USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
1277
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću
za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak,
predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko
Sokol, Nevenka Šernhorst i
Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom
ustavnom tužbom N. K. iz U., kojeg zastupaju opunomoćenici R. V. i S. B.,
odvjetnici iz O., na sjednici održanoj 5. svibnja 2005. godine, jednoglasno je
donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim
novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude
Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-11173/00-4
od 9. lipnja 2004. godine.
Tom je presudom odbijena podnositeljeva tužba
podnijeta protiv rješenja tuženog Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje,
Središnje službe u Zagrebu, klasa: 140-09/00-01/03049489202-97660, urbroj: 341-99-03/1-00/5427 od 20. listopada 2000. godine.
Osporenim rješenjem nadležnog upravnog tijela
odbijena je žalba podnositelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za
mirovinsko osiguranje, Područne službe u Osijeku, klasa: 410-00-99-80-01, broj:
001513 od 22. prosinca 1999. godine, kojim je rješenjem odbijen podnositeljev
zahtjev da mu se u staž osiguranja utvrdi vrijeme rada od 22. kolovoza 1991. do
1. rujna 1998. godine.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj ponavlja
osporavajuće razloge isticane tijekom upravnog i upravnosudskog
postupka. Ističe da su osporenom presudom i upravnim aktima, uslijed pogrešno i
nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povreda
odredaba mjerodavnog postupovnog i materijalnog
prava, povrijeđene ustavne odredbe sadržane u člancima 3., 14. stavku 2., 18.,
26. i 117. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske.
U bitnome ističe kako postoji dokumentacija iz
koje je vidljivo da je on bio u radnom odnosu u »B.« d.d. D., te da nije bilo
osnove odbiti ga s njegovim zahtjevom.
Navodi, kako se tuženo tijelo nije trebalo
baviti s pitanjem da li je on, kao povremeno mobilizirana osoba, sudjelovao u
paravojnim formacijama ili ne, već je trebalo utvrditi ima li osnove za
konvalidaciju njegova staža ili nema.
Smatrajući osporenu presudu kao i njoj prethodeće upravne akte nezakonitima, podnositelj predlaže
Sudu ustavnu tužbu usvojiti, osporenu presudu i upravna rješenja ukinuti, te
predmet vratiti nadležnom upravnom tijelu na ponovni postupak.
3. Za potrebe ovosudnog
postupka, pribavljen je spis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje,
Područne službe u Osijeku koji se odnosi na podnositelja.
Ustavna
tužba nije osnovana.
4. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka
2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj
99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon),
svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu
ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti,
tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s
javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji
ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna
sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i
područnu (regionalnu) samoupravu. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu
redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban institut za ocjenu
pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne
(regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima, radi zaštite ljudskih
prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.
Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom
postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja
utvrđenog u postupku iz kojega je proizašla osporavana odluka i unutar zahtjeva
istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i
obvezama došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne
slobode.
5. Uvidom u spis razvidno je da je podnositelj
pravomoćno odbijen sa zahtjevom da mu se u staž osiguranja utvrdi vrijeme od
22. kolovoza 1991. do 1. rujna 1998. godine.
Naime, nadležna upravna tijela utvrdila su kako
se prema odredbama Zakona o konvalidaciji (»Narodne novine«, broj 104/97.)
vrijeme od 22. kolovoza 1991. do 8. listopada 1991. godine te od 9. listopada
1997. do 1. rujna 1998. godine ne utvrđuje u staž osiguranja.
Isto tako je utvrđeno, da što se tiče razdoblja
od 9. listopada 1991. do 8. listopada 1997. godine da se ni to razdoblje nije
moglo priznati u staž osiguranja jer je u tom razdoblju podnositelj, prema
vlastitom iskazu danom u zapisnik 22. prosinca 1999. godine u Područnoj službi
u Osijeku, bio pripadnik teritorijalne obrane tzv.
RSK.
Pritom su se nadležna upravna tijela pozvala i
na Uredbu za provođenje Zakona o konvalidaciji za upravno područje rada,
zapošljavanja, mirovinskog i invalidskog osiguranja, doplatka za djecu,
socijalne skrbi i zaštite vojnih i civilnih invalida rata (»Narodne novine«,
broj 51/98.), koju je donijela Vlada Republike Hrvatske na temelju ovlaštenja
sadržanog u odredbi članka 3. Zakona o konvalidaciji (»Narodne novine«, broj
104/97.), a kojom nije propisano da se razdoblja provedena u sastavu vojske tzv. RSK-a mogu priznati u staž osiguranja.
6. Upravni sud Republike Hrvatske, u postupku
kontrole zakonitosti pojedinačnih akata, odbio je tužbu podnositelja, utvrdivši
da navodi tužbe nisu doveli u sumnju pravilnost osporavanog drugostupanjskog
rješenja.
7. Analizom navoda ustavne tužbe, navoda i
razloga istaknutih u osporenim aktima nadležnih upravnih tijela i Upravnog suda,
Ustavni je sud utvrdio da podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava na koja
on upućuje u svojoj ustavnoj tužbi.
8. Tijekom ustavnosudskog postupka Ustavni sud
nije utvrdio postojanje činjenica ili okolnosti koje bi upućivale na
neravnopravan položaj podnositelja u smislu odredbe članka 14. stavka 2.
Ustava. Osporena presuda utemeljena je na odredbama mjerodavnog postupovnog i materijalnog prava.
Nadležna upravna tijela i Upravni sud
obrazložili su stajališta iznijeta u osporenim aktima, za koja je nedvojbeno da
nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i primjene materijalnog prava, te da
nisu protivna ustaljenoj praksi. U tom postupku i osporenima aktima o pravima
podnositelja nije odlučivano samovoljno.
9. Neosnovano podnositelj u ustavnoj tužbi
ističe povredu odredbe članka 18. stavka 1. Ustava o jamstvu prava na žalbu.
Ovo stoga, jer je podnositelj to ustavno i
zakonsko pravo iskoristio u provedenom upravnom postupku. Nadležno
drugostupanjsko upravno tijelo obrazložilo je svoje stajalište iznijeto u osporenom
rješenju, koje nije posljedica proizvoljnog tumačenja propisa već pravilne
primjene materijalnog prava.
Stoga, ovaj Sud utvrđuje da osporenim rješenjem
podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na žalbu.
10. Odredbom iz članka 26. Ustava propisano je
da su svi državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i
drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju
članak 26. Ustava nije mjerodavan, jer ne sadrži ustavno pravo koje bi s obzirom
na okolnosti konkretnog slučaja moglo biti povrijeđeno.
11. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe i
povredu odredbe članka 3. Ustava, kojom je propisano da su sloboda, jednakost,
nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna
pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i
čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše
vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava, kao
i odredbu članka 117. stavka 3. kojom je propisano da sudovi sude na temelju
Ustava i zakona.
Valja istaći, kako odredbe navedenih članaka
Ustava ne sadrže ustavna prava u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona,
niti se na njima može temeljiti ustavna tužba.
12. Slijedom svega iznijetoga, Sud je odlučio
kao u izreci. Ova odluka utemeljena je na odredbama članaka 73. i 75. Ustavnog
zakona.
13. Odluka o objavi temelji se na odredbi članka
29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-2984/2004
Zagreb, 5. svibnja 2005.
USTAVNI SUD REPUBLIKE
HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.