UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

1965

Upravni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Bože Gagre kao predsjednika Vijeća, Sanje Štefan i mr. sc. Mirjane Juričić kao članova Vijeća, te sudskog savjetnika Krešimira Jušića kao zapisničara, u upravnom sporu tužitelja »BONINOVO« d.o.o. iz Dubrovnika, kojeg zastupa Marina Radoš-Kristić, protiv rješenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske, klasa: UP/I-030-02/2000-01-171, urbroj: 580-02-01-04-11 od 5. srpnja 2001., radi narušavanja slobodnog tržišnog natjecanja, u nejavnoj sjednici održanoj 30. lipnja 2005.

presudio je

I. Tužba se odbija.

II. Ova presuda će se objaviti u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tužene Agencije u točki 1. utvrđuje se zlouporaba monopolističkog položaja poduzetnika »BONINOVO« d.o.o. iz Zagreba, primjenom različitih uvjeta prema poduzetnicima ovlaštenim za obavljanje pogrebnih poslova, zbog čega se u točki 2. izreke tog rješenja nalaže tužitelju da bez odgode omogući poduzetniku »DUBROVNIK EKO« d.o.o. iz Dubrovnika, da na zahtjev obitelji umrlu osobu preuzme iz poslovnih prostorija ili rashladnog uređaja tužitelja, radi prijevoza do mjesta ukopa izvan područja Grada Dubrovnika uz naknadu troškova preuzimanja, s time da se u točki 3. izreke tužitelju nalaže da kao dokaz izvršenja naloga iz točke 2. izreke rješenja dostavi odluku Uprave društva u određenom roku, uz naknadu troškova postupka u iznosu od 5.000,00 kn (točka 4. izreke), s time da će rješenje biti objavljeno u »Narodnim novinama« (točka 5. izreke rješenja).

U tužbi kojom prigovara zakonitosti osporenog rješenja tužitelj u bitnom navodi da se u predmetnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja jer se odredbe tog Zakona ne odnose na pravne i fizičke osobe koje obavljaju javnu službu, što je ovdje slučaj, te da bi se time onemogućilo obavljanje njegovih zadaća povjerenih mu posebnim propisima. Kako je dakle njegov osnivač Grad Dubrovnik, tužitelj smatra da se odredba članka 4. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja ne primjenjuje na pravne osobe kojima je povjereno obavljanje javnih službi ili im je posebnim propisima utvrđeno posebno isključivo pravo, odnosno koncesija. Stoga napominje da zainteresirana pravna osoba »DUBROVNIK EKO« d.o.o. iz Dubrovnika, obavlja pogrebne usluge bez koncesije, zbog čega drži da nije niti ovlašten obavljati te usluge, te da tužitelj nije niti mogao svojim položajem na tržištu ograničavati obavljanje djelatnosti zainteresiranog, za koju nije niti ovlašten.

Navodeći te i druge razloge, zbog kojih nalazi da osporeno rješenje nije na zakonu utemeljeno, tužitelj predlaže Sudu da tužbu uvaži i to rješenje poništi.

U odgovoru na tužbu tuženo tijelo navodi da tužitelj nepravilno tumači odredbu članka 4. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, te pogrešno drži da se isti ne primjenjuje na pravne osobe kojima je povjereno obavljanje javnih službi ili im je posebnim propisima utvrđeno posebno isključivo pravo, koncesija. Kako se na te pravne osobe rečene odredbe Zakona ne primjenjuju samo ako bi primjena toga Zakona spriječila obavljanje zadaća koje su im posebnim propisima utvrđene i zbog kojih su te osobe osnovane, u konkretnom slučaju postupanje na način kako je to odredilo tuženo tijelo neće spriječiti obavljanje zadaća tužitelja koje su mu posebnim propisima utvrđene i zbog kojih je osnovan.

Tuženo tijelo nalazi da u predmetnom slučaju također nema uvjeta za izuzeće od primjene odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja iz članka 4. tog Zakona, tim više jer je tužitelj i ranije pružao zainteresiranoj pravnoj osobi usluge uporabe svoje mrtvačnice i rashladnog uređaja za preuzimanje pokojnika na zahtjev rodbine pokojnog, prema cijeni koju je utvrdio i naplaćivao u razdoblju od 2. do 9. rujna 2000., što nije priječilo obavljanje djelatnosti tužitelja, iz čega zaključuje da omogućavanje zainteresiranom da koristi poslovne prostorije i poslije tog razdoblja ne bi bila zapreka za obavljanje tužiteljeve djelatnosti.

