UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1963

Upravni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Bože Gagre kao predsjednika Vijeća, Sanje Štefan i mr. sc. Mirjane Juričić kao članova Vijeća, te sudskog savjetnika Krešimira Jušića kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja »INA« d.d., industrija nafte iz Zagreba, zastupana po opunomoćeniku Ranku Rešu, protiv rješenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske, klasa: UP/I-030-02/2001-01/26, urbroj: 580-02-01-07-13 od 3. srpnja 2001., radi narušavanja slobodnog tržišnog natjecanja, u nejavnoj sjednici održanoj 30. lipnja 2005.

presudio je

I. Tužba se odbija.

II. Ova će se presuda objaviti u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tužene Agencije, pod točkom 1. izreke utvrđuje se da su poduzetnici »LEDO« d.d. iz Zagreba i »INA« d.d., industrija nafte iz Zagreba, sklapanjem Ugovora o kupoprodaji od 27. ožujka 2001. narušili slobodno tržišno natjecanje na tržištu prodaje sladoleda na benzinskim postajama »INA«-e d.d., Zagreb, na po­dručju Republike Hrvatske, pa se u točki 2. izreke proglašavaju ništavim odredbe članka 6. stavka 2. tog Ugovora, koja glasi: »prodavatelj će odobriti kupcu dodatnih 3% rabata na ukupno isporučenu količinu za prodaju isključivo Ledovog sladoleda na prodajnim mjestima Kupca«, te odredba članka 6. stavka 4. koja glasi: »u slučaju nepoštivanja te odredbe, prodavatelj će Kupca teretiti za dodatno odobreni rabat«. Ujedno se točkom 3. izreke osporenog rješenja nalaže ugovornim strankama navedenim u točki 1. tog rješenja, da rečene odredbe ugovora brišu i u roku od 30 dana od dana dostave ovog rješenja tuženoj Agenciji dostave dokaz o izvršenju, a u točki 4. izreke se obvezuju ugovorne strane da u slučaju ugovaranja novih odredaba u ugovoru o kupoprodaji iz točke 1. izreke rješenja, Agenciji dostave na ponovnu ocjenu u roku 30 dana od dana sklapanja, novi Ugovor o kupoprodaji / ili dodatak ugovoru iz točke 1. izreke rješenja/, s time da će rješenje biti objavljeno u »Narodnim novinama«, kako se to utvrđuje u točki 5. izreke rješenja, a poduzetnik »Ledo« d.d. iz Zagreba obvezuje se na uplatu upravne pristojbe u iznosu od 5.000,00 kn (točka 6. izreke osporenog rješenja).

U tužbi kojom prigovara zakonitosti osporenog rješenja tužitelj u bitnom navodi da je pogrešna ocjena tuženog tijela o narušenom slobodnom tržišnom natjecanju na tržištu prodaje sladoleda na benzinskom postajama na području Republike Hrvatske, odnosno da je izveden nepravilan zaključak iz utvrđenih činjenica, što je dovelo i do nepravilne primjene materijalnog prava. Suprotno utvrđenju tuženog tijela Ugovor o kupoprodaji koji su zaključili tužitelj i »Ledo« d.d. iz Zagreba da nema obilježje Ugovora o isključivoj kupnji, niti odredbe koje bi obvezivale na kupnju cjelokupnog asortimana robe, već je tim ugovorom između ostalog ugovorena mogućnost prodaje određenih proizvoda poduzetnika »Ledo« d.d. iz Zagreba, uz odobrenje dodatnog rabata u slučaju prodaje sladoleda isključivo od tog poduzetnika na prodajnim mjestima tužitelja, s time da povrat takvog dodatnog rabata nije ugovorna kazna, već jedan od dopuštenih uvjeta ugovora. Također dodaje da tim Ugovorom nije obvezan tužitelj na kupnju minimalne količine robe, niti isti sadrži odredbe kojima se ugovara neto godišnji promet, već odredba ugovora kojima se »Ledo« obvezuje prodati tužitelju robu u vrijednosti od 9.500.000,00 Kn sa maloprodajnim cijenama iz članka 2. tog Ugovora, samo znači zaštitu tužitelja od eventualnog neopravdanog povećanja cijena tijekom važenja Ugovora.

