USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2411

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, odlučujući o ustavnoj tužbi J. B. iz Z., koju zastupa Z. D., odvjetnica iz Z., na sjednici održanoj dana 12. listopada 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Vrhovni sud Republike Hrvatske dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem: Revr-309/05 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositeljici ustavne tužbe, J. B. iz Z., B. M. 3, određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 9.700,00 kn.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositeljice Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Podnositeljica ustavne tužbe, temeljem članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnijela je dana 29. listopada 2004. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka.

 

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Dana 21. kolovoza 1991. godine podnositeljica je Općinskom sudu u Zagrebu podnijela zahtjev za zaštitu prava, kojim je tražila da se ponište rješenja tuženika, Grada Zagreba, od 26. lipnja 1991. i 5. kolovoza 1991. godine te da se rasporedi na poslove i zadatke u skladu s njezinom stručnom spremom i radnim sposobnostima jer da tuženik nije na zakonit način proveo postupak njezinog stavljanja na raspolaganje i da joj je na nezakonit način izrekao prestanak radnog odnosa.

Do 5. studenoga 1997. godine održano je pet ročišta (19. veljače 1992., 24. ožujka 1992., 13. svibnja 1992., 6. listopada 1992. i 2. studenoga 1992. godine) te je donijeta jedna prvostupanjska i drugostupanjska presuda. Protiv drugostupanjske presude podnositeljica je izjavila reviziju 7. studenoga 1994. godine te je spis dostavljen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 16. siječnja 1995. godine, koji je spis remisorno vratio prvostupanjskom sudu 25. siječnja 1997. godine radi utvrđenja da li su se ispunili uvjeti za prekid postupka, s obzirom da je tuženik, Grad Zagreb, prestao postojati 30. prosinca 1992. godine, danom stupanja na snagu Zakona o gradu Zagrebu.

Dopisom od 28. travnja 1999. godine prvostupanjski sud je zatražio od Državnog pravobraniteljstva grada Zagreba da se izjasni da li preuzima postupak u ovom radnom sporu.

Podneskom od 12. svibnja 1999. godine tuženi je preuzeo postupak u ovoj pravnoj stvari te je spis upućen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 19. svibnja 1999. godine.

Spis je ponovno remisorno vraćen prvostupanjskom sudu radi otklanjanja nedostataka u zastupanju podnositeljice jer punomoćnik podnositeljice (zaposlenik Samostalnog sindikata zaposlenih u upravi i pravosuđu) nije imao ovlaštenje od podnositeljice za podnošenje revizije.

Dopisom suda od 15. listopada 1999. godine podnositelj je pozvan dostaviti ovlaštenje za podnošenje revizije, a što je učinio podneskom od 3. studenoga 1999. godine.

Spis je ponovno upućen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske 11. studenoga 1999. godine.

Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-3279/1999-2 od 4. srpnja 2001. godine prihvaćena je revizija podnositeljice i ukinuta presuda Županijskog i Općinskog suda te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Podneskom od 13. prosinca 2001. godine podnositeljica je je dostavila punomoć za novog punomoćnika.

Na ročištu održanom 21. siječnja 2002. godine sud je odredio tuženiku rok od 15 dana radi dostave dokaza u spis, a što je učinio podneskom od 29. svibnja 2002. godine.

Nakon toga su održana ročišta 11. lipnja 2002., 14. lipnja 2002. i 8. srpnja 2002. godine na kojemu je glavna rasprava zaključena.

Rješenjem prvostupanjskog suda od 8. srpnja 2002. godine preotvorena je glavna rasprava radi dopune postupka te je na ročištu 21. siječnja 2003. godine zaključena glavna rasprava i donijeta presuda kojom je usvojen tužbeni zahtjev podnositeljice.

Protiv te presude tuženik je podnio žalbu 7. ožujka 2003. godine, na koju se je podnositeljica očitovala podneskom od 25. ožujka 2003. godine te je spis upućen Županijskom sudu u Zagrebu 1. travnja 2003. godine.

Presudom Županijskog suda u Zagrebu broj: Gžr-611/03-2 od 30. studenoga 2004. godine odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju 23. veljače 2005. godine.

