UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2006

Upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Štefan kao predsjednice vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Bože Gagre kao članova vijeća, te više sudske savjetnice Eveline Čolović Tomić kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja »ADRIA RESORTS« d.o.o. Rovinj, protiv rješenja tužene Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Republike Hrvatske, klasa: UP/I-030-02/2001-01/16, urbroj: 580-02-02-10-12 od 27. lipnja 2002. godine, radi ocjene dopuštenosti koncentracije poduzetnika, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2005.

presudio je

I. Tužba se odbija.

II. Ova presuda objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

Osporenim rješenjem tuženog tijela ocjenjuje se kao dopuštena koncentracija poduzetnika nastala stjecanjem većinskog udjela i većinskog prava odlučivanja u temeljnom kapitalu poduzetnika Jadran-Turist Rovinj d.d. od strane poduzetnika Adria Resorts d.o.o. (točka 1. izreke), upisuje se u Upisnik o koncentracijama koncentracija poduzetnika iz točke 1. izreke ovog rješenja (točka 2. izreke), poduzetnik Adria Resorts d.o.o. obvezuje se na plaćanje upravne pristojbe u iznosu od 155.000,00 kuna, koju je dužan uplatiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske (točka 3. izreke), te se određuje da će ovo rješenje biti objavljeno »Narodnim novinama« (točka 4. izreke).

Tužitelj u tužbi protiv osporenog rješenja osporava isto zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Dana 2. ožujka 2001. godine tuženo tijelo zaprimilo je prijavu namjere provedbe koncentracije poduzetnika nastale stjecanjem većinskog udjela i većinskog prava odlučivanja od strane tužitelja u temeljnom kapitalu poduzetnika Jadran-Turist Rovinj d.d. Budući da zaprimljena prijava nije u potpunosti sadržavala potreb­ne podatke i dokumentaciju, tuženo tijelo je dopisima zatražilo nadopunu iste, što je od strane tužitelja uredno i pravovremeno obavljeno. U osporenom rješenju tuženo tijelo navodi kao datum podnošenja prijave 3. lipnja 2002. godine, što je suprotno članku 68. stavku 2. Zakona o općem upravnom postupku, koji kaže da ako podnositelj ukloni nedostatke u određenom roku, smatrat će se da je podnesak od početka bio uredan. Iz navedenog slijedi da je tuženo tijelo pogrešno utvrdilo datum podnošenja prijave, koja je podnesena 2. ožujka 2001., čime je zapravo vjerojatno htio opravdati svoje rješenje o obvezi tužiteljeva upisa u Upisnik o koncentracijama, te slijedom toga i plaćanje upravne pristojbe, budući je u međuvremenu došlo do koncentracije poduzetnika stjecanjem većinskog udjela u temeljnom kapitalu poduzetnika Anite d.d. od strane tužitelja. Točkom II. obrazloženja rješenja tuženo tijelo navodi činjenice na temelju kojih je nastala koncentracija poduzetnika, čemu se tužitelj protivi, te u nastavku tužbe ističe razloge zbog kojih smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Tužitelj, naime, smatra da činjenica stjecanja većinskog udjela od strane tužitelja u poduzetniku Jadran Turist Rovinj d.d. je važna kao takva jer objašnjava posljedice takvog stjecanja, a to se uočava samo u promjeni vlasničke strukture u Jadran Turistu Rovinj d.d. u kojem se već duži niz godina obavlja turistička djelatnost, što nije imalo nikakvog utjecaja na tržište u smislu stvaranja novog ili jačanja postojećeg vladajućeg položaja poduzetnika što bi moglo dovesti do zabranjene koncentracije. Nadalje, tuženo tijelo navodi kao sudionika koncentracije Grupu Tvornice Duhana Rovinj d.d., što je sasvim apsurdno i pogrešno, jer osim što TDR d.d. nije sudionik koncentracije, jer se bavi djelatnošću koja se razlikuje od turističke, nije niti ostvario nikakav prihod od navedene turističke djelatnosti. Iz prijave tužitelja također proizlazi činjenica da je tužitelj novoosnovano društvo, te da kao takvo nije bilo prisutno na mjerodavnom tržištu tijekom obračunskog razdoblja koje obuhvaća 2000. godinu. Tuženo tijelo navodi u obrazloženju osporenog rješenja da je mjerodavno tržište određeno kao tržište djelatnosti pružanja hotelskog i motelskog smještaja, s restoranom na području zapadne obale i kopna Istarske županije. Suprotno tvrd­nji tuženog tijela, tužitelj, a niti TDR d.d. nisu obavljali nikakvu turističku djelatnost, te stoga nisu stekli nikakav prihod od turističke djelatnosti, zbog čega tužitelj smatra da je pogrešno tumačenje odred­be 22. ZZTN razlog donošenja osporenog rješenja koje se tužbom pobija. U nastavku tužbe tužitelj ističe također da je u ovom slučaju važna intencija zakonodavca koju je imao na umu prilikom donošenja samog Zakona. Naime, zakonodavac je tumačenjem odredbe članka 22. ZZTN htio razjasniti pojam II ukupan godišnji prihod ostvaren prodajom robe i usluga II tumačeći navedeni pojam kao stjecanje prihoda od istovrsnih djelatnosti, kako bi se spriječilo nastajanje zabranjenih koncentracija (zloupotrebom vladajućeg ili monopolističkog položaja koji može nastati samo između proizvođača istovrsnih proizvoda). Nakon pravilnog tumačenja članka 22. ZZTN tužitelj tvrdi da unatoč stjecanju većinskog udjela od strane tužitelja u poduzetniku Jadran Turist Rovinj d.d. nije nastala koncentracija poduzetnika sukladno odredbi članka 21. i 22. ZZTN, koja podliježe obvezi upisa u Upisnik o koncentracijama, te stoga i plaćanju uprav­ne pristojbe, već je bila dužnost tuženog tijela da utvrdi da do koncentracije nije došlo iz razloga što se radi o novoosnovanom društvu koje do tada nije ostvarilo nikakav prihod od turističke djelatnosti, da je stjecanjem većinskog udjela u Jadran Turist Rovinj d.d. došlo samo do promjene vlasničke strukture unutar navedenog poduzetnika, a ne do koncentracije, da se stanje na tržištu nije ništa promijenilo u smislu ograničavanja slobodnog tržišnog natjecanja, odnosno nastanka zabranjenih koncentracija zloupotrebom vladajućeg ili monopolističkog položaja, da se poduzetnik TDR d.d. nikako ne može smatrati sudionikom koncentracije naročito jer nije ostvario nikakav prihod od turističke djelatnosti, bez obzira na njegov 100% udio u temeljnom kapitalu tužitelja, te da je Uprava tužitelja jasno navela da je tužitelj odlučio započeti s investicijskim ciklusom u turističkoj gospodarskoj djelatnosti, što znači da se do tada nije bavio takvom, pa ni nikakvom djelatnošću. Zbog svega navedenog tužitelj predlaže Sudu da njegovu tužbu uvaži i osporeno rješenje poništi.

