UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1964

Upravni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Bože Gagre kao predsjednika Vijeća, Sanje Štefan i mr. sc. Mirjane Juričić kao članova Vijeća, te sudskog savjetnika Krešimira Jušića kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja »BP Tehnički plinovi« d.o.o. iz Pule, kojeg zastupa Mladen Pavićević, odvjetnik iz Pule, protiv rje­šenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske, klasa: UP/I-030-02/99-01/151, urbroj: 580-02-00-27 od 15. svibnja 2001., radi narušavanja slobodnog tržišnog natjecanja, u nejavnoj sjednici održanoj 16. lipnja 2005.

presudio je

I. Tužba se odbija.

II. Ova presuda objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tužene Agencije odbija se zahtjev tužite­lja za utvrđivanje zlouporabe monopolističkog ili vladajućeg položa­ja na tržištu od strane poduzetnika »INA« d.d., industrija nafte iz Zagreba, kao neosnovan (točka 1. izreke), te se tužitelju nalaže uplata upravne pristojbe u iznosu od 5.000,00 kn (točka 2. izreke rješenja).

Smatrajući osporeno rješenje nezakonitim, tužitelj pokreće ovaj upravni spor.

Kao bitno u tužbi navodi da se njegov zahtjev odnosi na protu­zakonito ponašanje zainteresiranog prema tužitelju, osobito na po­dru­čju Istarske i Primorsko-goranske županije, čime je učinjena velika šteta tužitelju u obavljanju njegove djelatnosti. Smatra da je zainteresirani sprječavao slobodno natjecanje na tržištu, koristeći svoj vladajući položaj te takvim ponašanjem povrijedio odredbu član­ka 20. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, navodeći pri tome sve razloge iz te zakonske odredbe, osim onih propisanih u točki 6. i 7. Napominje da dokazni postupak koji je prethodio donošenju osporenog rješenja nije valjano proveden, jer nisu ocijenjeni svi dokazi koji su odlučni za utvrđenje potpunog i pravilnog činjeničnog stanja, koje je ovdje bilo temelj za donošenje osporenog rješenja.

Tužitelj nastavno u tužbi iscrpno navodi razloge, zbog kojih sma­tra da je zainteresirani narušio slobodno tržišno natjecanje te zlorabio svoj vladajući položaj na tržištu u poslovanju s tužiteljem, a posebno se osvrće na način utvrđivanja cijena naftnih derivata, ne prihvaćajući stav tuženog tijela da to nije predmet ovog postupka niti da se u tom dijelu primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, već da se te cijene formiraju sukladno posebnim propisima.

Tužitelj smatra da Agencija nije s dovoljno pažnje razmotrila dio zahtjeva koji se odnosi na diobu djela tržišta po područjima, vrsti usluga i po grupama kupaca koja se prema mišljenju tužitelja sastoji u činjenici da neka trgovačka društva posluju sa zainteresiranim na bitno povoljniji način od tužitelja, u kojem pravcu međutim nije proveden postupak niti ocijenjeni odgovarajući dokazi.

Svojim ponašanjem koje je u tužbi iscrpno opisao tužitelj smatra da je zainteresirani izvršio diobu tržišta po području, vrsti usluge i grupama kupaca u cijelosti na štetu tužitelja, jer je njemu postavio uvjete koji iziskuju uvećane troškove u poslovanju u odnosu na druge poduzetnike, koji imaju drugačije pogodnosti prilikom distribucije i prodaje plina krajnjim kupcima, osobito zbog nižih cijena po kojima vrše nabavu naftnih derivata od zainteresiranog.

Konačno, tužitelj napominje da zainteresirani povremeno obu­stavlja prodaju smjese propan-butana tužitelju uz obrazloženje remonta u rafineriji »Rijeka« zbog čega je tužitelj primoran snabdijevati se u rafineriji »Sisak«, što dodatno povećava njegove troškove pri­jevoza, dok se prema informacijama tužitelja u istom razdoblju unatoč remontu rafinerije »Rijeka« drugi kupci snabdijevaju tim pli­nom iz riječke rafinerije i to u vrijeme sezone pojačane potrošnje plina, sve to s namjerom otežavanja djelatnosti distribucije i prodaje plina tužitelju od strane zainteresiranog.

