USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1820

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom L. P. iz P., kojeg zastupaju Antun i Vlasta Zanetti, odvjetnici iz Pule, na sjednici održanoj 6. srpnja 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-6749/2002 od 24. studenoga 2004. godine.

Tom presudom odbijena je tužba podnositelja podnesena protiv rješenja Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, Uprave za građansko pravo klasa: UP/II-942-01/00-01/148, urbroj: 514-03-03/5-02-3 od 11. svibnja 2002. godine, a kojim je rješenjem poništena točka 1. rješenja Istarske županije, Ureda za imovinsko-pravne poslove, Ispostave Pula klasa: UP/I-943-01/97-01/5, urbroj: 2163-10/1-99-11 od 29. ožujka 1999. godine i riješeno da podnositelju pripada pravo na naknadu u dionicima društva »A.« d.d. P., za nacionalizirani poslovni prostor, smješten u prizemlju zgrade u P., U. JNA 44, izgrađen na kč.br. 1897 upisan kao zk. tijelo 3 u uz.ul.br. 4589, K.O. P., a koji je prostor unesen u društveni kapital poduzeća »A.« d.d. P., sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća (»Narodne novine«, broj 19/91., 83/92., 84/92., 94/93., 2/94., 9/95., 21/96., 118/99. – Odluka USRH).

Rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela podnositelju je priznato pravo na naknadu za opisani nacionalizirani poslovni prostor te je Hrvatski fond za privatizaciju određen kao obveznik naknade.

2. Podnositelj navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno odredbom članaka 14. stavka 2., 26. i 48. Ustava Republike Hrvatske.

Povrede navedenih ustavnih prava podnositelj uglavnom obrazlaže razlozima koje je iznio tijekom upravnog postupka, a koji se u bitnom svode na tvrdnju da je, unatoč pismenim molbama za vraćanje poslovnog prostora te jasno izražene volje podnositelja da mu se navedeni prostor vrati, isti protivno normama o denacionalizaciji prilikom pretvorbe društvenog poduzeća »A.« P. unesen u društveni kapital tog poduzeća.

Također navodi kako, sukladno Zakonu o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike, odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba (»Narodne novine«, broj 53/90.), nije bilo uvjeta za prenošenja prava vlasništva spornog prostora putem pretvorbe, zbog čega je akt o prijenosu spornog prostora u društveni kapital društva »A.« d.d. P. ex lege ništavan.

Slijedom navedenog, podnositelj predlaže ukidanje osporene odluke te vraćanje predmeta na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Ustavna tužba nije osnovana.

 

3. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom. Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova, nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima, radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.

Slijedom navedenog, Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u pravomoćno dovršenom postupku i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do nedopuštenog posizanja u njegova Ustavom zaštićena ljudska prava i temeljne slobode. Pritom se Ustavni sud, u pravilu, ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela ili sudovi pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. U konkretnom slučaju, a sukladno odredbi članka 53. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine prijašnjem vlasniku (»Narodne novine«, broj 92/96., 39/99., 42/99., 92/99. – ispravak, 43/00. i 131/00., 27/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi), rješenjem nadležnog prvostupanjskog tijela od 29. ožujka 1999. godine podnositelju je priznato pravo na naknadu za nacionalizirani poslovni prostor u prizemlju zgrade, sagrađene na kč.br. 1897, upisane kao zk.t. 3. zk.ul.br. 4589, K.O. P., a koji je prostor, sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća, unesen u temeljni kapital društva A. d.d. P.

Postupajući po žalbi podnositelja nadležno drugostupanjsko tijelo usvojilo je žalbu podnositelja, ali iz razloga različitih od onih navedenih u žalbi. Naime, nadležno tijelo smatra da navodi žalbe, pored činjeničnog stanja kojeg je utvrdilo prvostupanjsko tijelo, nisu od utjecaja na drugačije rješenje konkretne upravne stvari, međutim, nadležno drugostupanjsko tijelo utvrdilo je da je prvostupanjsko tijelo propustilo u izreci rješenja, sukladno odredbi članka 53. Zakona o naknadi, odlučiti o obliku i vrsti naknade. Zbog navedenog, a na temelju odredbe članka 243. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku, drugostupanjsko tijelo svojim je rješenjem poništilo točku 1. izreke prvostupanjskog rješenja te odredilo naknadu podnositelju o obliku dionica društva »A.« d.d. P.