Tuženo tijelo u opširnom odgovoru na tužbu iznosi razloge zbog kojih smatra da je tužba neosnovana, a koji su već izneseni u osporenom rješenju, kod obrazloženja kojeg tuženo tijelo ostaje, te predlaže Sudu da tužbu tužitelja odbije.

 

Tužba nije osnovana.

Sud nalazi da je tuženo tijelo pravilno postupilo kada je osporenim rješenjem ocijenilo dopuštenom koncentraciju poduzetnika na način opisan tim rješenjem, pri čemu se osnovano pozvalo na odredbe članka 21. i članka 22. Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja (»Narodne novine«, broj 48/95, 89/98 – u daljnjem tekstu: ZZTN), koji Zakon je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenog rješenja.

Naime, odredbom članka 21. ZZTN propisano je da koncentracija poduzetnika nastaje priključivanjem, povezivanjem, pripajanjem ili spajanjem poduzetnika, te stjecanjem većinskog udjela ili većinskog prava odlučivanja, sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima i drugim propisima (stavak 1.), te da je zabranjena koncentracija poduzetnika kojom se stvara novi i jača postojeći monopolistički ili vladajući položaj poduzetnika na tržištu, na način da se značajno ili trajno ograničava ili ukida slobodno tržišno natjecanje (stavak 2.).

Odredbom članka 22. stavka 1. citiranog Zakona, propisano je da su namjeru provedbe koncentracije poduzetnici obvezni prijaviti Agenciji u slučaju kada: 1.) ukupan godišnji promet svih poduzetnika sudionika koncentracije, ostvaren prodajom robe i usluga, prelazi iznos od 700.000.000,00 kuna u obračunskom razdoblju koje je prethodilo koncentraciji i 2.) ukupan godišnji promet svakog ili najmanje dva poduzetnika sudionika koncentracije, ostvaren prodajom robe i usluga, prelazi iznos od 90.000.000,00 kuna u obračunskom razdoblju koje je prethodilo koncentraciji.

