USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2384

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom M. G. iz Z., na sjednici održanoj dana 12. listopada 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Županijski sud u Šibeniku dužan je donijeti presudu u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod brojem: Gž-2312/04 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon dana objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe M. G. iz Z., M. 119, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst), u iznosu od 9.900,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna, u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Podnositelj ustavne tužbe podnio je 7. svibnja 2004. godine ustavnu tužbu, na temelju odredbe članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 42/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), u postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj: P-1234/81, radi zabrane i otklanjanja imisija te utvrđivanja nepostojanja služnosti.

Zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku podnositelj nalazi povrijeđenim ustavno pravo iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske.

U ustavnoj tužbi podnositelj navodi kronologiju događanja u konkretnom parničnom postupku te predlaže da Ustavni sud usvoji ustavnu tužbu.

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom podnositelja, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, utvrdio sljedeće činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava:

– parnični postupak pokrenut je tužbom R. Č. iz Z. od 8. rujna 1981. godine pred Općinskim sudom u Šibeniku, protiv podnositelja ustavne tužbe M. G. iz Z., radi sprečavanja zabrane i otklanjanja imisija te utvrđivanja nepostojanja služnosti;

– do 5. studenoga 1997. godine Općinski sud u Šibeniku proveo je prvostupanjski postupak te odlukom, broj: P-1234/81 od 13. studenoga 1986. godine, odbio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan. U povodu žalbe tužitelja nadležni viši sud odlukom, broj: Gž-313/88 od 5. rujna 1988. godine, potvrdio je prvostupanjsku odluku međutim, zbog revizije tužitelja predmet je dostavljen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na odlučivanje. Svojom odlukom broj: Rev-707/90, Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo je prvostupanjsku i drugostupanjsku odluku te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak;

– u ponovnom postupku prvostupanjski sud je rješenjem, broj: P-183/90 od 29. travnja 1998. godine, odbacio tužbu ali je predmet, u povodu žalbe tužitelja, odlukom nadležnog višeg suda, broj: Gž-143/99 od 16. ožujka 1999. godine, vratio na ponovni postupak;

– u ponovnom postupku prvostupanjski sud održao je tri ročišta za glavnu raspravu te Općinski sud u Zagrebu, u povodu zamolbe Općinskog suda u Šibeniku, jedno ročište za glavnu raspravu;

– protiv prvostupanjske odluke, broj: P-738/99 od 11. listopada 2004. godine, tužitelj je izjavio žalbu te se predmet nalazi kod Županijskog suda u Šibeniku, gdje se vodi pod brojem: Gž-2312/04.

OČITOVANJE OPĆINSKOG SUDA U ŠIBENIKU

3. Na temelju članka 69. stavka 2. Ustavnog zakona, Ustavni sud je dopisom od 8. rujna 2004. godine zatražio od Općinskog suda u Šibeniku da se izjasni o navodima ustavne tužbe. Na upit Suda, Općinski sud u Šibeniku je ovom Sudu dostavio izvješće, u kojem ukratko iznosi tijek radnji poduzetih u postupku, kao i presliku parničnog spisa.

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

4. Odredbom članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je sljedeće:

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).

Odredbom članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona propisano je sljedeće:

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.

Ustavna tužba je osnovana.

5. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

Razmatranjem razloga ustavne tužbe podnositelja i preslike predmetnog spisa, Ustavni sud utvrdio je da su se u konkretnom slučaju ostvarile pretpostavke za njegovo postupanje u smislu odredbe članka 63. Ustavnog zakona.

Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

5.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Predmetni parnični postupak pokrenut je pred Općinskim sudom u Šibeniku, tužbom tužitelja, R. Č. iz Z., od 3. kolovoza 1992. godine protiv podnositelja, radi zabrane i otklanjanja imisija te utvrđivanja nepostojanja služnosti.

Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj 1, 4, 6, 7 i 11, 12 i 13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02., u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije) u Republici Hrvatskoj stupio je na snagu dana 5. studenoga 1997. godine.

