USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1551

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Smiljko Sokol i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom F. K. iz Z., na sjednici održanoj 9. lipnja 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

 

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-2625/2001-8 od 25. ožujka 2004. godine.

Tom presudom odbijena je tužba protiv rješenja Ministarstva rada i socijalne skrbi Republike Hrvatske, Uprave socijalne skrbi, klasa: UP/ll-552-03/01-01/02, urbroj: 524-05/2-02-1 od 21. listopada 2002. godine, kojim je odbijena podnositeljeva žalba izjavljena protiv rješenja Centra za socijalnu skrb Zagreb, Ured Novi Zagreb, klasa: UP/l-552-07/01-01/05, urbroj: 381-113-06-01 od 2. listopada 2001. godine, a kojim je odbačena žalba podnositelja izjavljena protiv obavijesti istog tijela, klasa: 552-03/00-01/01, urbroj: 381-113-06-01-3 od 6. rujna 2001. godine.

2. Podnositelj smatra da su mu osporenim aktima, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 19. Ustava Republike Hrvatske. Predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu i ukine osporene akte, te predmet vrati prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak. Ističe i povredu odredbe članka 3. Ustava.

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku u povodu ustavne tužbe, podnijete na temelju odredbi članka 62. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja povrijeđeno podnositelju ustavno pravo, pri čemu se, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li sudovi i upravna tijela pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Upravni sud Republike Hrvatske odbio je tužbu podnositelja kao neosnovanu. U obrazloženju presude navodi da je podnositelj dana 19. siječnja 2000. godine podnio Centru za socijalnu skrb Novi Zagreb zahtjev za izmjenu, odnosno ukidanje pravomoćnog rješenja, broj: UP/l-01/02-15-105/87 od 2. listopada 1987. godine, kojim je prestalo usvojenje između mlt. K. rođ. F. K. i podnositelja. Navedeno prvostupanjsko tijelo obaviješću od 6. rujna 2001. godine izvijestilo je podnositelja da nema uvjeta za ukidanje, odnosno mijenjanje navedenog rješenja o prestanku usvojenja.

Protiv te obavijesti podnositelj je 21. rujna 2001. godine uložio žalbu koja je rješenjem prvostupanjskog tijela od 2. listopada 2001. godine odbačena kao nedopuštena uz obrazloženje da bi žalba bila dopuštena samo u slučaju propisanom u odredbi članka 265. stavka 5. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91. i 103/96., u daljnjem tekstu ZUP), odnosno u slučaju da je tijelo rješenjem odlučilo o zahtjevu stranke. Protiv tog rješenja podnositelj je također izjavio žalbu koja je rješenjem drugostupanjskog upravnog tijela od 21. listopada 2002. godine odbijena kao neosnovana.

Upravni sud Republike Hrvatske utvrđuje da tijekom upravnog postupka nije povrijeđen zakon na štetu podnositelja. Ističe da obavijest u smislu članka 265. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku nema karakter rješenja upravne stvari, a dostavljanjem obavijesti stranci tuženo je tijelo postupilo u okviru svojih zakonskih ovlasti. S obzirom da ne postoji obveza tijela da traženi zahtjev riješi donoseći novi upravni akt o već pravomoćno riješenoj stvari, utvrđuje da nema mjesta ni zaštiti zbog nedonošenja odluke o zahtjevu. Upravno tijelo postupilo je sukladno odredbi članka 265. stavka 2. ZUP-a, tj. obavijestilo je stranku da nema uvjeta za ukidanje, odnosno mijenjanje pravomoćnog rješenja od 2. listopada 1987. godine. S obzirom da nije doneseno novo rješenje po zahtjevu stranke za izmjenu odnosno ukidanje navedenog pravomoćnog rješenja, podnositelj nije niti mogao izjaviti žalbu sukladno odredbi navedenog članka zakona iz razloga što je žalba dopuštena samo protiv novog rješenja koje je donijelo prvostupanjsko tijelo.

Svoju odluku Upravni sud Republike Hrvatske temelji na odredbi članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91., 9/92. i 77/92.).

5. Na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku, kao i na temelju odredaba postupovnog i materijalnog prava primijenjenih tijekom upravnosudskog postupka, utvrđeno je da su nadležna upravna tijela i Upravni sud Republike Hrvatske postupali sukladno relevantnim odredbama zakona, te da takvim postupanjem podnositelju, u konkretnom slučaju, nisu povrijeđena ustavna prava na koja u ustavnoj tužbi upućuje.

Članak 265. stavak 2. ZUP-a glasi:

»(...)

(2) Uz uvjete iz stavka (1.) ovog članka, a na zahtjev stranke, može se ukinuti ili izmijeniti i pravomoćmo rješenje koje je nepovoljno za stranku. Ako organ nađe da nema potrebe da se rješenje ukine ili izmijeni, dužan je o tome obavijestiti stranku.

(...)«

Također, u svojoj odluci, broj: Us-2905/83 od 21. rujna 1983. godine, Upravni sud Hrvatske u obrazloženju odluke navodi da protiv obavijesti organa da nema uvjeta da se udovolji zahtjevu stranke za izmjenu pravomoćnog rješenja nije dopuštena žalba, jer je po stavku 5. navedenog članka žalba dopuštena samo ako je organ rješenjem odlučio o zahtjevu stranke.

6. Podnositelj je u ustavnoj tužbi istaknuo povredu odredbe članka 19. Ustava, koja u stavku 1. propisuje da pojedinačni akti državne uprave i tijela koja imaju javne ovlasti moraju biti utemeljeni na zakonu, dok se u stavku 2. zajamčuje sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih tijela koja imaju javne ovlasti.

Odredba članka 19. stavka 1. Ustava ne sadrži ustavno pravo u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, nego utvrđuje načelo zakonitosti u djelovanju uprave.

Odredbom članka 19. stavka 2. Ustava jamči se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti i ona se ne iscrpljuje u pravu na pokretanje upravnog spora pred Upravnim sudom, već se sadržaj tog jamstva proteže i na obvezu tog suda da u propisanom postupku odluči o zakonitosti osporenog akta. Upravni sud je, provodeći kontrolu zakonitosti pojedinačnih akata, osporenom presudom odbio podnositeljevu tužbu kao neosnovanu, te je za svoja utvrđenja dao jasne razloge, očitovavši se pritom o svim relevantnim navodima podnositelja. Tijekom ustavnosudskog postupka Ustavni sud je utvrdio da podnositelju nije povrijeđeno navedeno ustavno pravo.

7. Članak 3. Ustava, čiju povredu podnositelj također ističe u ustavnoj tužbi, ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode koje se štite u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u smislu odredbe članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

8. Slijedom navedenoga, pozivom na odredbe članaka 73. i 75. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, odlučeno je kao u točki I. izreke.

9. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

 

Broj: U-III-2019/2004

Zagreb, 9. lipnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.