USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2033

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku pokrenutom ustavnim tužbama M. S. iz Z., II. P. 8, na sjednici održanoj dana 7. rujna 2005. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavne tužbe se usvajaju.

II. Utvrđuje se da su:

– presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-10120/2001 od 20. lipnja 2002., rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske broj: 511-01-53-65443/01-01 od 11. veljače 2001. i rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-53-58452/160-01 od 3. kolovoza 2001., te

– presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-775/02 od 20. lipnja 2002. godine, rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske broj: 511-01-53-1404/01-02 od 13. veljače 2001. godine i rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-53-9232/3-01 od 5. prosinca 2001.,

podnositelju ustavne tužbe povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. stavkom 2. i člankom 54. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu protiv presude Uprav­nog suda Republike Hrvatske broj: Us-10120/2001 od 20. lipnja 2002., kojom je odbijena tužba podnositelja podnijeta protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske broj: 511-01-53-65443/01-01 od 11. veljače 2001. godine. Tim rješenjem odbijen je prigovor podnositelja izjavljen protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-53-58452/160-01 od 3. kolovoza 2001., kojim je podnositelj, kao neraspoređeni državni službenik Ministarstva unutarnjih poslova, stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske od 6. kolovoza 2001. godine.

Ustavnu tužbu podnositelj je podnio i protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-775/02 od 20. lipnja 2002. godine, kojom je odbijena tužba podnositelja podnijeta protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske broj: 511-01-53-1404/01-02 od 13. veljače 2001. godine. Tim rješenjem odbijen je prigovor podnositelja izjavljen protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-53-9232/3-01 od 5. prosinca 2001. godine, kojim je podnositelju prestala državna služba po sili zakona s danom 7. prosinca 2001. godine.

2. Navodima o nezakonitostima provedenih postupaka u postupovnom i materijalnom smislu te odluka donesenih u tim postupcima, podnositelj obrazlaže povrede ustavnih prava i u ustavnoj tužbi podnijetoj u postupku u kojemu je stavljen na raspolaganje i u postupku u kojemu mu je prestala državna služba, sadržanim u sljedećim odredbama Ustava: članku 14. stavku 2., kojim se jamči jednakost svih pred zakonom; članku 18. stavku 1., kojim se jamči pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom; članku 19. stavku 2., kojim se zajamčuje sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti; članku 44., kojim je određeno da svaki državljanin Republike Hrvatske ima pravo pod jednakim uvjetima sudjelovati u obavljanju javnih poslova i biti primljen u javne službe; članku 54., prema kojemu svatko ima pravo na rad i slobodu rada te svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakomu je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost.

Podnositelj smatra da su mu osporenim aktima povrijeđene i odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02., u nastavku: Europska konvencija).

Podnositelj posebno obrazlaže da mu nisu dostavljeni na uvid kriteriji po kojima je ostao neraspoređen, odnosno po kojima je stavljen na raspolaganje niti obrazloženje iz kojega bi bili vidljivi razlozi takve odluke. Ističe da ima visoku stručnu spremu, da mu je ocjena rada bila »naročito uspješan« te da je otac sedmero malo­dobne djece. Smatra da upravna tijela, prilikom donošenja osporenih akata, nisu uzela u obzir kriterije, kao što su: stručnost, radni staž, socijalni status i sl. pa je on stavljen na raspolaganje, dok su ostali raditi djelatnici s nižim kvalifikacijama od njega. Navodi da njegovo radno mjesto nije ukinuto.

Razloge, kojima obrazlaže povrede ustavnih prava u postupku stavljanja na raspolaganje, ponavlja i u postupku u kojemu mu je određen prestanak državne službe. Ističe da bi po svim kriterijima trebao ostati u radnom odnosu u Ministarstvu unutarnjih poslova.

Predlaže da Ustavni sud ukine osporene presude Upravnog suda i predmete vrati na ponovni postupak.

 

Ustavne tužbe su osnovane.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustav­nom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (u daljnjem tekstu: ustavno pravo).

4. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 3. kolovoza 2001. podnositelj ustavne tužbe je stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske s danom 6. kolovoza 2001. godine. U obrazloženju rješenja se navodi da su Pravilnikom o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova od 3. svibnja 2001. ukinuta pojedina radna mjesta te da unutar Ministarstva nema slobodnih radnih mjesta u okviru stručne spreme podnositelja. Stoga je, u skladu s odredbom članka 104. stavka 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima (»Narodne novine«, broj 27/01.), podnositelj stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske.