Stoga, zaključuje tužitelj da iz sadržaja Ugovora ne proizlazi ob­veza tužitelja da isključi druge dobavljače sladoleda za prodaju na benzinskim postajama tužitelja, slijedom čega je nepravilan i za­klju­čak tuženog tijela da su tužitelj i »Ledo« zaključenjem takvog Ugovora podijelili tržište odnosno spriječili slobodno tržišno natjeca­nje podjelom tržišta koristeći svoj vladajući položaj na mjerodavnom tržištu. Ovo prije stoga jer tužitelj ima vladajući položaj na tržištu naftnih derivata te da ima pravo za dobavljača određene robe uključujući i sladoleda izabrati između onih koji se nude na tržištu, najpovoljnijeg ponuditelja, pa smatra da je izborom najpovoljnijeg od više ponuditelja omogućio i drugima slobodno tržišno natjecanje. Također da poslovni običaj i u drugim europskim državama na koje ukazuje tuženo tijelo ne mogu predstavljati obvezu tužitelja da kupuje robu za daljnju prodaju na svojim benzinskim postajama od više ponuditelja.

Radi izloženog, tužitelj smatra da u predmetnom slučaju nije riječ o odredbama Ugovora koje bi bile protivne odredbama Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, tim više jer da benzinske postaje na cjelokupnom području Republike Hrvatske ne mogu biti mjerodavno tržište za prodaju sladoleda, već samo za prodaju naftnih derivata, dok je prodaja sladoleda na benzinskim postajama tužitelja zastup­ljena s 0,3% ukupnog prometa dopunskog asortimana robe, bez prodaje naftnih derivata. Konačno, tužitelj navodi da »Ledo« prodaje sladolede na cca 7000 lokacija u Republici Hrvatskoj, s time da i drugi proizvođači odnosno dobavljači imaju svoja prodajna mjesta. Slijedom toga zaključuje da »tržište prodaje sladoleda na benzinskim postajama na području Republike Hrvatske« predstavlja svega 0,4% svih prodajnih mjesta na kojima se prodaje sladoled u Republici Hrvatskoj, te da nije jasno kako to može biti mjerodavno tržište za prodaju tog proizvoda kad čini tako ograničeni segment ukupnog tržišta sladoleda.

Navodeći te i druge razloge, zbog kojih smatra da osporeno rje­šenje nije na zakonu utemeljeno, predlaže Sudu da tužbu uvaži i os­poreno rješenje poništi.

U odgovoru na tužbu tuženo tijelo ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, pa predlaže Sudu da tužbu odbije.

 

Tužba nije osnovana.

Razmatranjem spisa predmeta, kao i osporenog rješenja, Sud na­lazi da je činjenično stanje na temelju kojega je trebalo donijeti zakonitu odluku pravilno i u potpunosti utvrđeno, slijedom čega je pravilan zaključak tuženog tijela da je u predmetnom slučaju došlo do povrede odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, zbog čega Sud nalazi neosnovanim prigovor tužitelja o povredi materijalnog prava na njegovu štetu.

Naime, iz podataka spisa predmeta dostavljenih Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi, da je tuženo tijelo prilikom ocjene Ugovora o kupoprodaji sklopljenog 27. ožujka 2001. između tužitelja i poduzetnika »Ledo« d.d. iz Zagreba, po zahtjevu poduzetnika »Ledo« od 2. svibnja 2001., utvrdilo da je riječ o ugovoru čije odredbe imaju karakteristike ugovora o isključivoj kupnji pa su te odredbe rečenog Ugovora ništave te da su sklapanjem takvog sporazuma koji je u smislu odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine« broj: 48/95, 52/97 i 89/98) zabranjen poduzetnici »Ledo« d.d. iz Zagreba i »INA« d.d. iz Zagreba koristeći vladajući položaj sprječavali slobodno natjecanje na tržištu sukladno članku 20. točke 9. tog Zakona.

U smislu odredbe članka 6. citiranog Zakona, narušavanjem slo­bodnog tržišnog natjecanja smatraju se različiti oblici sprječavanja i ograničavanja poduzetničkih sloboda i djelatnosti poduzetnika u prometu roba i usluga na tržištu, kao što su: ugovori, pojedine odred­be ugovora, izričiti i prešutni dogovori, usklađeno djelovanje, odluke udruženja poduzetnika, čijim se predmetom i učinkom ili mogućim učinkom ograničava tržišno natjecanje (točka 1.). Daljnja pak odredba članka 7. citiranog Zakona, razrađuje pojam zabranjenih sporazuma, pa tako propisuje da su zabranjeni sporazumi kojima je cilj, posljedica ili mogući učinak ograničavanje ili sprječavanje slobod­nog tržišnog natjecanja, a osobito sporazumi kojima se izravno ili neizravno utvrđuju cijene roba ili usluga, visina i vrijeme snižavanja ili povećavanja cijena ili kojima se dovodi potrošače u nejednak položaj glede cijena, kojim se među poduzetnicima dijeli tržište ili izvori nabava roba ili usluga, uvjetuju sklapanje ugovora kupnjom roba i usluga ili preuzimanjem drugih obveza koje po svojoj prirodi ili prema običajima u trgovini nemaju neposredne veze s predmetom ugovora, ograničava ili nadzire obujam proizvodnje, prodaje ili kupnje robe i pružanje ili korištenje usluga, poduzetnicima koji nisu sudionici sporazuma ograničava i sprečava istraživačka i inovacijska djelatnost i primjena rezultata tih djelatnosti, ograničava i sprečava tehnološki razvitak i investiranje u te svrhe, te ograničava pristup tržištu ili isključuje s tržišta poduzetnike koji nisu sudionici sporazuma (stavak 1.). Stavkom 2. tog članka Zakona, propisuje se da su ništavi sporazumi zabranjeni stavkom 1. istog članka Zakona.

