USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2477

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom M. N. iz Z., koju zastupa M. S., odvjetnica u Z., na sjednici održanoj dana 26. listopada 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Županijskog suda u Zlataru, broj: I Gž-1545/03-2 od 26. studenoga 2003. godine, kojim je odbijena žalba podnositeljice (predlagateljice) kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Pregradi, broj: R1-11/02-9 od 13. lipnja 2003. godine.

Rješenjem prvostupanjskog suda odbijeni su prijedlog podnositeljice za vraćanjem roditeljske skrbi nad malodobnim N. N., kao i prijedlog za određivanje privremene mjere, kao neosnovani.

2. U ustavnoj tužbi podnositeljica ističe povrede odredaba članaka 19. i 62. Ustava Republike Hrvatske. Smatra da su osporena rješenja nezakonita, budući da prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog podnositeljice za izvođenje dokaza (psihijatrijsko vještačenje), a koji bi, da je prihvaćen od strane suda, utjecao na donošenje odluke u njezinu korist.

3. Za potrebe ustavnosudskog postupka pribavljen je spis Općinskog suda u Pregradi, broj: R1-11/02.

 

Ustavna tužba nije osnovana.

4. Prema odredbama članka 62. stavka 1. i stavka 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može po iscrpljivanju dopuštenog pravnog puta podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavna tužba nije pravno sredstvo u sustavu redovnih ili izvanrednih pravnih lijekova nego poseban institut za ocjenu pojedinačnih akata tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i pravnih osoba s javnim ovlastima, radi zaštite ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih Ustavom.

Slijedom navedenog, Ustavni sud, tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u postupku iz kojega je proizišla osporavana odluka, i unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode.

5. Uvidom u spis razvidno je da je podnositeljici rješenjem Općinskog suda u Pregradi, broj: R1-5/01 od 10. prosinca 2001. godine, oduzeta roditeljska skrb nad malodobnim N. N., rođenim 8. ožujka 1997. godine u Z. Podnositeljica je podnijela prijedlog za vraćanje roditeljske skrbi nad malodobnim N. N. navodeći da su se okolnosti u obitelji, od dana kada joj je oduzeta roditeljska skrb, znatno izmijenile na način da je završila srednju školu i počela povremeno zarađivati, da je trajno napustila roditeljski dom, da je njezina majka pokrenula postupak rastave braka od njezinog oca, te da se oslobodila autoriteta i straha od svog oca. Podnositeljica je podnijela i prijedlog za određivanje privremene mjere kojim je tražila da se zabrani protustranci, Centru za socijalnu skrb u K., da provede postupak posvojenja nad malodobnim djetetom podnositeljice, te da joj se dozvole kontakti s djetetom.

Općinski sud u Pregradi izvršio je uvid u spis R1-5/01 i to u rješenje o oduzimanju roditeljske skrbi od 10. prosinca 2001. godine iz čijeg obrazloženja proizlazi da je na temelju psihijatrijskog vještačenja po vještakinji dr. D. K. H. od 27. kolovoza 2001. godine utvrđeno da podnositeljica zbog postojećih emocionalnih i kognitivnih smetnji grubo krši djetetova prava radi čega joj je temeljem odredbi članka 115. stavka 1., stavka 2. točke 6. i stavka 3. točke 4. Obiteljskog zakona (»Narodne novine«, broj 116/03. i 17/04., u daljnjem tekstu: Obiteljski zakon) oduzeta roditeljska skrb.

Nadalje Općinski sud u Pregradi navodi da iz usmenog nalaza i mišljenja vještakinje na ročištu održanom 10. prosinca 2001. godine (R1-5/01) »proizlazi da predlagateljica ima poremećaj na kognitivnom i emocionalnom planu i da joj je ličnost već oštećena te da su posljedice zlostavljanja dugotrajne, te kod najvećeg broja ljudi i doživotne, te da se eventualno uz odgovarajuću psihoterapiju u budućnosti može očekivati poboljšanje na emocionalnom planu, dok se na kognitivnom to ne može očekivati s obzirom da se radi o organskim promjenama ličnosti.«