Ovo i bez obzira što zainteresirana pravna osoba »DUBROVNIK EKO« d.o.o. iz Dubrovnika nema koncesiju za obavljanje komunalne djelatnosti, ali je registriran kod Trgovačkog suda u Dubrovniku za obavljanje djelatnosti za pripremanje pokojnika za pokapanje i prijevoz u cestovnom prometu, što proizlazi iz rješenja od 8. studenog 2000., koje prileži spisu predmeta iz kojeg nedvojbeno proizlazi da zainteresirani ispunjava uvjete za obavljanje pogrebnih poslova kao i da posjeduje propisanu opremu.

Navodeći iscrpno i druge razloge, zbog kojih tuženo tijelo nalazi da je osporeno rješenje na zakonu utemeljeno, te da je tužitelj kao pravna osoba koja ima monopolistički položaj na mjerodavnom tržištu zlouporabio taj položaj na način kako je to opisano u članku 20. točkama 3. i 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, predlaže Sudu da tužbu tužitelja odbije.

Zainteresirana pravna osoba u ovom upravnom sporu »DUBROVNIK EKO« d.o.o. iz Dubrovnika, u odgovoru na tužbu navodeći razloge zbog kojih smatra da je osporeno rješenje na zakonu utemeljeno, te da je ovlašten za obavljanje predmetne djelatnosti, te predlaže Sudu da tužbu tužitelja odbije.

 

Tužba nije osnovana.

U predmetnom slučaju postupak za utvrđivanje narušavanja slobodnog tržišnog natjecanja pokrenut je u povodu zahtjeva zainteresiranog pogrebnog poduzeća »DUBROVNIK EKO« d.o.o. iz Dubrovnika, u kojem traži da se utvrdi zlouporaba monopolističkog položaja tužitelja na tržištu s osnove primjene članka 14. stavka 1. i članka 20. točaka 3. i 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine« broj: 48/95, 52/97 i 89/98).

Razmatranjem spisa predmeta dostavljenog Sudu uz odgovor na tužbu, kao i osporenog rješenja, Sud nalazi da je činjenično stanje temeljem kojeg je trebalo donijeti zakonitu odluku pravilno i u pot­punosti ispitano i utvrđeno, slijedom čega je neosnovan i prigovor tužbe o povredi materijalnog prava na štetu tužitelja.

Naime i prema ocjeni ovoga Suda netočna je tvrdnja tužitelja istaknuta u tužbi da se odredbe Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja ne odnose na predmetnu situaciju jer tužitelj obavlja javnu službu, što proizlazi iz odredbe članka 4. tog Zakona.

Potonjom zakonskom odredbom propisano je da se taj Zakon ne primjenjuje na pravne i fizičke osobe kojima je na temelju posebnih propisa povjereno obavljanje javnih službi ili im je posebnim propisima utvrđeno posebno, isključivo pravo, koncesija, i to samo u slučajevima kada bi primjena ovoga Zakona priječila obavljanje zadaća koje su im posebnim propisima utvrđene i zbog kojih su te osobe osnovane.

Odredbom članka 2. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu (»Narodne novine« broj: 36/95 – 128/99), propisano je da se komunalne djelatnosti obavljaju kao javna služba dok se sukladno daljnjoj odredbi članka 3. tog Zakona, pod održavanjem groblja i krematorija razumijeva održavanje prostora i zgrada za obavljanje ispraćaja i sahrane pokojnika, a pod obavljanjem pogrebnih poslova razumijeva se preuzimanje, opremanje i prijevoz umrle osobe do mjesta ukopa ili kremiranja. Osporeno rješenje doneseno je pozivom na odredbu članka 20. točke 3. i 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, kojom je propisano da zlouporabe monopolističkog i vladajućeg položaja poduzetnika na tržištu ili dijelu tržišta nastaju primjenom različitih uvjeta za istu ili odgovarajuću vrstu poslova s različitim poduzetnicima, čime ih se dovodi u nepovoljan natjecateljski položaj na tržištu ili dijelu tržišta, odnosno sprječavanjem slobodnog natjecanja na tržištu, koristeći vladajući položaj ili druge bespravne načine.