Protiv prvostupanjskog rješenja podnositelj je izjavio prigovor koji je, rješenjem Ministarstva od 11. veljače 2002., odbijen uz prihvaćanje obrazloženja koje je dalo prvostupanjsko upravno tijelo.

U sudskoj kontroli zakonitosti pojedinačnih akata, Upravni sud je tužbu podnositelja ocijenio neosnovanom. U osporenoj presudi Upravni sud navodi da je odredbom članka 103. stavka 5. Zakona o državnim službenicima i namještenicima propisano da se službenici, koji ne budu raspoređeni u roku iz stavka 4. tog članka (najkasnije u roku 3 mjeseca od dana ukidanja radnih mjesta), iz razloga što nema slobodnih radnih mjesta, stavljaju na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske rješenjem čelnika državnog tijela. Ukazano je i na odredbu članka 104. stavka 1. tog Zakona, kojom je propisano da se službenici, koji ne budu raspoređeni u rokovima iz članka 103. istog Zakona, stavljaju na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske, uz otkazni rok i otpremninu prema općim propisima o radu.

Upravni sud Republike Hrvatske, stoga, nije utvrdio povrede zakona u odnosu na podnositelja ustavne tužbe.

5. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 5. prosinca 2001. godine podnositelju je prestala državna služba po sili zakona s danom 7. prosinca 2001. godine. U obrazloženju tog rješenja navedeno je da je podnositelj stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske do 6. prosinca 2001. godine, a kako za vrijeme trajanja raspolaganja, sukladno odredbi članka 106. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, nije privremeno ili trajno raspoređen na radno mjesto njegove vrste i struke u državnom tijelu uprave, određen mu je prestanak državne službe.

Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske ocijenjena su pravilnim rješenja upravnih tijela, uz obrazloženje da je rješenje od 5. prosinca 2001. godine, kojim je utvrđen prestanak državne službe po sili zakona, provedba rješenja od 3. kolovoza 2001. godine, kojim je podnositelj stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske do 6. prosinca 2001. godine. Upravni je sud utvrdio da je rješenje upravnog tijela od 3. kolovoza 2001. godine valjana pravna osnova za donošenje rješenja od 5. prosinca 2001. godine. Upravni sud navodi odredbu članka 118. stavka 1. t. 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima, kojom je propisano da službeniku prestaje državna služba po sili zakona istekom roka raspolaganja - prvog dana po isteku roka. Kako je podnositelj na raspolaganju bio do 6. prosinca 2001. godine, Upravni sud ocjenjuje pravilnim postupanje upravnog tijela kad je donijelo rješenje o prestanku državne službe podnositelju.

6. Odredbom članka 2. stavka 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima propisano je:

Na pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom, posebnim zakonom, drugim propisima donesenim na temelju Ustava i zakona, uredbom Vlade Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Vlada), primjenjuju se opći propisi o radu, odnosno u skladu s njima sklopljeni kolektivni ugovori.

7. Člankom 106. stavkom 3. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01., 114/03., 123/03., 142/03., 30/04. i 137/04. – proč. tekst), propisano je:

»Pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete zaposlenika.«.

8. Ministarstvo unutarnjih poslova izradilo je »Mjerila za stav­ljanje službenika na raspolaganje te za izradu programa zbrinjavanja viška namještenika«, koja su 16. svibnja 2001. dostavljena resornim sindikatima. U tom je aktu navedeno da će se prilikom utvrđivanja popisa državnih službenika i namještenika, koji neće biti raspoređeni na radna mjesta prema Pravilniku o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova, poštivati »sljedeći osnovni kriteriji: trajanje radnog odnosa, godine starosti, obveze uzdržavanja koje terete rad­nika – članak 106. stavak 3. Zakona o radu.«

Ministarstvo je, nadalje, u srpnju 2001. donijelo »Program zbrinjavanja viška zaposlenika«, u kojemu je navedeno da je za donošenje odluke o rasporedu na radno mjesto »potrebno primijeniti posebne kriterije, odnosno uvažiti pojedina pitanja socijalnog statusa (primjerice: broj djece, je li riječ o samohranom roditelju, riješen stambeni status i sl.).«

9. Iz isprava pribavljenih tijekom ustavnosudskog postupka proizlazi da su kriteriji za donošenje rješenja o stavljanju na raspolaganje, odnosno prestanku državne službe po sili zakona, propisani »Mjerilima za stavljanje službenika na raspolaganje te za izradu programa zbrinjavanja viška namještenika« i »Programu zbrinjavanja viška zaposlenika« (točka 8. obrazloženja ove odluke).