Nastavno, u obrazloženju osporenog rješenja tuženo tijelo navodi da sklapanje ugovora o isključivoj kupnji kako na domaćem tako i na inozemnom tržištu, mora imati za cilj pogodnosti za obje ugovorne strane, ali i za potrošače. Međutim, sporazum kojim jedan poduzetnik pristaje nabavljati cjelokupan asortiman roba od drugog poduzetnika čega je posljedica isključenje svih drugih poduzetnika, dobavljača, s mjerodavnog tržišta, ograničavajući je s aspekta tržišnog natjecanja, s time da djelovanje tog sporazuma treba razmotriti u ekonomskom i pravnom aspektu, u kojem taj sporazum proizvodi pravne učinke.

U tom smislu je tuženo tijelo provelo dokazni postupak i utvr­dilo sve činjenice relevantne za ocjenu da li je u predmetnom slu­ča­ju došlo do povrede rečenih odredba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, pravilno navodeći pri tome da je za ocjenu rečenog ugovora potrebno izvršiti detaljnu analizu tog Ugovora, što uključuje i praksu nastalu na temelju takvog ugovora, a konačno i uzročne veze između ugovora i posljedice, osobito da li taj ugovor u svojim bitnim odredbama sadrži takve uvjete koji imaju za posljedicu za­bra­njeni učinak. S time u vezi tuženo tijelo navodi da kada ugovor ima karakteristike ugovora o isključivoj kupnji, isključivost takvog ugovora nije uvijek zabranjena, već se sukladno odredbi članka 8. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, ista utvrđuje osobito uvidom i ocjenom uvjeta na tržištu kao što su obujam i raznovrsnost ponuda i potražnje roba i usluga, brojnost natjecatelja i njihov udio na tržištu, način opskrbe tržišta i potrošača robom i uslugama, dostupnost istovrsne odnosno zamjenske robe na tržištu, prodaja u rijetko naseljenim područjima i slično.

Imajući u vidu te elemente, tuženo tijelo zaključuje da obveze nastale sklapanjem ugovora o isključivoj kupnji imaju posebno izraženo ograničavajuće djelovanje kada je struktura tržišta takva da nema dovoljan broj poduzetnika koji distribuiraju određenu vrstu robe, odnosno kada je riječ o većem asortimanu roba, te kada su ugovori sklopljeni sa što dužim rokom važenja.

Nakon iscrpne analize odredaba i cjelokupnog sadržaja spomenutog Ugovora, tužena Agencija je kao zabranjene ocijenila odredbe stavaka 2. i 4. članka 6. Ugovora o kupoprodaji, kojima poduzetnik »Ledo« d.d. benzinskim postajama tužitelja odobrava dodatnih 3% rabata na ukupno isporučenu količinu za prodaju isključivo Ledovog sladoleda na tim postajama, a u slučaju nepoštivanje te odredbe, prema tim odredbama Kupca bi »Ledo« d.d. teretio za dodatno odobreni rabat.

Kao mjerodavno tržište u predmetnom slučaju u smislu odredbe članka 19. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja tu­žena Agencija je odredila tržište prodaje sladoleda na benzinskim postajama na cjelokupnom području Republike Hrvatske, te utvrdilo da na području Republike Hrvatske ima 611 benzinskih postaja koje se bave trgovinom na malo motornim gorivima i mazivima od kojih je 389 benzinskih postaja tužitelja, što predstavlja 63,67% udjela na mjerodavnom tržištu, s time da tužitelj ima 10% ili više udjela u temeljnom kapitalu u još daljnjih 18 benzinskih postaja, slijedom čega je ukupni udjel tužitelja na mjerodavnom tržištu benzinskih postaja 66,61%.