Navodeći te i druge razloge, zbog kojih smatra da osporeno rje­šenje nije na zakonu utemeljeno, tužitelj predlaže Sudu da tužbu uvaži i to rješenje poništi.

U odgovoru na tužbu tuženo tijelo ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja, pa predlaže Sudu da tužbu odbije.

Zainteresirano trgovačko društvo »INA« d.d., industrija nafte iz Zagreba, u odgovoru na tužbu ističući razloge zbog kojih smatra da je osporeno rješenje na zakonu utemeljeno, predlaže Sudu da tužbu odbije.

 

Tužba nije osnovana.

Razmatranjem spisa predmeta, kao i osporenog rješenja Sud na­lazi da je činjenično stanje na temelju kojeg je trebalo donijeti zakonitu odluku pravilno i u potpunosti utvrđeno, slijedom čega niti materijalno pravo nije povrijeđeno na štetu tužitelja.

Naime, iz podataka spisa predmeta dostavljenog Sudu uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tužena Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja pokrenula postupak po zahtjevu tužitelja od 18. listopada 1999., koji je dopunio podneskom od 14. veljače 2000., u kojem traži utvrđivanje narušavanja slobodnog tržišnog natjecanja poduzetnika »INA« d.d. – industrija nafte iz Zagreba.

U zahtjevu navodi da zainteresirani prodaje plin propan-butan tužitelju po znatno višoj cijeni, na koji način ostvaruje monopolistič­ku rentu, dok po nižoj cijeni prodaje plin drugim poduzetnicima. Dodaje da zainteresirani vrši vezanu kupnju i odbija poslovanje na način da odbija prodaju plina na malo građanima koji žele transport plina povjeriti tužitelju, uvjetujući prodaju obvezom povjeravanja transporta kupljenog plina poduzetniku »INA« d.d. Također tužitelj navodi da zainteresirani prodaje plin na veliko pojedinim poduzet­ni­cima koji plin koriste u tehnološkom procesu za obavljanje svoje djelatnosti, dok kao razlog odbijanja prodaje tog plina tužitelju zainteresirani navodi da tužitelj plin ne koristi za direktno obavljanje proizvodnje – industrijske djelatnosti, već za daljnju prodaju.

Konačno tužitelj u zahtjevu napominje da je zainteresirani prilikom kupnje plina tužitelja upućivao na preuzimanje istog u rafineriji »Sisak«, dok isporuku nije vršio u rafineriji »Rijeka« zbog remonta rafinerije, koji razlog tužitelj ne prihvaća kao opravdan, jer tvrdi da su se u istom razdoblju u rafineriji »Rijeka« obavljali poslovi s drugim poduzetnicima, kojim ponašanjem je zainteresirani tužitelju prouzročio dodatne troškove prijevoza.

U povodu zahtjeva tužitelja tuženo tijelo je pokrenulo ispitni postupak sukladno odredbi članka 142. stavka 2. Zakona o općem upravnom postupku (»Narodne novine« broj: 53/91), te u cilju utvrđe­nja činjeničnog stanja zatražilo pisana očitovanja od poduzetnika »INA« d.d., kao i dopunsko očitovanje od tužitelja, čemu su udovoljili, te provelo usmenu raspravu. Nakon iscrpne analize zaprimljene dokumentacije, koja prileži spisu predmeta, tužena Agencija je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdila relevantne činjenice, na temelju kojih je prema ocjeni ovoga Suda pravilno zaključilo da nije došlo do povrede odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine« broj: 48/95, 52/97 i 89/98 – u daljnjem tekstu ZZTN), iz niže navedenih razloga.

