USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1824

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Vijeću za odlučivanje o žalbama protiv odluka o razrješenju sudačke dužnosti i odluka o stegovnoj odgovornosti suca, u sastavu sutkinja Agata Račan, predsjednica Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak i Nevenka Šernhorst, članovi Vijeća, u postupku odlučivanja o žalbi I. D. iz Z., koju zastupaju B. Š., M. M. i A. M., odvjetnici u Z., protiv odluke Državnog sudbenog vijeća, broj: Sp-16/04 od 9. lipnja 2005. godine, na sjednici održanoj 19. srpnja 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Žalba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«

 

Obrazloženje

1. I. D. iz Z., na temelju ovlaštenja sadržanog u članku 98. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnijela je 15. srpnja 2005. godine žalbu protiv odluke Državnog sudbenog vijeća broj: Sp-16/04 od 9. lipnja 2005. godine.

2. Osporenom odlukom Državnog sudbenog vijeća utvrđena je odgovornost žaliteljice, jer je kao uredujući sudac u više parničnih predmeta vođenih pred Općinskim sudom u Supetru, suprotno odredbama mjerodavnih zakona, donijela rješenja o postavljanju odvjetnika, M. J., B. K. i Z. V., kao privremenih zastupnika tuženika, prethodno ne provjerivši na pouzdan način je li boravište tuženika doista nepoznato. Prema osporenoj odluci, žaliteljica je naznačenim radnjama zlouporabila položaj i prekoračila službene ovlasti, čime je počinila stegovno djelo opisano u članku 20. stavku 2. točki 1. Zakona o Državnom sudbenom vijeću (»Narodne novine«, broj 58/93., 49/99., 31/00. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., i 59/05. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske). Slijedom navedenog, žaliteljici je na temelju članka 21. stavka 1. točke 3. Zakona o Državnom sudbenom vijeću izrečena stegovna kazna razrješenja od dužnosti.

U preostalom dijelu osporene odluke odbijen je zahtjev za pokretanje stegovnog postupka protiv žaliteljice radi zlouporabe položaja i prekoračenja službene ovlasti, uslijed postojanja sumnje da je kao predsjednica Općinskog suda u Supetru, suprotno odredbama Sudskog poslovnika, vršila raspodjelu parničnih predmeta na način da je sebi dodjeljivala u rad veći broj spisa kojima je predmet bio utvrđenje prava vlasništva na nekretninama u kojima su tuženici označeni kao osobe nepoznatog boravišta. Ujedno, žaliteljica je osporenom odlukom oslobođena i od stegovne odgovornosti da je zlouporabila položaj i prekoračila službene ovlasti kada je u više parničnih postupaka donosila presude zbog izostanka, netočno utvrdivši u zapisniku s ročišta za glavnu raspravu da skrbnik ili privremeni zastupnik tuženika na to ročište nije pristupio.

3. Obrazlažući izricanje stegovne kazne razrješenja od dužnosti, Državno sudbeno vijeće navodi kako je svojom odlukom od 27. siječnja 2005. godine pokrenulo stegovni postupak protiv žaliteljice zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila stegovno djelo zlouporabe položaja i prekoračenja službene dužnosti, a na zahtjev predsjednika Županijskog suda u Splitu.

Tijekom postupka su kao nesporne utvrđene činjenice da je žaliteljica bila uredujući sudac u stotinu i četrnaest (114) parničnih predmeta u kojima su tuženici u tužbenom zahtjevu naznačeni kao osobe nepoznatog boravišta. U tim predmetima žaliteljica je kao prvu radnju u postupku donosila rješenja kojima se odvjetnici u S., M. J., B. K. ili Z. V., postavljaju za privremene zastupnike. Nespornom je utvrđena i činjenica da žaliteljica nije posebno provjeravala činjenicu nepoznatosti boravišta tuženika.

Nadalje je kao nesporno utvrđeno da u svih stotinu i četrnaest predmeta privremeni zastupnici, bez iznimke, nisu pristupali ročištima zakazanim radi raspravljanja o tužbenom zahtjevu.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Državno sudbeno vijeće zauzelo je pravno stajalište prema kojem je postavljanjem privremenog zastupnika suprotno odredbama mjerodavnih zakona te neprovjeravanjem činjenice nepoznatosti boravišta tuženika, kao i opetovanim postavljanjem istih privremenih zastupnika tuženicima kod kojih je u tužbenom zahtjevu deklarirano njihovo nepoznato boravište, iako je iskustveno znala da postavljeni privremeni zastupnici ne dolaze na zakazana ročišta za održavanje glavne rasprave, žaliteljica svjesno propuštala zaštititi prava tuženika u postupku. Time je, prema ocjeni Državnog sudbenog vijeća, žaliteljica postupala suprotno smislu mjerodavnih odredaba Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine« broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03.) kojima se uređuje institut postavljanja privremenog zastupnika.

Ujedno, brojnost navedenih propusta, neovisno o činjenici da je sam postupak postavljanja privremenog zastupnika formalno proveden sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o parničnom postupku, prema stajalištu Državnog sudbenog vijeća izraženom u osporenoj odluci, upućuje na žaliteljičino prekoračenje službene ovlasti i zlouporabu službene dužnosti.

4. U žalbi žaliteljica ističe da je pri donošenju osporene odluke, u dijelu u kojemu se izriče stegovna kazna razrješenja od dužnosti, pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Nadalje navodi da je Državno sudbeno vijeće pri donošenju osporene odluke počinilo bitne povrede postupka te da je povrijeđen zakon na njezinu štetu. Ujedno žaliteljica osporava i odluku o stegovnoj kazni.