U zahtjevu povodom kojeg je pokrenut postupak zainteresirani ističe da mu tužitelj ne dopušta korištenje prostorije (mrtvačnicu) i rashladni uređaj, iako je registriran za prijevoz umrlih osoba i opunomoćen od strane obitelji umrlog, a time je onemogućen obavljati svoju djelatnost, jer ne može radi prijevoza preuzeti lijes s tijelom umrlog, iako tužitelj dopušta drugim poduzetnicima registriranim za obavljanje pogrebnih poslova u bilo kojoj jedinici lokalne samouprave da iz poslovnih prostorija, odnosno rashladnog uređaja preuzmu umrlu osobu koja će biti sahranjena izvan područja Grada Dubrovnika. Stoga traži da se u postupku utvrdi da je tužitelj tak­vim ponašanjem narušio slobodno tržišno natjecanje zlouporabom monopolističkog položaja primjenom različitih uvjeta za obavljanje rečene djelatnosti od strane različitih poduzetnika.

U svezi naprijed rečenog u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja tužitelj ističe da ne surađuje sa zainteresiranim, jer nema koncesiju za obavljanje pogrebnih poslova, zbog čega tužitelj smatra da ne ispunjava uvjete iz članka 17. Odluke o obavljanju pogreba umrlih osoba (»Službeni glasnik Grada Dubrov­nika« broj: 1/95), za obavljanje pogrebnih poslova. Nadalje ističe da je njegov osnivač jedinica lokalne samouprave i da je osnovan za obavljanje pogrebnih poslova te upravljanje gradskim grobljima na području te jedinice lokalne samouprave, te da u slučaju kada uslugu preuzimanja pokojnika obavljaju druge pravne i fizičke osobe tu uslugu naplaćuje prema važećem cjeniku usluga.

Nadalje je u postupku utvrđeno da je tužitelj jedino poduzeće koje je Grad Dubrovnik osnovao za obavljanje pogrebnih poslova, te da kao takav jedini posjeduje poslovne prostorije (mrtvačnicu) i rashladni uređaj, a osim toga da je i upravitelj svih groblja kojih je vlasnik Grad Dubrovnik, te da je područje na kojem djeluje cjelokupno područje Grada Dubrovnika, uključujući i sva druga groblja kao i ona izvan grada na području ostalih naselja pobliže navedenih u obrazloženju osporenog rješenja. Stoga se kako to zaključuje i tuženo tijelo, kao vlasnik rashladnog uređaja i mrtvačnice, jedinih prostorija iz kojih je dopušteno preuzeti lijes s tijelom umrlog onim poduzetnicima koji se bave prijevozom tijela umrlih osoba radi prijevoza u druga mjesta, tužitelj nalazi u monopolističkom položaju, jer nema drugih takovih poduzetnika na mjerodavnom tržištu.

Također je tijekom postupka utvrđeno da je zainteresirani registriran za obavljanje trgovine na veliko i malo potrebnom opremom, organiziranje pogreba i pripremanje pokojnika za pokapanje, pokop i kremiranje, a između ostalog i za prijevoz pokojnika u cestovnom prometu i međunarodnom cestovnom prometu, a što proizlazi iz sudskog registra Trgovačkog suda u Dubrovniku i druge dokumentacije koja prileži spisu predmeta.

Navedenu djelatnost pogrebnih poslova, odnosno preuzimanje osoba umrlih na području Grada Dubrovnika iz mrtvačnice ili rashladnog uređaja tužitelja, te opremanje i prijevoz umrlih do mjesta ukopa zainteresirana pravna osoba »DUBROVNIK EKO« d.o.o. obavljao je od početka rujna 2000. godine, a nakon 10. rujna 2000. samo povremeno u iznimnim slučajevima.

U svezi tvrdnje tužitelja da bi primjena odredaba Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja, u predmetnom slučaju tužitelja priječila u obavljanju zadaća koje su mu povjerene, valja reći da tužitelj u prilog toj tvrdnji nije niti u tužbi pružio nikakve dokaze, dok za suprotan zaključak postoji podloga u podacima spisa predmeta, kao i dokazima provedenim tijekom postupka.

Stoga je ovdje valjalo utvrditi da li je tužitelj zlorabio svoj položaj na mjerodavnom tržištu, odnosno sprječavao zainteresiranog u obavljanju njegove djelatnosti koristeći svoj vladajuću položaj, koje tržište je ovdje utvrđeno kao djelatnost pružanja pogrebnih poslova preuzimanja lijesa s tijelom umrlih iz poslovnih prostorija ili rashladnog uređaja tužitelja, radi prijevoza za ukop izvan područja Grada Dubrovnika.

