USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1825

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Željko Potočnjak, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, na sjednici održanoj 13. srpnja 2005. godine, donio je

RJEŠENJE

I. Ne prihvaća se prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 118. stavka 1. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/96., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03. i 30/04. ).

II. Obustavlja se postupak u povodu prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 227. stavka 5. Zakona o radu.

III. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje I.

1. Franjo Zubović iz Županje podnio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom odredaba članka 118. stavka 1. i članka 227. stavka 5. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95., 65/95. i 17/01.).

Zakon o radu mijenjan je i dopunjavan Zakonima o izmjenama i dopunama Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 82/01., 114/03. i 30/04. ), a Odbor za zakonodavstvo Hrvatskoga sabora na 18. sjednici 21. rujna 2004. godine utvrdio je pročišćeni tekst Zakona o radu, koji je objavljen u »Narodnim novinama«, broj 137/04.

2. Odredba članka 118. stavka 1. Zakona o radu glasila je:

 

»Otpremnina

 

Članak 118.

(1) Radnik koji je stranka ugovora o radu sklopljenoga na neodređeno vrijeme, a kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnoga rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnoga neprekidnoga trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.«

Predlagatelj smatra da je ta odredba u dijelu u kojem sadrži riječi: »sklopljenog na neodređeno vrijeme« i »neprekidnoga« protivna odredbi članka 3. Ustava Republike Hrvatske.

Navedena odredba izmijenjena je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 114/03. ) na način da su brisane riječi: »koji je stranka ugovora o radu sklopljenog na neodređeno vrijeme, a«, te sada glasi:

»(1) Radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnoga rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnoga neprekidnoga trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.«

S obzirom da je navedenom izmjenom proširen krug subjekata koji imaju pravo na otpremninu, tako da pravo na otpremninu imaju i radnici koji rade na određeno vrijeme, a imajući u vidu razloge kojima predlagatelj osporava suglasnost tog dijela osporene odredbe s Ustavom (nejednakost radnika koji rade na određeno vrijeme u odnosu na one koji rade na neodređeno vrijeme), Ustavni sud taj dio prijedloga za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom nije razmatrao. Ovo i iz razloga što predlagatelj nije odgovorio na poziv Suda da se očituje u svezi s izmjenama i dopunama Zakona o radu.

3. Predlagatelj smatra da su propisivanjem »neprekidnog« rada kao uvjeta za ostvarivanje prava na otpremninu, dovedeni u nejednak položaj radnici koji kod istog poslodavca imaju radni odnos dvije godine »s prekidom« u odnosu na one koji imaju radni odnos »bez prekida«. Ističe da postoji nekoliko mogućnosti da radnik bez svoje krivnje ne ostvari pravo na otpremninu; npr. stalnim otkazivanjem ugovora o radu, te ponovnim zapošljavanjem kod istog poslodavca, tako da radnik može ostvariti višegodišnji rad kod istog poslodavca s prekidima, bez mogućnosti ostvarivanja prava na otpremninu. U tom smislu smatra da niti poslodavci nisu u jednakom položaju (oni koji moraju platiti i oni koji to »izbjegnu«) što je u suprotnosti i s člankom 49. stavkom 2. Ustava.

U svezi s pitanjem otpremnine, predlagatelj smatra da nisu u jednakom položaju niti radnici koje je poslodavac »ustupio« drugom poslodavcu »tako da je drugom poslodavcu ustupio dio poslova (sa svojim strojevima i uređajima)«, odnosno pronašao im zaposlenje na temelju članka 120. stavka 1. Zakona o radu, u okviru programa zbrinjavanja viška radnika. Smatra da poslodavac »osiguravajući zaposlenje« tim radnicima, nije im mogao dati otkaz ugovora o radu slijedom čega im nije dužan platiti otpremninu. Osim toga, predlagatelj ističe da »nakon prestanka pravnog posla o ustupanju takvih poslova i nastavljanju obavljanja istih od strane ranijeg poslodavca, radnici koji su ustupljeni drugom poslodavcu ponovno zasnivaju radni odnos kod ranijeg poslodavca« čime imaju »prekid rada«.