Obrazlažući pogreške u utvrđivanju činjeničnog stanja, žaliteljica navodi da tijekom provedenog postupka nisu izvedeni svi nužni dokazi, uslijed čega je bilo onemogućeno donošenje pravilne odluke glede ispunjenja zakonskog bića djela iz zahtjeva za pokretanje stegovnog postupka. Žaliteljica posebno navodi da je propušteno utvrđenje činjenica jesu li tuženici u svim parničnim postupcima stvarno i bili nepoznatog boravišta.

Bitnu povredu postupka žaliteljica nalazi u tvrdnji da obrazloženje osporene odluke sadrži utvrđenja koja ne korespondiraju s njezinom izrekom. Smatra da je u konkretnom slučaju Državno sudbeno vijeće prekoračilo granice opisa djela sadržanog u zahtjevu za pokretanje stegovnog postupka.

Povredu materijalnog propisa žaliteljica nalazi u činjenici da joj nije utvrđen umišljaj za počinjenje stegovnog djela koje joj se stavlja na teret, niti su u osporenoj odluci utvrđene radnje dovoljne da bi se utvrdilo postojanje prekoračenja službene dužnosti ili zlouporabe položaja.

Osporavajući odluku o stegovnoj kazni, žaliteljica ističe da njezine radnje počinjene u konkretnom slučaju svakako ne zaslužuju izricanje najteže stegovne kazne.

5. Zaključno, podnositeljica predlaže da Ustavni sud njezinu žalbu usvoji, osporenu odluku ukine i predmet vrati Državnom sudbenom vijeću na ponovni postupak.

Žalba nije osnovana.

 

6. Tijekom postupka odlučivanja o žalbi Ustavni sud nije utvrdio da bi činjenično stanje u konkretnom slučaju bilo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, niti je utvrdio postojanje bitnih povreda postupka.

Odlučujuće činjenice utvrđene su sukladno mjerodavnim odredbama sadržanim u članku 8. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 63/03. – pročišćeni tekst). Neizvođenje svih predloženih dokaznih sredstava u konkretnom slučaju nije utjecalo na potpunost i pravilnost utvrđenja svih odlučujućih činjenica i okolnosti za donošenje odluke o stegovnoj kazni, tim više što su one tijekom postupka bile nesporne. Utvrđivanje jesu li svi tuženici u spornim parničnim postupcima stvarno bili nepoznatog boravišta ne utječe na činjenicu da je žaliteljica kao prvu radnju u postupku donosila rješenje o postavljanju privremenog zastupnika, što nije u suglasnosti s člankom 84. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku, koji glasi:

»Ako se u tijeku postupka pred prvostupanjskim sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje strane mogle nastati štetne posljedice, sud će tuženiku postaviti privremenog zastupnika.«

7. Ustavni sud nije utvrdio ni da je obrazloženje osporene odluke, u dijelu u kojemu se ono odnosi na razloge za izricanje stegovne kazne razrješenja od dužnosti, kontradiktorno sa sadržajem izreke. Iz obrazloženja osporene odluke proizlazi utvrđenje da je žaliteljica radnjama koje nisu bile u suglasnosti s odredbama mjerodavnih zakona svjesno zanemarivala prava tuženika u postupku, čime je počinila stegovno djelo koje joj se stavlja na teret. Iskustvena spoznaja o činjenici da postavljeni privremeni zastupnici bez izuzetka ne dolaze na zakazane glavne rasprave upućuje i na postojanje svijesti pri zanemarivanju osnovnih prava tuženika u postupcima u kojima se odlučuje o imovinskim interesima znatnije vrijednosti.

8. Predsjednik Županijskog suda u Splitu podnio je 3. prosinca 2004. godine zahtjev za pokretanje stegovnog postupka broj: Su-911/04. protiv žaliteljice zbog stegovnog djela iz članka 20. stavka 2. točke 1. Zakona o Državnom sudbenom vijeću, dok je osporenom odlukom žaliteljici utvrđena stegovna kazna razrješenja od dužnosti.

Članak 20. stavak 2. točka 1. Zakona o Državnom sudbenom vijeću glasi:

»Sudac odgovara za počinjena stegovna djela.

Stegovna djela jesu:

1. zlouporaba položaja ili prekoračenja službene ovlasti (...)«

Članak 21. stavak 1. točka 3. Zakona o Državnom sudbenom vijeću glasi:

»Za počinjena stegovna djela mogu se izreći sljedeće stegovne kazne:(...)

3. razrješenje od dužnosti (...)«

Iz navedenih zakonskih odredaba razvidno je da je osporena odluka donesena unutar granica postavljenih zahtjevom za pokretanje stegovnog postupka te unutar Zakonom utvrđene kazne koja se može izreći za počinjenje stegovnog djela. Slijedom iznijetoga, žalbeni navod žaliteljice da su tijekom postupka prekoračene granice postavljene zahtjevom za provođenje stegovnog postupka ocijenjen je neosnovanim.

9. Zaključno, razmatrajući u osporenoj odluci izrečenu stegovnu kaznu, Ustavni sud je ocjenjuje primjerenom. Takva ocjena poglavito proizlazi iz činjenice mnogobrojnosti slučajeva u kojima žaliteljica nije osigurala zakonom propisanu zaštitu prava tuženika u postupku.

Prema ocjeni ovog Suda na izricanje drugačije stegovne kazne, a s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, ne utječe ni činjenica dosadašnje nekažnjavanosti žaliteljice niti njezini dosadašnji radni rezultati.

10. Slijedom iznijetoga, utvrdivši da je žalba protiv osporene odluke Državnog sudbenog vijeća neosnovana, na temelju članka 98. stavka 2. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točki I. izreke.

Točka II. izreke utemeljena je na odredbama sadržanim u članku 29. stavku 1. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-IX-3122/2005

Zagreb, 19. srpnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednica Vijeća

Agata Račan, v. r.