (na što
upućuje postojanje podataka o registraciji autorskog prava tužiteljica kao i
nosač zvuka s naznakom tužiteljica kao autorica, neovisno o tome iz kojeg
izvora i iz kojeg vremena ti podaci odnosno nosač zvuka potječu). Utvrdio je
također, a što nije ni bilo sporno, da su tuženici istu pjesmu izdali na
nosačima zvuka, bez naznake autora, kao i da tijekom parničnog postupka nisu
osporavali autorstvo tužiteljica. Sud je, prema tome, utvrdio povredu autorskih
prava tužiteljica.
Nadležni drugostupanjski sud u obrazloženju
svoje presude izlaže pravno stajalište prema kojem se stavak 1. članka 8. ZAP-a
ima tumačiti na način da autorsko pravo nastaje samim činom stvaranja autorskog
djela, bez ispunjenja bilo kakvih dodatnih uvjeta kao što je, primjerice, registracija.
Stavak 2. članka 8. ZAP-a sadrži oborivu presumpciju koja, kako obrazlaže
drugostupanjski sud, olakšava utvrđivanje tko se ima smatrati autorom djela.
Navedeno stajalište drugostupanjskog suda u suglasju je s načinom na koji je
prvostupanjski sud presudio u konkretnoj pravnoj stvari.
Nadalje, drugostupanjski sud, protivno
stajalištu podnositelja, nije utvrđivao činjenice koje prvostupanjski sud nije
prethodno utvrdio i ocijenio. Drugostupanjski sud je samo iznio pravnu ocjenu o
savjesnosti postupanja tuženika (podnositelja) koja se razlikuje od ocjene iste
činjenice koju je dao prvostupanjski sud.
Međutim, ocjene sudova koje se odnose na
savjesnost postupanja tuženika nisu odlučne za presuđenje
o meritumu ove pravne stvari, budući da se autorstvo tužiteljica presumira i nije niti bilo sporno, a što, prema ZAP-u kao
mjerodavnom posebnom zakonu, ima za posljedicu obvezu naknade štete.
5. Na temelju ocjene da je u konkretnom slučaju
pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, Ustavni sud utvrđuje da
podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na jednakost pred zakonom,
zajamčeno odredbom članka 14. stavka 2. Ustava.
6. U odnosu na navode podnositelja o povredi
Ustavom zajamčenog prava na žalbu (članak 18. stavak 1. Ustava) i o povredi
ustavnog prava na pravično suđenje (članak 29. stavak 1. Ustava), Ustavni sud
je utvrdio da je u konkretnom slučaju podnositelju bilo omogućeno sudjelovanje
u postupku uz korištenje svih postupovnih prava koja
mu po zakonu pripadaju, uključujući i pravo na podnošenje žalbe. To je pravo
podnositelj nesmetano koristio, pri čemu je imao potpun uvid u razloge na
kojima se prvostupanjska presuda temelji, budući da su u njezinom obrazloženju
(kao i u obrazloženju drugostupanjske osporene presude) izloženi svi relevantni
razlozi za njezino donošenje.
7. Odredbom članka 68. stavka 1. Ustava jamči se
sloboda znanstvenog, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva.
Odredbom članka 68. stavka 4. Ustava jamči se
zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenog, kulturnog,
umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.
Podnositelj u ustavnoj tužbi nije naveo
ustavnopravno relevantne razloge koji bi upućivali na sumnju da bi podnositelju
bila povrijeđena navedena ustavna jamstva. Naime, u konkretnom slučaju osporene
presude donesene su u parničnom postupku koji je vođen radi naknade štete zbog
povrede autorskog prava tužiteljica u sporu.
Odredbama članka 68. Ustava zaštićena su prava
stvaralaca, dakle i autora glazbenih djela odnosno, u konkretnom slučaju,
tužiteljica u sporu. Stoga podnositelju ustavne tužbe osporenim odlukama prava
zajamčena odredbama članka 68. Ustava nisu niti mogla biti povrijeđena.
8. Slijedom izloženog, a na temelju odredaba
članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točki I. izreke.
9. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se
na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-2456/2004
Zagreb, 5. svibnja 2005.
USTAVNI SUD REPUBLIKE
HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.