Analizom navoda ustavne tužbe, osporenih akata i drugih relevantnih isprava te mjerodavnih pravnih odredbi, Ustavni sud je utvrdio da upravna tijela i Upravni sud Republike Hrvatske nisu valjano obrazložili osnovanost i opravdanost odluke o stavljanju pod­nositelja na raspolaganje, posebno ne s obzirom na socijalni status podnositelja te slijedom toga niti utvrdili osnovanost i opravdanost odluke o prestanku državne službe podnositelju.

10. Suglasno navedenom, Ustavni sud utvrđuje da su osporenim aktima podnositelju povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. stavkom 2. i člankom 54. stavkom 1. Ustava.

Uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, koji je razmatran u ovom ustavnosudskom postupku, ocjena je Ustavnog suda da osporene presude i rješenja ne udovoljavaju zahtjevima koji moraju biti ispunjeni da bi podnositelju bila osigurana Ustavom zajamčena jednakost pred zakonom. Bitni nedostaci u obrazloženju osporenih presuda i rješenja, prethodno navedeni u ovoj odluci, daju osnove za zaključak da je u konkretnom slučaju došlo do prekoračenja granica zakonitog odlučivanja, što je protivno zahtjevima koje pred sudove i druga tijela državne vlasti postavlja jamstvo jednakosti pred zakonom, propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava.

Odredbom članka 54. stavka 1. Ustava propisano je da svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Pod pravom na rad i slobodom rada podrazumijeva se i pravo pojedinca da mu radni odnos ne prestane na način suprotan od onoga utvrđenog mjerodavnim zakonom. Sadržaj ovog prava jest i pružanje zaštite zakonom utvrđenih prava građana, koja iz njihovog rada proizlaze, uključujući i zaštitu u vezi s prestankom radnog odnosa.

S obzirom na sadržaj ustavnog prava iz članka 54. stavka 1. Ustava, utvrđeno je da osporeni pojedinačni akti nisu donijeti u skladu s odgovarajućim zakonskim odredbama te da je podnositelju povrijeđeno ovo ustavno pravo.

U donošenju ove odluke, Sud je imao u vidu i odredbe članka 1. Ustava, prema kojima je Republika Hrvatska socijalna država te odredbe članka 3. Ustava, prema kojima je socijalna pravda jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske.

11. Odredbama članka 76. stavaka 1. i 3. Ustavnog zakona propisano je:

Odlukom kojom se ustavna tužba usvaja, Ustavni sud ukida osporavani akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo.

U slučaju da osporavani akt kojim je povrijeđeno ustavno pravo podnositelja više ne proizvodi pravne učinke, Ustavni sud u odluci utvrđuje njegovu neustavnost, navodeći u izreci ustavno pravo koje je podnositelju tim aktom povrijeđeno.

12. Budući da je rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova broj: 511-01-53-86809/1-04 od 1. prosinca 2004. podnositelj vraćen u državnu službu s danom 6. prosinca 2004., na neodređeno vrijeme, u ovom ustavnosudskom postupku ne postoji pravna mogućnost primjene članka 76. stavka 1. Ustavnog zakona jer osporeni akti više ne proizvode pravne učinke.

Ustavni sud, međutim, ističe da naknadni nastup okolnosti zbog kojih osporeni pojedinačni akti više ne proizvode pravne učinke ne otklanjaju povredu ustavnog prava podnositelja utvrđenu u ovom ustavnosudskom postupku, a koja je učinjena u vrijeme njihova važenja pa je Ustavni sud postupio u skladu s člankom 76. stavkom 3. Ustavnog zakona.

13. Zbog utvrđenja povrede ustavnih prava navedenih u izreci, Ustavni sud nije ispitivao eventualno postojanje i drugih povreda prava zajamčenih Ustavom, kao i Europskom konvencijom, na koje podnositelj ukazuje u ustavnoj tužbi.

14. Odredbe članaka 3., 5. i 19. stavka 1. Ustava ne sadrže ljudska prava i temeljne slobode pa te odredbe ne mogu biti temelj ustavnosudske zaštite u smislu članka 62. Ustavnog zakona.

15. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 76. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke.

Točka III. izreke utemeljena je na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.

 

Broj:    U-III-2233/2002

            U-III-2234/2002

Zagreb, 7. rujna 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda

dr. sc. Petar Klarić, v. r.