USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2505

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Z. B. iz P., kojeg zastupa T. F., odvjetnik iz O., na sjednici održanoj dana 26. listopada 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-13683/2001-6 od 19. lipnja 2002. godine, kojom je odbijena tužba podnositelja podnesena protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, broj: 511-01-53-80656/1-01 od 27. studenoga 2001. godine. Tim rješenjem odbijen je prigovor podnositelja izjavljen protiv rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave vukovarsko-srijemske, broj: 511-15-05/0205/957/01 od 26. rujna 2001. godine, kojim je utvrđeno da podnositelju prestaje državna služba po sili zakona 7. listopada 2001. godine.

2. Podnositelj smatra da su mu osporenom presudom i rješenjima povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 14. stavkom 2. i 54. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

U ustavnoj tužbi navodi da je rješenje o prestanku državne službe donijeto protivno Zakonu o državnim službenicima i namještenicima (»Narodne novine«, broj 27/01.) i Zakonu o radu (»Narodne novine«, broj 38/95., 54/95. i 65/95.), te da Upravni sud prilikom odlučivanja o njegovoj tužbi nije uvažavao činjenice i dokaze niti odredbe materijalnog i procesnog prava. Pogrešnim ističe i postupak donošenja Pravilnika o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova.

Predlaže da Ustavni sud ukine osporenu presudu Upravnog suda i navedena rješenja.

 

Ustavna tužba nije osnovana.

3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.

Ustavni sud, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, u granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li povrijeđeno ustavno pravo podnositelja, pri čemu se u pravilu ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela i sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava.

4. Rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 26. rujna 2001. godine utvrđeno je da podnositelju prestaje državna služba po sili zakona 7. listopada 2001. godine. U obrazloženju rješenja navedeno je da je podnositelj rješenjem Ministarstva unutarnjih poslova od 3. kolovoza 2001. godine stavljen na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske do 6. listopada 2001. godine, te da podnositelj nije za vrijeme trajanja raspolaganja privremeno ili trajno raspoređen na radno mjesto njegove vrste i struke u tijelu državne uprave.

Člankom 118. stavkom 1. alinejom 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima propisano je da službeniku prestaje državna služba po sili zakona istekom roka raspolaganja, prvog dana po isteku roka. Kako za vrijeme dok je bio na raspolaganju Vladi podnositelj nije privremeno ili trajno raspoređen na radno mjesto njegove vrste i struke u tijelu državne uprave, podnositelju je po sili zakona prestala državna služba.

Rješavajući o prigovoru podnositelja, Ministarstvo unutarnjih poslova je ocijenilo da je prvostupanjsko rješenje pravilno i na zakonu utemeljeno, te da prigovor nije osnovan.

U sudskoj kontroli zakonitosti pojedinačnih akata Upravni sud je utvrdio da je tužba podnositelja neosnovana, ocjenjujući da prigovori u tužbi nisu doveli u sumnju zakonitost i pravilnost pobijanih rješenja tijela uprave, te da njima nije povrijeđen zakon na štetu podnositelja.

5. Nakon razmatranja navoda ustavne tužbe i osporenih akata te uvida u prvostupanjski spis, Ustavni sud je utvrdio da su postupci pred nadležnim upravnim tijelima i Upravnim sudom provedeni u skladu s mjerodavnim postupovnim i materijalnim propisima, te da podnositelju nisu povrijeđena ustavna prava na koja ukazuje.

6. Ocjenjujući razloge ustavne tužbe sa stajališta članka 14. stavka 2. Ustava, Ustavni sud je utvrdio da osporenim odlukama podnositelju u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.

Ustavni sud utvrđuje da je osporeno rješenje Ministarstva unutarnjih poslova o prestanku državne službe deklaratorni upravni akt, jer je podnositelju državna služba prestala po sili samog zakona, ispunjenjem pretpostavke propisane člankom 118. stavkom 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima.

Stoga se pravna stajališta navedena u osporenim presudama i rješenjima zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju tog prava. Ustavni sud utvrđuje da su Upravni sud, kao i tijela uprave, polazeći od činjeničnog stanja utvrđenog u provedenom postupku, obrazložili svoja stajališta iznesena u osporenoj presudi i rješenjima, za koja je nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

7. Odredbom članka 54. stavka 1. Ustava jamči se pravo na rad i sloboda rada. Ta ustavna odredba, između ostaloga, jamči da pojedincu radni odnos ili državna služba ne smije prestati suprotno zakonu.

Kako je u postupku utvrđeno da je podnositelju državna služba prestala u skladu sa zakonom, Ustavni sud utvrđuje da podnositelju u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ustavno pravo na rad.

8. Ustavni sud na kraju napominje da je prije donošenja osporenog deklaratornog rješenja o prestanku državne službe, 3. kolovoza 2001. godine doneseno konstitutivno rješenje o stavljanju podnositelja na raspolaganje Vladi Republike Hrvatske. Ustavnom sudu nije poznato je li protiv rješenja o stavljanju na raspolaganje podnositelj pokrenuo upravni spor, ali je nesporna činjenica da u toj upravnoj stvari podnositelj nije podnio ustavnu tužbu. Stoga navodi podnositelja kojima osporava prethodno konstitutivno rješenje o stavljanju na raspolaganje (zbog njegove povezanosti s osporenim deklaratornim rješenjem o prestanku državne službe), nisu mogli biti od utjecaja na odlučivanje u ovom ustavnosudskom postupku.

9. Slijedom iznijetog, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci (točka I.).

10. Odluka o objavi (točka II. izreke) temelji se na članku 29. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-III-2130/2002

Zagreb, 26. listopada 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.