 

PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3. Za odlučivanje Ustavnog suda o razumnoj duljini sudskog postupka mjerodavne su odredbe članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i članka 63. Ustavnog zakona.

 

Ustavna tužba je osnovana.

4. Svoju odluku Ustavni sud obrazlaže sljedećim utvrđenjima:

 

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Prvostupanjski parnični postupak započeo je 21. kolovoza 1991. godine tužbom podnositeljice protiv tuženika, Grada Zagreba.

Međutim, duljina postupka ne uzima se u obzir od tog dana, već od 5. studenoga 1997., kad je stupio na snagu Zakon o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i Protokola broj: 1, 4, 6, 7 i 11 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine«- Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst i 8/99. – ispravak, u daljnjem tekstu: Zakon o potvrđivanju Konvencije), koja Konvencija u članku 6. stavku 1. jamči i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ustavna tužba podnesena je dana 29. listopada 2004. godine, a do tog dana sudski postupak nije pravomoćno okončan pa Ustavni sud utvrđuje da je do dana podnošenja ustavne tužbe postupak u ovom predmetu trajao ukupno trinaest (13) godina, dva (2) mjeseca i sedam (7) dana, a nakon stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije pa do dana podnošenje ustavne tužbe postupak je trajao šest (6) godina, jedanaest (11) mjeseci i dvadeset tri (23) dana.

 

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Ustavni sud je utvrdio da je u razmatranom, pravno relevantnom razdoblju, od radnji koje su relevantne za meritorno odlučivanje o pravima i obvezama stranaka u tom sudskom postupku, Vrhovni sud Republike Hrvatske usvojio reviziju podnositeljice i predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji je u ponovnom postupku donio presudu kojom je usvojio tužbeni zahtjev podnositeljice. Nakon podnošenja ustavne tužbe (29. listopada 2004.), Županijski sud u Zagrebu potvrdio je prvostupanjsku presudu, dok je tuženi izjavio reviziju.

 

4.3. PONAŠANJE PODNOSITELJICE USTAVNE TUŽBE(TUŽITELJICE U PARNIČNOM POSTUPKU)

Podnositeljica ustavne tužbe, kao tužiteljica u parničnom postupku, svojim postupanjem, prema ocjeni Ustavnog suda, nije pridonijela duljini postupka.

 

4.4. SLOŽENOST SUDSKOG PREDMETA

Ustavni sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu.

 

OCJENA USTAVNOG SUDA

5. Ustavni sud utvrđuje da se predmet vodi u ukupnom trajanju duljem od trinaest godina. S obzirom na navode iznijete u točki 2. nacrta ove odluke, valja istaknuti da je na duljinu postupka velikim dijelom utjecalo postupanje Općinskog suda u Zagrebu, a koje obuhvaća i razdoblje prije 5. studenoga 1997. godine. Nakon što je podnositeljica izjavila reviziju 7. studenoga 1994. godine, Vrhovni sud Republike Hrvatske je remisorno vratio predmet prvostupanjskom sudu na dopunu 25. siječnja 1997. godine te je prvostupanjski sud po nalogu Vrhovnog suda Republike Hrvatske postupio tek nakon dvije godine, tri mjeseca i dva dana. Imajući u vidu ukupno trajanje postupka, neučinkovito postupanje suda i okolnost da se radi o radnom sporu koji je žurne prirode, Ustavni sud nalazi da je podnositeljici povrijeđeno ustavno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njezinim pravima ili obvezama, koje je zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Stoga je, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, odlučeno kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

Visinu naknade, zbog povrede ustavnog prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud utvrđuje uzimajući u obzir okolnosti svakog pojedinog predmeta, uz istodobno uvažavanje ukupnih gospodarskih i socijalnih prilika u Republici Hrvatskoj.

7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

8. Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske dužan je dostaviti Ustavnom sudu pisanu obavijest o datumima donošenja i otpreme odluke u roku od osam (8) dana od dana njene otpreme, a najkasnije osam (8) dana od isteka roka određenog u točki II. izreke ove odluke. Ovaj nalog temelji se na članku 31. stavcima 4. i 5. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-IIIA-4062/2004

Zagreb, 12. listopada 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.