U predmetnom slučaju valjalo je kako to navodi i tužena Agencija u obrazloženju osporenoga rješenja, utvrditi da li je došlo do povrede odredaba članka 20. ZZTN-a, a osobito stavka 1. točke 3. tog članka Zakona, i to primjenom različitih uvjeta poslovanja za istu vrstu poslova s različitim poduzetnicima, odnosno da li su ne­ki od poduzetnika svoje isporuke kupljenih proizvoda preuzimali u rafineriji »Rijeka«, dok su drugi, konkretno tužitelj iste morali pre­uzimati u rafineriji »Sisak« na koji način da je prema tvrdnji tužitelja zainteresirani odbijao poslovanje s tužiteljem, uz obrazloženje da isporuku nije moguće izvršiti jer je rafinerija »Rijeka« u remontu. U tom pravcu je tužena Agencija provela postupak te nakon ocjene dokaza koji prileže spisu predmeta, kao i očitovanja zainteresiranog utvrdila da je rafinerija »Rijeka« u relevantnom razdoblju doista bila u remontu, pa kako nije poslovala da nije bila niti u mogućnosti isporučivati navedene proizvode.

Tužena Agencija također nakon provedenog postupka nije utvrdila da bi zainteresirani povrijedio odredbu članka 20. stavka 1. točku 8. ZZTN-a sklapanjem ugovora o prodaji proizvoda uvjetujući pri tome kupce da moraju koristiti transportne kapacitete zainteresiranog, kojim ponašanjem je prema mišljenju tužitelja, sprječavao druge poduzetnike na tržištu da obavljaju prijevoz kupljenih proiz­voda od poduzetnika »INA«-e, koje su kupile »treće osobe«, uz obrazloženje da je pitanje transporta proizvoda koji je zainteresirani povjerio vlastitoj transportnoj službi stvar poslovne odluke zainteresiranog, koju kupac može, ali ne mora prihvatiti.

Stoga niti u tom dijelu tužena Agencija nije našla obilježje pona­šanja kojim bi zainteresirani povrijedio odredbe Zakona o zaštiti tržiš­nog natjecanja, odnosno da bi bila riječ o zloupotrebi koja uključuje činjenje u odnosu na dio zahtjeva koji upire na diobu tržišta, upotrebu različitih poslovnih uvjeta za različite poslovne subjekte, obustavljanje ili smanjenje obujma proizvodnje, prodaju ili kupnju na štetu potrošača i sprječavanje slobodnog natjecanja na tržištu, koje činjenice tužitelj navodi i u tužbi i na kojima ustraje međutim, ne dokazuje niti u jednom od navedenih slučajeva.

Radi izloženog, Sud nalazi da je tuženo tijelo nakon iscrpno pro­vedenog postupka pravilno zaključilo kako u radnjama zainte­re­siranog ne postoje elementi zlouporabe vladajućeg položaja iz razloga koje navodi tužitelj, niti postoje elementi ograničavanja tržišnog natjecanja sukladno odredbama Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. Također pravilno zaključuje tuženo tijelo i da je izbor transporta kupljenog proizvoda stvar dogovora ugovornih strana, te da u slučaju kada potpisnici ugovora o kupnji odnosno distribuciji ne postupaju sukladno odredbama sklopljenih ugovora ne postoji nadležnost tuženog tijela, jer je riječ o ugovornim obvezama, a ne o povredi Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

U tom smislu tužena Agencija u obrazloženju osporenog rješenja pravilno navodi da je nadležnost tuženog tijela propisana odred­bama Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, te da je tuženo tijelo osnovano isključivo sa ciljem utvrđivanja narušavanja slobodnog tržiš­nog natjecanja opisanog u članku 6. tog Zakona u svezi s člankom 2. te ostalim odgovarajućim odredbama istog Zakona. Zbog toga tužena Agencija pravilno zaključuje da bi utvrđivanje da li su cijene pojedinih proizvoda, konkretno nafte i naftnih derivata mo­no­polističke ili ne, prelazilo ovlasti tuženog tijela utvrđene rečenim zakonskim odredbama uslijed čega o tom dijelu zahtjeva nije niti raspravljalo jer to nije predmet ovog postupka.

Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj: 53/91, 9/92 i 77/92), tužbu kao neosnovanu odbiti, s time da će se presuda objaviti u »Narodnim novinama« na temelju odredbe članka 37a., stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

 

Broj: Us-8271/2001-6

Zagreb, 16. lipnja 2005.

Predsjednik Vijeća

Božo Gagro, v. r.