Predlagatelj smatra da su u nejednakom položaju i oni radnici kojima je »prekid rada« nastao prije stupanja na snagu Zakona o radu, a nastao je prema odredbi članka 103. stavka 1. Zakona o radnim odnosima (»Narodne novine«, broj 19/90., 25/92. – pročišćeni tekst, 26/93. i 29/94. ).

4. U tijeku ustavnosudskog postupka zatraženo je i dobiveno očitovanje Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva.

Prijedlog nije osnovan.

 

5. Neposredno mjerodavna za ocjenu suglasnosti odredbe članka 118. stavka 1. Zakona o radu s Ustavom odredba je članka 3. koja glasi:

»Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj za tumačenje Ustava.«

6. Pravo na otpremninu, na temelju osporene odredbe, ostvaruje radnik kojem poslodavac otkazuje ugovor o radu nakon dvije godine neprekidnog rada. Isplata otpremnine obveza je poslodavca uz kumulativno ispunjenje uvjeta:

– ugovor o radu otkazuje poslodavac (što znači da u slučaju kad ugovor o radu otkazuje radnik, u slučaju sudskog raskida ugovora o radu ili sporazumnog raskida, radnik nema pravo na otpremninu);

– ugovor o radu kod istog poslodavca trajao je neprekidno najmanje dvije godine;

– razlog za otkaz ugovora nije skrivljeno ponašanje radnika (što znači da su od prava na otpremninu isključeni radnici kojima je ugovor o radu otkazan zbog njihovog ponašanja – pravo na otpremninu imat će radnici kojima poslodavac otkazuje redovito zbog poslovno uvjetovanih razloga (čl. 106. stavak 1., alineja 1.) ili zbog osobno uvjetovanih razloga (čl. 106. stavak 1., alineja 2.), izvanredno zbog drugih osobito važnih činjenica (čl. 107., npr. zbog likvidacije) i kada poslodavac otkazuje ugovor o radu s ponudom izmijenjenog ugovora (članak 114. ) u slučaju da radnik ne prihvati ponudu izmijenjenog ugovora, a osnova otkaza nije skrivljeno ponašanje radnika).

U razdoblje neprekinutog rada smatra se prema odredbama Zakona o radu vrijeme koje je radnik bio odsutan zbog korištenja prava po osnovi zaštite majčinstva ili je radnik za to vrijeme radio skraćeno radno vrijeme (članak 68. ). U to razdoblje ubraja se i vrijeme koje je radnik proveo na radu u inozemstvu, kad ga poslodavac uputi na rad u trgovačko društvo ili drugo poduzeće u vlasništvu tog poslodavca (članak 121. stavak 2.). Kontinuitet neprekinutog trajanja radnog odnosa postoji i ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće ili dio poduzeća, a time i ugovori o radu radnika koji rade u tom dijelu koji je predmet prenošenja (članak 129. ).

Mirovanje radnog odnosa npr. neplaćeni dopust (članak 50.) ili vojna služba (članak 225. ) ne smatra se, prema odredbama Zakona o radu, prekidom radnog odnosa, ali se ne uzima niti u vrijeme neprekinutog rada. Kod utvrđivanja vremena neprekinutog rada u tom slučaju uzima se u obzir vrijeme prije mirovanja i nakon povratka na rad.

Iznos otpremnine određuje se s obzirom na dužinu prethodnoga neprekidnoga trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem, pri čemu je Zakonom o radu (članak 118. stavak 2.) propisan iznos ispod kojeg se otpremnina ne može ugovoriti ili odrediti, odnosno iznos kojeg poslodavac mora isplatiti radniku ako iznos otpremnine nije ugovoren, odnosno propisan. Ujedno Zakon o radu (članak 118. stavak 3. ) ograničava to zakonsko pravo na najviše šest prosječnih mjesečnih plaća, ukoliko zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drugačije, za radnike povoljnije rješenje.

7. Razmatrajući osporenu odredbu sa stajališta u točki 5. obrazloženja navedenih ustavnih načela kao i navode predlagatelja, Ustavni sud je ocijenio da osporena odredba članka 118. stavka 1. Zakona o radu nije u nesuglasju s Ustavom. Prije svega, valja imati u vidu odredbu članka 2. stavka 4. alineje 1. Ustava koja daje ovlast zakonodavcu da samostalno odlučuje o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj. Pri uređivanju tih odnosa zakonodavac je dužan uvažavati zahtjeve koje pred njega postavlja Ustav, a osobito one koji proizlaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrednote.