Od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije, odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) čine, temeljem članka 134. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 56/90.), dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske. Dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od tog dana čini i odredba članka 6. stavka 1. Europske konvencije pod nazivom »Pravo na pošteno suđenje«koja, između ostaloga, propisuje:

Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi (...) svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku ispita njegov slučaj.

Sukladno navedenom, konvencijsko pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije (5. studenoga 1997. godine). S druge strane, pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku utvrđeno je ustavnim pravom u Republici Hrvatskoj 9. studenoga 2000. godine, izmjenama članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 113/00.).

Iz navedenih razloga ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine u pravilu ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo ni kao konvencijsko ni kao ustavno pravo.

Slijedom navedenog, u ovom konkretnom slučaju, Ustavni sud je ocijenio da se pravno relevantnim razdobljem, s aspekta povrede prava na razumnu duljinu trajanja sudskog postupka, smatra razdoblje od 5. studenoga 1997. godine (to jest, od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije) do 7. svibnja 2004. godine, odnosno do dana kada je podnositelj podnio ustavnu tužbu, što ukupno čini razdoblje od šest (6) godina, šest (6) mjeseci i dva (2) dana.

5.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Ustavni sud utvrdio je, da je u razmatranom razdoblju Općinski sud u Šibeniku, od radnji koje su relevantne za meritorno odlučivanje o pravima i obvezama stranaka u tom sudskom postupku, rješenjem broj: P-183/90 od 29. travnja 1998. godine, odbacio tužbu tužitelja (koje rješenje je u povodu žalbe tužitelja odlukom nadleženog višeg suda, broj: Gž-143/99 od 16. ožujka 1999. godine, ukinuto te je predmet vraćen na ponovni postupak), održao tri ročišta te Općinski sud u Zagrebu, po zamolbi Općinskog suda u Šibeniku, jedno ročište.

U povodu žalbe tužitelja izjavljene protiv prvostupanjske odluke od 11. listopada 2004. godine predmet je dostavljen nadleženom višem sudu na odlučivanje.

5.3. PONAŠANJE PODNOSITELJA USTAVNE TUŽBE(TUŽENIKA U SUDSKOM POSTUPKU)

Podnositelj ustavne tužbe, kao tuženik u sudskom postupku, prema utvrđenju Ustavnog suda, svojim neodazivanjem na ročišta za glavnu raspravu, djelomično je otežao rad prvostupanjskog suda, međutim, unatoč tomu, mišljenje je Ustavnog suda da je prvostupanjski sud, iako je raspolagao procesnim mogućnostima za ubrzanje postupka, iste nije iskoristio te je svojom neaktivnošću (u razdoblju od 19. ožujka 1999. godine do 14. ožujka 2003. godine, dakle nešto manje od četiri godine) znatno doprinio nerazumno dugom trajanju ovog parničnog postupka.

5.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Ocjena je Ustavnog suda da se u konkretnom predmetu ne radi o složenoj pravnoj stvari.

OCJENA USTAVNOG SUDA

6. Sukladno navedenom, Ustavni sud ocjenjuje da ukupno trajanje parničnog postupka preko 20 godina ne udovoljava zahtjevu suđenja u razumnom roku. Imajući u vidu ukupnu duljinu postupka, neučinkovito postupanje suda, te činjenicu da predmet još uvijek nije pravomoćno okončan, Ustavni sud nalazi da je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo da zakonom ustanovljeni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima ili obvezama, zajamčena odredbom članka 29. stavka 2. Ustavnog zakona.

7. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

8. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade, zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, Ustavni sud u pravilu određuje za razmatrano, pravno relevantno razdoblje, uz iznimnu mogućnost uvažavanja nerazumno dugog razdoblja potpune neaktivnosti suda i prije 5. studenoga 1997. godine, što ovisi o osobitim okolnostima svakog pojedinog slučaja.

Pri utvrđivanju visine naknade, temeljem članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, Ustavni sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, imajući pri tome u vidu i vrstu postupka o kojem se radi, napose s obzirom na njegovu hitnost, ali uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

9. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbi članka 29. Ustavnog zakona.

10. Predsjednik Županijskog suda u Šibeniku dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku od osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.
 

Broj: U-IIIA-1721/2004

Zagreb, 12. listopada 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.