Naime, obavljanje djelatnosti održavanja groblja i krematorija, kako to utvrđuje i tuženo tijelo, u nadležnosti je javnog poduzeća koje vodi brigu o groblju, dok je prijevoz umrlog od mrtvačnice do ukopnog mjesta kao dio pogrebnih poslova slobodan za tržišnu utakmicu, s izuzetkom samog ukopa koji također pripadaju javnom poduzeću. Takav stav tuženo tijelo temelji i na odredbama članaka 15. i 16. Odluke o obavljanju pogreba umrlih osoba, prema kojima preuzimanje lijesa s tijelom umrlog iz mrtvačnice poduzeća radi prijevoza u drugo mjesto vrši pravna i fizička osoba ovlaštena i registrirana za prijevoz umrlih osoba, dakle ne isključivo koncesionar niti poduzetnik – ovlaštenik kojem je Grad Dubrovnik povjerio upravljanje gradskim grobljem.

Stoga, Sud prihvaća naprijed rečeni stav tuženog tijela kao i tumačenje rečenih odredaba na način da svim fizičkim i pravnim osobama registriranim za obavljanje pogrebnih poslova treba dozvoliti preuzimanje umrlih iz mrtvačnice tužitelja, odnosno rashladnog uređaja radi prijevoza u drugo mjesto, odnosno ukopno mjesto, a ne samo pravnim osobama koje imaju koncesiju za mjesto u kojem će se obaviti sahrana, tj. koji imaju koncesiju za obavljanje pogrebnih poslova. To tim više jer je tužitelj kako je to utvrđeno tijekom postupka, nakon prekida suradnje sa zainteresiranim nastavio suradnju s drugim pogrebnim poduzećima s područja predmetne županije i drugih dijelova Republike Hrvatske, kojima dakle dopušta preuzimanje tijela iz svojih poslovnih prostorija, iako nemaju koncesiju za obavljanje pogrebnih poslova.

Stoga je prema ocjeni ovoga Suda osnovan zaključak tuženih tijela da je tužitelj ograničavajući zainteresiranog da iz njegovih prostorija preuzme pokojnika kada obitelj pokojnika to traži, neovlašteno prosuđivao o interesima korisnika usluga jer im je na taj način onemogućavao slobodan odabir najpovoljnijeg ponuđača, odnosno onog poduzetnika čija usluga najviše odgovara željama naručitelja usluge, a na taj način je zainteresiranom kao valjano registriranom i ovlaštenom poduzetniku onemogućavao obavljanje njegove djelatnosti.

Tuženo tijelo također, u obrazloženju osporenog rješenja napominje da su, kako to proizlazi iz podataka spisa predmeta, usluge zainteresiranog na utvrđenom mjerodavnom tržištu potrebne i tražene, te da je zainteresirani ishodio suglasnost za izdavanje koncesijskog odobrenja za obavljanje pogrebnih poslova na područjima određenih općina. Uz to se dodaje da dokumentacija koju je zainteresirani priložio uz odgovor na tužbu sadrži i Odluku od 11. travnja 2001., kojom se zainteresiranom daje koncesijsko odobrenje za preuzimanje, opremanje i prijevoz umrle osobe na području Općine Ston.

Iz naprijed rečenih razloga, Sud nalazi pravilnim utvrđenje upravnih tijela da je tužitelj zlouporabio svoj monopolistički položaj na tržištu, zbog čega je obavezao tužitelja da bez odgode omogući zainteresiranom da na zahtjev obitelji umrlu osobu preuzme iz poslovnih prostorija ili rashladnog uređaja tužitelja radi prijevoza do mjesta ukopa izvan područja Grada Dubrovnika, uz naknadu troškova preuzimanja (točka 2. osporenog rješenja), uz utvrđenje daljnjih obveza pobliže naznačenih u točkama 3. i 4. tog rješenja, jer da je neosnovano tužitelj davao prednost drugim poduzetnicima za obavljanje tih poslova i takvim postupanjem povrijedio odredbu članka 20., točke 3. i 9. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

Radi navedenog, Sud nalazi da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (»Narodne novine«, broj: 53/91, 9/92 i 77/92), tužbu odbiti kao neosnovanu, s time da će se presuda objaviti u »Narodnim novinama« na temelju odredaba članka 37.a, stavka 2. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja.

 

Broj: Us-8270/2001-5

Zagreb, 30. lipnja 2005.

Predsjednik Vijeća

Božo Gagro, v. r.