U okviru njegove samostalnosti i Ustavom mu utvrđene nadležnosti, zakonodavac je, prema stajalištu Ustavnog suda, donoseći na osnovi ustavnih ovlasti Zakon o radu, kao zakon općeg značaja kojim se uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj, imao pravo propisati uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi radnik ostvario pravo na otpremninu.

7.1. Navodi predlagatelja koji se svode na tvrdnju da radnik može kod istog poslodavca ostvariti višegodišnji rad s prekidima bez mogućnosti ostvarivanja prava na otpremninu, zbog stalnog otkazivanja ugovora o radu od strane poslodavca te ponovnog zapošljavanja istog radnika, prema ocjeni Ustavnog suda nisu utemeljeni na odredbama Zakona o radu. Naime, prema odredbama Zakona o radu poslodavac mora dati otkaz ugovora o radu u pisanom obliku te je dužan taj otkaz obrazložiti (članak 111.). U smislu odredbi članka 106. stavka 1. (redoviti otkaz) i članka 107. stavka 1. (izvanredni otkaz) Zakona o radu, poslodavac može otkazati ugovor o radu ako za to ima opravdani razlog, pri čemu je teret dokazivanja da takav opravdani razlog postoji na poslodavcu (članak 112. stavak 1.). Odredbama Zakona o radu propisan je i postupak otkazivanja te zaštita prava radnika iz radnog odnosa.

Iz navoda predlagatelja također proizlazi da predlagatelj osporava primjenu odredbe članka 118. stavka 1. Zakona o radu. Ustavni sud posebno ističe da prema mjerodavnim odredbama Ustava i Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), u ustavnosudskom postupku ocjene suglasnosti zakona s Ustavom, Sud nije nadležan ocjenjivati primjenu osporenog zakona. Primjena zakona ili njegovih pojedinih odredaba može biti predmetom ocjene samo u postupku koji je pred Ustavnim sudom pokrenut ustavnom tužbom.

Takvo stajalište Sud je zauzeo u rješenju broj: U-I-1455/2001 od 24. studenoga 2004. godine (»Narodne novine«, broj 175/04. ).

7. 2. Što se tiče navoda predlagatelja o nemogućnosti ostvarivanja prava na otpremninu radnika koje poslodavac »ustupa« drugom poslodavcu, pa ih nakon nekog vremena ponovo zapošljava raniji poslodavac, Ustavni sud ističe da takva mogućnost, kako je tumači predlagatelj, prema odredbama Zakona o radu ne postoji. Već je navedeno da prema članku 129. stavku 1. Zakona o radu ako se statusnom promjenom ili pravnim poslom na novog poslodavca prenese poduzeće ili dio poduzeća (pogon), na novog poslodavca prenose se i svi ugovori o radu radnika koji rade u poduzeću ili dijelu poduzeća koje je predmet prenošenja, te da u tom smislu postoji kontinutitet neprekinutog trajanja radnog odnosa.

Druga je pravna situacija na koju se odnose članci 119. i 120. Zakona o radu (na koji se predlagatelj poziva), a koji propisuju postupak u slučaju potrebe otkazivanja radnog odnosa većeg broja radnika (zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga – poslovno uvjetovani otkaz). Poslodavac je u tom slučaju obvezan sačiniti program zbrinjavanja viška radnika uz suradnju radničkog vijeća i nadležne službe zapošljavanja, s ciljem pronalaženja mogućnosti za nastavak rada radnika, tj. mjera koje treba poduzeti da bi se spriječili ili na najmanju mjeru ograničili očekivani otkazi ugovora o radu te ublažile štetne posljedice otkaza ugovora o radu (članak 119. stavak 4. ). Mogućnost pronalaženja zaposlenja kod drugoga poslodavca jedna je od tih mjera, te dio obveznog sadržaja programa zbrinjavanja viška radnika. Tek ukoliko tim mjerama nije moguće radnicima osigurati zaposlenje, može im se otkazati ugovor o radu, pod uvjetima i na način propisan Zakonom o radu (članak 120. stavak 2.), uključujući dakle i pravo na otpremninu.