Polazeći od navedenog, Općinski sud u Pregradi nije prihvatio prijedlog podnositeljice za provođenjem novog psihijatrijskog vještačenja. Sud je utvrdio da je »ličnost predlagateljice na kognitivnom i emocionalnom planu trajno oštećena, te da uslijed toga ista grubo krši djetetova prava...«. Nadalje je sud istaknuo da »nema potrebe za provođenjem novog psihijatrijskog vještačenja na okolnost poboljšanja karakteristike ličnosti predlagateljice, budući da je utvrđeno na emocionalnom i kognitivnom planu da ne može doći do poboljšanja niti u budućnosti.«

Općinski sud u Pregradi nije prihvatio provođenje daljnjih dokaza u odnosu na poboljšanje materijalnih i stambenih uvjeta, jer isti nisu od »odlučne važnosti za odluku o vraćanju roditeljske skrbi, budući da se ovakva odluka temelji prvenstveno na psihičkim karakteristikama ličnosti predlagateljice koji su u postupku R1-5/01 utvrđeni poremećenima do te mjere da ne može doći do značajnijeg poboljšanja.«

Slijedom iznijetoga Općinski sud u Pregradi utvrdio je da nisu prestali razlozi zbog kojih je podnositeljici oduzeto roditeljsko pravo, temeljem članka 115. stavka 5. Obiteljskog zakona, te je odbio prijedlog kao neosnovan.

U odnosu na prijedlog podnositeljice za određivanjem privremene mjere, Općinski sud u Pregradi odbio je prijedlog kao neosnovan, budući da iz izjave protustranke, Centra za socijalnu skrb u K., proizlazi da je dijete podnositeljice posvojeno sa srodničkim učinkom.

Županijski sud u Zlataru nije prihvatio žalbene navode podnositeljice, te je odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsko rješenje.

6. Mjerodavne odredbe glase:

Članak 8. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03., dalje u tekstu: ZPP)

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

Članak 220. stavka 2. ZPP-a:

Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

7. Podnositeljica ističe u ustavnoj tužbi povredu odredbe članka 19. stavka 2. Ustava, kojom je propisano:

Zajamčuje se sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti.

Budući da se ovom odredbom jamči kontrola zakonitosti koju provodi Upravni sud Republike Hrvatske, a ustavna tužba podnesena je protiv rješenja donesenih u postupcima pred tijelima sudbene vlasti, u konkretnom slučaju Ustavni sud ocijenio je da ta odredba nije mjerodavna.       

8. Odredbom članka 62. Ustava propisano je:

Država štiti materinstvo, djecu i mladež te stvara socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.

Ustavni sud ističe da samo nadležni sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, u konkretnom slučaju dispoziciji podnositeljice. Dakle, Ustavni sud ne ispituje odluku suda o neprihvaćanju izvođenja predloženih dokaza, već s ustavnopravnog aspekta ispituje primjerenost obrazloženja presude, odnosno je li sud iznio razloge na kojima temelji i kojima opravdava svoju odluku o neprihvaćanju izvođenja predloženog dokaza. O obrazloženju tih razloga, naime, ovisi mogućnost ostvarenja prava podnositeljice na djelotvoran pravni lijek, ali i sama djelotvornost pravne zaštite pred nadležnim višim sudovima.

Ustavni sud ocijenio je da su sudovi, neprihvaćanjem prijedloga za izvođenje dokaza, u konkretnom slučaju psihijatrijskog vještačenja, te obrazlažući razloge za takvo postupanje pravilno primijenili mjerodavne odredbe procesnog prava te da podnositeljici nije povrijeđeno ustavno pravo sadržano u članku 62. Ustava.

Ustavni sud imao je u vidu i pravno stajalište Europskog suda za ljudska prava zauzeto u presudi Suominen v. Finland (Zahtjev br. 37801/97, presuda donijeta 1. srpnja 2003., postala konačna 24. srpnja 2003., http://www.echr.coe.int).

9. U ustavnoj tužbi podnositeljica ističe i povredu odredbe članka 19. stavka 1. Ustava.

Istaknuta povreda navedene ustavne odredbe ne može biti osnova za pružanje ustavnosudske zaštite jer ona ne sadrži ljudska prava i temeljne slobode u smislu članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona.

10. Slijedom iznesenog, a na temelju odredaba članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci.

11. Odluka o objavi temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-III-3292/2004

Zagreb, 26. listopada 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda

dr. sc. Petar Klarić, v.r.