Prema pak stavku 2. istog članka citiranog Zakona, prijavu iz stavka 1. ovoga članka podnose pisano svi sudionici koncentracije ili poduzetnik koji bi provedenom koncentracijom stekao prevladavajući utjecaj.

Iz podataka sveza spisa razvidno je da je tužitelj podnio tuženom tijelu prijavu namjere provedbe koncentracije u smislu članka 22. ZZTN, uz koju nije priložio svu dokumentaciju propisanu odredbom članka 7. Pravilnika o načinu vođenja upisnika o koncentracijama (»Narodne novine«, broj 30/97), zbog čega je tuženo tijelo dopisom od 12. srpnja 2001. godine zatražilo od tužitelja dopunu podnesene prijave sukladno citiranoj odredbi navedenog Pravilnika.

Tužitelj je, kako i sam u tužbi navodi, tražene podatke i dokumentaciju dostavio tuženom tijelu 3. lipnja 2002. godine, kada je dakle zaprimljena uredna i potpuna prijava o kojoj je Agencija bila dužna donijeti odluku u roku od 90 dana (članak 23. stavak 2. ZZTN). Stoga okolnost da tuženo tijelo taj datum navodi kao dan podnošenja prijave nije od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, jer time tužitelju nije povrijeđeno nikakvo pravo koje proizlazi i zaštićeno je odredbama ZZTN.

Nije od utjecaja na drukčije rješenje ove stvari niti prigovor da unatoč stjecanju većinskog udjela od strane tužitelja u poduzetniku Jadran Turist Rovinj d.d. nije nastala koncentracija poduzetnika koja podliježe obvezi upisa u Upisnik o koncentracijama. Ovo stoga jer za takvu tvrdnju tužitelja nema podloge u činjenicama utvrđenim povodom njegove prijave u postupku prije donošenja osporenog rješenja.

Naime, u konkretnom slučaju koncentracija poduzetnika nastala je stjecanjem većinskog udjela u temeljnom kapitalu poduzetnika Jadran Turist Rovinj d.d. i većinskog prava odlučivanja od strane poduzetnika Adria Resorts d.o.o., dakle tužitelja, osnivač kojeg je Tvornica Duhana Rovinj d.d. sa 100%-tnim udjelom u vlasništvu istog.

Obveza pak prijave koncentracije Agenciji nije zakonom propisana u svakom slučaju kad ona nastane, već samo onda kada se kumulativno ispune pretpostavke iz članka 22. stavka 1. ZZTN, a što je upravo ovdje slučaj. To proizlazi iz podataka – financijskih izvješća dostavljenih Agenciji po tužitelju, prema kojima ukupan godišnji prihod u godini koja je prethodila nastanku koncentracije kod Grupe Tvornica Duhana Rovinj d.d. iznosi 1.708.232.000,00 kuna, a kod poduzetnika Jadran Turist Rovinj d.d. iznosi 221.755.934,00 kuna, iz čega nesporno slijedi da oba poduzetnika imaju ostvaren ukupan godišnji promet iznad propisanih minimuma iz naprijed citirane zakonske odredbe.

Imajući u vidu navedeno, Agencija je, i po ocjeni ovog Suda, osnovano zaključila da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za provođenje postupka ocjene prijavljene koncentracije, koja je, nakon provedenog postupka u smislu članka 24. ZZTN, ocjenjena dopuštenom i upisana u Upisnik o koncentracijama.

Slijedom izloženog, navodi tužitelja iz tužbe ne mogu imati utjecaja na drukčije rješenje ove stvari, jer u njima nije istaknut niti jedan pravno relevantan razlog zbog kojega bi se dokazi u postupku ukazivali manjkavim, te time dovela u pitanje njihova vjerodostojnost, kao i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom postupku, iz kojeg razloga Sud nalazi da osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

Trebalo je stoga, temeljem članka 42. stavka 2. Zakona o uprav­nim sporovima (»Narodne novine«, broj 53/91, 9/92 i 77/92), tužbu odbiti kao neosnovanu.

 

Broj: Us-7782/2002-4

Zagreb, 25. svibnja 2005.

Predsjednica Vijeća

Sanja Štefan, v. r.