7.3. Slijedom svega navedenog, i navode predlagatelja o nejednakom položaju radnika kojima je »prekid rada« nastupio prije stupanja na snagu Zakona o radu, Ustavni sud smatra ustavnopravno neutemeljenim. U režimu promjene propisa na način da novi propis uređuje istu materiju na drugačiji način, pitanje onih slučajeva i odnosa čije je rješavanje počelo prema odredbama ranijeg propisa a nije završeno do donošenja novoga, rješavaju prijelazne odredbe. Odredbe članka 103. Zakona o radnim odnosima odnose se na prava radnika izabranih na funkcije ili upućenih na određene poslove, čije obavljanje zahtjeva da privremeno prestane raditi u organizaciji odnosno kod poslodavca. Odredbom članka 234. Zakona o radu, koja je svrstana u prijelazne i završne odredbe, propisano je da radnici čiji radni odnos miruje, u skladu s propisima važećima do dana početka primjene Zakona o radu, a koji po Zakonu o radu nemaju pravo na mirovanje radnog odnosa, imaju pravo u skladu s propisima važećim do dana početka primjene Zakona o radu, vratiti se na poslove koje su prije obavljali ili na druge odgovarajuće poslove, u roku koji ne može biti duži od šest mjeseci od dana početka primjene Zakona o radu.

O institutu »mirovanja« radnog odnosa vezano za utvrđivanje vremena neprekinutog rada, navedeno je u točki 6. obrazloženja ovog rješenja.

7.4. Polazeći od svega navedenog, stajalište je Suda da zakonodavac nije povrijedio načelo vladavine prava i jednakosti time što je kao jedan od uvjeta za ostvarivanje prava na otpremninu propisao »neprekidni rad« u trajanju od dvije godine kod istog poslodavca.

8. Slijedom iznijetog, na temelju članka 43. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, riješeno je kao pod točkom I. izreke.

 

Obrazloženje II.

9. Predlagatelj je osporio suglasnost s Ustavom odredbe članka 227. stavka 5. Zakona o radu kojom je propisano:

»Prava zastupnika i dužnosnika

Članak 227.

(...)

(5) Ako je za stjecanje određenih prava važno prethodno trajanje radnog odnosa s istim poslodavcem, radniku iz stavka 1. ovoga članka, nakon povratka na rad razdoblje mirovanja radnog odnosa ubraja se u neprekinuto trajanje radnog odnosa. (...)«

Odredba članka 227. brisana je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 114/03. ); člankom 72. tog zakona propisano je:

»Podnaslov iznad članka 227. i članak 227. brišu se.«

10. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je utvrdio da osporena odredba članka 227. stavka 5. Zakona o radu više nije na snazi, pa je dopisom od 14. listopada 2003. godine pozvao predlagatelja da se izjasni ostaje li kod prijedloga za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedene odredbe Zakona o radu.

Predlagatelj nije odgovorio na pisani poziv Suda da se izjasni ostaje li kod prijedloga.

Pretpostavke za vođenje ustavnosudskog postupka prestale su postojati.

 

11. Odredbom članka 128. stavka 1. alineje 3. Ustava propisano je da Ustavni sud Republike Hrvatske može ocjenjivati ustavnost zakona te ustavnost i zakonitost drugih propisa koji su prestali važiti ako od tog prestanka do podnošenja zahtjeva ili prijedloga nije prošlo više od godine dana.

S obzirom na činjenicu da predlagatelj nije odgovorio na pisani poziv Suda, a imajući u vidu razloge kojima predlagatelj u prijedlogu osporava suglasnost navedene odredbe s Ustavom, Ustavni sud nije našao razloge za postupanje na temelju članka 128. stavka 1. alineje 3. Ustava i članka 56. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

12. Slijedom iznijetog, na temelju odredbe članka 61. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, prema kojoj Ustavni sud može obustaviti postupak ako podnositelj zahtjeva, odnosno prijedloga odustane, a mora u slučajevima kad prestanu postojati pretpostavke za vođenje postupka, riješeno je kao pod točkom II. izreke.

13. Rješenje o objavi iz točke III. izreke temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

 

Broj: U-I-83/2002

Zagreb, 13. srpnja 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda

dr. sc. Petar Klarić, v. r.