Upravni sud Republike Hrvatske odbilo je tužbu podnositelja podnesenu protiv rješenja nadležnog drugostupanjskog tijela u cijelosti kao neosnovanu. To iz razloga što je iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju klasa: 943-01/95-01/1896, urbroj: 563-04-401/97-5 od 14. veljače 1997. godine razvidno da je poslovni prostor podnositelja, sukladno odredbi članka 53. Zakona o naknadi, procijenjen u vrijednost društvenog kapitala u postupku pretvorbe društva »A.« s p.o. P. te da je u Hrvatskom fondu za privatizaciju izvršena rezervacija dionica u protuvrijednosti sporne nekretnine. Zbog navedenog Upravni sud Republike Hrvatske zaključuje da je drugostupanjsko tijelo zakonito podnositelju priznalo pravo na naknadu u dionicama društva »A.« d.d. P.

5. Odredbom članka 1. stavka 2. Zakona o naknadi propisano je:

(...)

»Naknada za imovinu oduzetu prijašnjim vlasnicima u smislu ovoga Zakona u načelu je isplata u novcu ili vrijednosnim papirima (dionice ili udjeli i obveznice), a iznimno u naravi.

(...)«

6. Odredbom članka 53. stavka 1. Zakona o naknadi propisano je:

»Prijašnjem vlasniku ne vraća se u vlasništvo i posjed imovina (neizgrađeno građevinsko zemljište, poslovni prostor i sl.) koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća unesena u društveni kapital poduzeća, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva u čiji kapital je u postupku pretvorbe unesena ta imovina.

(...)«

7. Podnositelj u ustavnoj tužbi ističe povredu ustavnog prava zajamčenog odredbom članka 14. stavka 2. Ustava Republike Hrvatske, koji glasi:

»(...)

Svi su pred zakonom jednaki.«

Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenom presudom podnositelju u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

Pravna stajališta, navedena u osporenoj presudi nadležnog suda, zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da je nadležni sud, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u postupku, kao i u postupcima koji su prethodili postupku pred Upravnim sudom, obrazložio svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

Ustavni sud iz navedenih razloga nije prihvatio navode podnositelja da mu u konkretnom slučaju nije osigurana jednakost pred zakonom, zajamčena člankom 14. stavkom 2. Ustava.

8. Također, podnositelj ističe i povredu ustavnog prava zajamčenog odredbom članka 26. Ustava, koja glasi:

»Svi su državljani Republike Hrvatske i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.«

Navedena ustavna odredba sadrži ustavno jamstvo jednakosti hrvatskih državljana i stranaca u postupcima pred nadležnim tijelima Republike Hrvatske. Ta Ustavom zajamčena procesna garancija obvezuje nadležna tijela da u sudskim, upravnim ili u postupcima pred drugim tijelima koja imaju javne ovlasti prema strankama postupaju jednako, neovisno o njihovoj državljanskoj pripadnosti.

Uvažavajući činjenicu da je podnostelj hrvatski državljanin, koji je u provedenom parničnom postupku tužio domaću pravnu osobu, Ustavni sud utvrđuje da članak 26. Ustava nije mjerodavan u konkretnom slučaju.

9. Odredbom članka 48. stavka 1. Ustava jamči se pravo vlasništva.

Ustavni sud navedeno pravo, na ustavnopravnoj razini, štiti na način da priječi tijelima državne vlasti ograničavanje ili oduzimanje zasnovano na zakonu.

S obzirom da su, u konkretnom slučaju, nadležna tijela izvršne i sudbene vlasti, sukladno odredbi članka 53. Zakona o naknadi, priznala podnositelju ustavne tužbe naknadu za oduzeti mu poslovni prostor u obliku dionica društva »A.« d.d. P., Ustavni sud ocjenjuje da podnositelju nije povrijeđeno pravo vlasništva zajamčeno člankom 48. stavkom 1. Ustava.

10. Slijedom iznijetog, na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci. Objava ove odluke u »Narodnim novinama« temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-III-929/2005

Zagreb, 6. srpnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.