USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
2075
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Prvom vijeću
za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Željko Potočnjak,
predsjednik Vijeća, te suci Ivan Matija, Agata Račan, Smiljko
Sokol, Nevenka Šernhorst i
Milan Vuković, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom
ustavnom tužbom S. Č. iz Z., kojeg zastupa V. D. L., odvjetnica iz Odvjetničkog
ureda D. L. iz Z., na sjednici održanoj dana 8. rujna 2005. godine, jednoglasno
je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se odbija.
II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim
novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba podnijeta je protiv presude
Županijskog suda u Zagrebu, broj: Kž-1149/02-2 od 4.
veljače 2003. godine kojom je odbijena podnositeljeva žalba i potvrđena presuda
Općinskog suda u Zagrebu, broj: K-215/99 od 25. travnja 2002. godine.
Prvostupanjskom presudom podnositelj je oglašen
krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela – tjelesne ozljede iz članka
98. Kaznenog zakona (»Narodne novine«, broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. –
Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-241/2000 od 10. svibnja
2000. godine, 129/00., 51/01., 111/03. i 190/03. – Odluka Ustavnog suda, broj:
U-I-2566/2003, U-I-2892/2003 od 27. studenoga 2003. godine, u daljnjem tekstu:
KZ) te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od trideset (30) dana. Temeljem
članka 67. KZ-a, na izrečenu kaznu zatvora primijenjena je uvjetna osuda tako
da se kazna neće izvršiti ako podnositelj u razdoblju od jedne (1) godine ne
počini novo kazneno djelo.
2. Podnositelj smatra da su mu osporenim
odlukama povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 29. stavkom 1. i stavkom
2. alinejom 5., te člankom 31. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.
Podnositelj u ustavnoj tužbi u bitnome ističe da
je u kaznenom postupku počinjena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog
postupka iz članka 367. stavka 1. točke 3. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne
novine«, broj 110/97., 27/98. – ispravak, 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. –
ispravak i 62/03. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZKP), jer je, suprotno
odredbama ZKP-a, dana 8. ožujka 2002. godine održana glavna rasprava u
odsutnosti podnositelja koji prije toga nije bio ispitan (a čija je nazočnost u
takvoj pravnoj situaciji, prema Zakonu, bila obavezna). Podnositelj smatra da
je drugostupanjski sud, odbijajući njegovu žalbu i potvrdivši prvostupanjsku
presudu (unatoč utvrđenju da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu
odredaba kaznenog postupka), postupio suprotno odredbama ZKP-a prema kojima je
bio dužan ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje.
Pored toga, podnositelj ističe da činjenični opis djela iz privatne tužbe ne
sadrži bitne elemente kaznenog djela tjelesne ozljede, već odgovara
građanskopravnom opisu naknade štete. S obzirom na činjenicu da je privatni
tužitelj na raspravi održanoj dana 25. travnja 2002. godine izmijenio
činjenični opis djela na način da glasi kao u izreci presude, podnositelj
smatra da je tek tada (a nakon nastupanja relativne zastare pokretanja kaznenog
postupka) podnositelju stavljeno na teret postupanje s namjerom, čime je, prema
podnositeljevom mišljenju, počinjena povreda odredbe članka 367. stavka 1.
točke 5. ZKP-a, a time i ustavno pravo zajamčeno člankom 31. stavkom 1. Ustava.
Slijedom navedenog predlaže usvajanje ustavne
tužbe, ukidanje osporenih presuda i vraćanje predmeta na ponovni postupak.
Ustavna
tužba nije osnovana.
3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog
zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne
novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu:
Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da
mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i
područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je
odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog
djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom,
odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu
(u daljnjem tekstu: ustavno pravo).
Ustavni sud u postupku u povodu ustavne tužbe, u
granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku
odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja došlo do nedopuštenog posizanja u
Ustavom zaštićena ljudska prava i temeljne slobode.
4. Iz spisa Općinskog suda u Zagrebu, broj:
K-215/99, razvidno je da je I. B. iz Z., dana 16. srpnja 1999. godine podnio
privatnu tužbu protiv podnositelja, zbog kaznenog djela tjelesne ozljede iz
članka 98. KZ-a. Općinski sud u Zagrebu proveo je kazneni postupak protiv
podnositelja, te ga, osporenom presudom, oglasio
krivim i izrekao kaznenopravnu sankciju.
Ocjenjujući osnovanost ustavne tužbe, u
ustavnosudskom postupku potrebno je utvrditi je li Općinski sud u Zagrebu, u
kaznenom postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, počinio postupovne povrede na koje ukazuje podnositelj, te (u
slučaju utvrđenja povrede) ocijeniti ima li učinjena povreda značaj povrede
podnositeljevih ustavnih prava.
Uvidom u zapisnik o glavnoj raspravi održanoj 8.
ožujka 2002. godine, utvrđeno je da na raspravu zakazanu za 8. ožujka 2002.
godine, nije pristupio uredno pozvani podnositelj, dok je raspravi bio nazočan
podnositeljev branitelj (koji je ispričao podnositeljev nedolazak zbog
službenog putovanja). Pozivom na odredbu članka 441. stavka 3. ZKP-a, sud je
održao raspravu u odsutnosti uredno pozvanog okrivljenika (podnositelja).