Prema utvrđenim podacima proizlazi da je tužitelj s obzirom na svoju tržišnu snagu, u nadmoćnom položaju u odnosu na svoje takmace na tom tržištu, sukladno članku 15. stavku 2. naprijed citiranog Zakona, s time da u smislu odredbe članka 16. tog Zakona, poduzetnik ima vladajući položaj na tržištu ili na dijelu tržišta sukladno članku 15. stavku 2. ovog Zakona, ako je njegov udjel na tom tržištu veći od 30%.

Iz podataka koji prileže spisu predmeta, koji su pribavljeni tije­kom provedenog dokaznog postupka, proizlazi da je tržišni udjel poduzetnika »Ledo« d.d. na benzinskim postajama tužitelja u 2000. godini, prema vrijednosti prodaje iznosio 94,18%, a prema količini prodanog sladoleda u litrama 94,24%, a samo u preostalom dijelu je udjel ostalih poduzetnika – proizvođača sladoleda na području Republike Hrvatske.

Imajući u vidu naprijed rečene elemente, kao i razvijenost pro­dajne mreže na području Republike Hrvatske, odnosno tržišnu snagu ugovornih snaga, prema ocjeni Suda pravilan je zaključak tuženog tijela da je sklapanje predmetnog ugovora s karakteristikama Ugovora o isključivoj kupnji između poduzetnika koji imaju iznimno visok udjel na mjerodavnom tržištu, za posljedicu imalo i sprje­čavanje slobodnog natjecanja na tom tržištu, s time da u pred­metnom slučaju nije moguće izuzeti od primjene odredbu članka 7. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, koja mogućnost je propisana odredbom članka 9. stavka 1. tog Zakona, jer sudionici sporazuma ostvaruju ukupan godišnji promet u iznosu većem od 50% u djelat­nosti za koju su isti registrirani. Također takvo izuzeće nije moguće niti primjenom članka 10. tog Zakona, koji ima u vidu sporazume s »pozitivnim ekonomskim balansom«, u kojem slučaju se takvi sporazumi ne smatraju sporazumom iz članka 7. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, ukoliko sadrže ograničenja u svezi s unapređenjem proizvodnje i distribucije roba i usluga, unapređenje tehnološkog i gospodarskog razvitka, povećanja natjecateljske snage poduzetnika na međunarodnom tržištu, ako udovoljavaju i daljnjim uvjetima iz te zakonske odredbe, odnosno ako se dogovorenim ili primijenjenim ograničenima ostvaruju pogodnosti kakvoće roba i pružanja usluga, poboljšanja opskrbe tržišta te druge pogodnosti. Ovo stoga jer kako to ocjenjuje i tuženo tijelo takav balans ovdje nije postignut, već je naprotiv tim ugovorom potrošačima onemogućena kupnja sladoleda od bilo kojeg drugog poduzetnika, osim poduzetnika »Ledo« d.d. na benzinskim postajama tužitelja na području Republike Hrvatske.

Radi izloženog, Sud nalazi da je tuženo tijelo nakon iscrpno pro­vedenog postupka pravilno zaključilo da su poduzetnici »Ledo« d.d. i »INA« d.d., sklapanjem naprijed rečenog Ugovora o kupoprodaji, narušili slobodno tržišno natjecanje na području prodaje sladoleda na benzinskim postajama tužitelja, jer takvim ugovorom uz naprijed citirane klauzule ne unapređuju tržišno natjecanje, već koristeći vladajući položaj sprječavaju slobodno natjecanje na tržištu sukladno članku 20. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

Stoga je ispravno zaključilo da je došlo do povrede odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, jer rečeni Ugovor osim pogod­nosti za ugovorne strane, ne nudi nikakve pogodnosti niti za druge proizvođače koji imaju interes svoju robu distribuirati na benzinskim postajama tužitelja, niti za potrošače, jer ih ograničava u izboru predmetnog asortimana robe, slijedom čega je pravilno određene ugovorne odredbe ocijenilo ništavim, navedene u točki 2. izreke osporenog rješenja, te obvezalo ugovorne strane da postupe na način pobliže opisan u točki 3. i 4. izreke tog rješenja.

Radi naprijed izloženog, Sud ocjenjuje da osporenim rješenjem tuženog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, jer tužitelj ni­čim niti u tužbi nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjenič­nog stanja na temelju kojeg je to rješenje doneseno.

Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj: 53/91, 9/92 i 77/92), tužbu kao neosnovanu odbiti, s time da će se ova presuda objaviti u »Narodnim novinama« na temelju odredbe članka 37a., stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

 

Broj: Us-8362/2001-7

Zagreb, 30. lipnja 2005.

Predsjednik Vijeća

Božo Gagro, v. r.