Iz spisa Općinskog suda u Zagrebu razvidno je da
do tada podnositelj nije bio ispitan.
Odlučujući o podnositeljevoj žalbi, Županijski
sud u Zagrebu je utvrdio da je održavanjem glavne rasprave dana 8. ožujka 2002.
godine u odsutnosti podnositelja koji prethodno nije bio ispitan,
prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka
367. stavka 1. točke 3. ZKP-a. Međutim, Županijski sud je navedenu povredu
okvalificirao kao relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka koja nije
dovela do povrede prava obrane, odnosno taj propust, prema ocjeni
drugostupanjskog suda, nije utjecao na pravilnost prvostupanjske odluke.
5. Prema odredbi članka 441. stavka 3. ZKP-a,
sud može odlučiti da se glavna rasprava održi u odsutnosti uredno pozvanog okrivljenika uz uvjet da njegova
nazočnost nije nužna i da je prije toga bio ispitan.
Polazeći od utvrđenja ovog Suda navedenog u
odjeljcima 3. i 4. točke 4. obrazloženja ove odluke (da do 8. ožujka 2002.
godine podnositelj nije bio ispitan), a imajući u vidu odredbu članka 441.
stavka 3. ZKP-a (prema kojoj je prethodno ispitivanje okrivljenika, jedna od
kumulativno propisanih pretpostavki za održavanje glavne rasprave u njegovoj
odsutnosti), Ustavni sud utvrđuje da u konkretnom slučaju nije bila ispunjena jedna od pretpostavki
propisanih člankom 441. stavkom 3. ZKP-a za održavanje glavne rasprave u
odsutnosti okrivljenika.
6. Pri ocjeni osnovanosti podnositeljeve tvrdnje
o povredi ustavnog prava da mu se sudi u njegovoj nazočnosti, potrebno je
analizirati cjelokupni tijek glavne rasprave koja je provedena pred sudom prvog
stupnja, uz poseban osvrt na podnositeljevo ponašanje tijekom kaznenog
postupka.
Na glavnoj raspravi održanoj dana 26. lipnja
2000. godine podnositelj se izjasnio o optužbi izjavivši da se ne smatra krivim
za djelo koje mu se stavlja na teret.
Podnositelj nije pristupio na rasprave zakazane
za 25. siječnja 2001. godine, 21. lipnja 2001. godine i 8. veljače 2002.
godine.
Jedina radnja koja je provedena na glavnoj
raspravi održanoj dana 8. veljače 2002. godine (koja je održana u
podnositeljevoj odsutnosti), bilo je donošenje rješenja kojim je sud odbio prijedlog
podnositeljevog branitelja da se provede očevid na mjestu događaja.
Iz navedenih činjenica razvidno je da se
podnositelj izjasnio o optužbi prije glavne rasprave koja je održana u njegovoj
odsutnosti, te da njegova nazočnost na raspravi održanoj 8. veljače 2002.
godine nije bila nužna.
Polazeći od navedenog, a imajući u vidu i
činjenicu da se podnositelj višekratno nije odazivao sudskim pozivima za glavnu
raspravu, Ustavni sud ocjenjuje da održavanje rasprave u podnositeljevoj
odsutnosti (na kojoj nije poduzeta niti jedna bitna procesna radnja), u
konkretnom slučaju nema značaj povrede podnositeljevog ustavnog prava iz članka
29. stavka 2. alineje 5. Ustava. Ovakvo stajalište dodatno učvršćuje činjenica
da je podnositelju bilo omogućeno iznošenje obrane kao i poduzimanje svih
zakonom dopuštenih postupovnih radnji radi zaštite
njegovih prava.
7. Odredba članka 29. stavka 1. Ustava glasi:
Svatko ima
pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom
roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog
kažnjivog djela.
Polazeći od činjenice da je u kaznenom postupku
podnositelju bilo omogućeno pratiti tijek postupka, sudjelovati u postupku uz
branitelja, da mu je bilo omogućeno iznijeti obranu, predlagati dokaze glede
odlučnih činjenica, te poduzimati sve zakonom dopuštene procesne radnje, te da
je podnositelj svoja prava iskoristio, ocjena je Ustavnog suda da osporenim
presudama podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje.
8. Podnositelj ističe i povredu odredbe članka
31. stavka 1. Ustava kojom je propisano da nitko ne može biti kažnjen za djelo
koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom
kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena
zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se
takva kazna.
S obzirom na činjenicu da je u kaznenom postupku
koji je prethodio ustavnosudskom postupku utvrđeno da je podnositelj počinio
kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret (a koje je zakonom bilo utvrđeno
kao kazneno djelo) te da mu je sukladno Zakonu izrečena kaznenopravna sankcija,
Ustavni sud ocjenjuje da podnositelju nije povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno
člankom 31. stavkom 1. Ustava.
9. Slijedom iznijetoga, temeljem odredaba
članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci. Objava se temelji
na članku 29. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-1241/2003
Zagreb, 8. rujna 2005.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Vijeća
dr. sc. Željko Potočnjak, v. r.