USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2509

Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec, predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić i Vice Vukojević, članovi Vijeća, u postupku pokrenutom ustav­nom tužbom Z. V. iz D., kojeg zastupa punomoćnik S. K., dipl. prav­nica iz Nezavisnih hrvatskih sindikata, Regionalnog ureda O., na sjednici održanoj 26. listopada 2005. godine, jednoglasno je donio

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Ukida se presuda Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-1508/04-2 od 14. listopada 2004. godine.

III. Predmet se vraća Županijskom sudu u Osijeku na ponovni postupak i odlučivanje.

IV. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je 2. prosinca 2004. godine protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-1508/04-2 od 14. listopada 2004. godine, kojom je usvojena žalba tuženika (Republike Hrvatske) i preinačena presuda Općinskog suda u Belom Manastiru broj: P-605/03-7 od 17. ožujka 2004. godine na način da je odbijen tužbeni zahtjev podnositelja (tužitelja u tom postupku), kojim je tražio da mu tuženik isplati iznos od 6.000,00 kn, s pripadajućim zateznim kamatama, na ime novčane naknade za građansko odijelo.

2. Podnositelj smatra da su mu osporenom drugostupanjskom presudom povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 14. stavkom 2. i člankom 26. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositelj je policijski službenik Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave osječko-baranjske, raspoređen na službeničko radno mjesto kriminalističkog tehničara. U ustavnoj tužbi navodi da su policijski službenici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske pokrenuli pred općinskim sudovima u Republici Hrvatskoj »veći broj istovrsnih sudskih postupaka protiv RH – Ministarstva unutarnjih poslova, kao poslodavca, o istom predmetu spora, pa tako i tužitelj. Isti je pred Općinskim sudom u Belom Manastiru podnio tužbu i tužbeni zahtjev kojim traži da se tuženik RH – Ministarstvo unutarnjih poslova, poslodavac, obveže na isplatu novčane naknade radi nabave građanskog odijela u visini 6.000,00 kn, za razdoblje 2000. – 2002. godine, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu«, a koje pravo temelji na odredbama članka 6. Pravilnika o uniformama policajaca i drugih ovlaštenih službenih osoba Ministarstva unutarnjih poslova (»Narodne novine«, broj 1/92., u daljnjem tekstu: Pravilnik iz 1992.), Uredbi o odorama policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova (»Narodne novine«, broj 42/02.) te članka 131. Zakona o policiji (»Narodne novine«, broj 129/00.).

Podnositelj, nadalje, utvrđuje da je navedeni tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen presudom Općinskog suda u Belom Manastiru broj: P-605/03-7 od 17. ožujka 2004., ali je protiv nje tuženik uložio žalbu, koja je usvojena te je prvostupanjska presuda preinačena osporenom presudom Županijskog suda u Osijeku na način da je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, a podnositelj je kao tužitelj ujedno obvezan platiti parnični trošak u iznosu od 1.050,00 kn.

Podnositelj u ustavnoj tužbi iznosi podatke o nejednakom postupanju Županijskog suda u Osijeku u istovrsnim pravnim stvarima, ističući da je »u istovrsnom postupku u kojemu je policijski službenik, također djelatnik PU Osječko-baranjske, PP B. Manastir – krim-službe kao i tužitelj, i u kojemu je donesena identična prvostupanjska presuda na način da je tužbeni zahtjev presudom Općinskog suda u Belom Manastiru broj: P-611/04 od 17. ožujka 2004. godine u cijelosti usvojen, Županijski sud u Osijeku, postupajući po žalbi tuženika, navedenu prvostupanjsku presudu, presudom broj: Gž-151/04 od 23. rujna 2004. godine, djelomično preinačuje na način da je tuženik obvezan na isplatu zatražene novčane naknade za razdoblje 2000. i 2001. godine, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, dok je odbijen za platež iste naknade za godinu 2002. Također, tuženik je odbijen sa zahtjevom za trošak postupka. Nadalje, postupajući u daljnjim istovrsnim postupcima, Vijeća Županijskog suda u Osijeku zauzela su jedinstven stav te u daljnjim odlukama smatraju osnovanim navedene tužbene zahtjeve u dijelu koji se odnosi na isplatu navedene novčane naknade u razdoblju 2000. – 2001. godine.«.

Podnositelj zaključuje: »Postupajući na ovakav način, Županijski sud u Osijeku doveo je do nejednakog postupanja prema građanima pred zakonom i pred sudovima u Republici Hrvatskoj, jer u apsolutno identičnim sudskim predmetima, prema tužiteljima, odredbe zakona nejednako primjenjuje.«. Županijski sud je na taj način, prema mišljenju podnositelja, »doveo do nejednakosti između policijskih službenika, djelatnika iste policijske postaje i iste službe, koji svoju službu obavljaju čak smješteni u zajedničku službenu prostoriju. (...) Također, posljedica ove nejednakosti jest i u tome što je tužitelj, obzirom na gubitak spora, obvezan i na platež parničnog troška, tako da je i u tom dijelu oštećen nejednakim postupanjem.«.

Predlaže usvajanje ustavne tužbe, ukidanje osporene drugostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

 

Ustavna tužba je osnovana.

3. Članak 62. stavak 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon) propisuje:

Svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, (...) kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama (...), povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, (...).

U postupku pokrenutom ustavnom tužbom Ustavni sud ispituje je li podnositelju povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo) na koje upućuje u ustavnoj tužbi, pri čemu se u pravilu ne upušta u pitanje jesu li upravna tijela i sud pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze. Za Ustavni sud relevantne su samo one činjenice od čijeg postojanja ovisi ocjena o povredi ustavnog prava koje podnositelj navodi u ustavnoj tužbi.

4. Iz spisa predmeta, obrazloženja osporenih odluka i dokumentacije priložene uz ustavnu tužbu proizlazi da je prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev podnositelja jer je utvrdio da je člankom 6. stavkom 1. Pravilnika iz 1992. propisano da određeni pripadnici Ministarstva unutarnjih poslova jednom godišnje imaju pravo na isplatu novčane naknade za nabavu građanskog odijela, odjeće i obuće, sukladno članku 16. Pravilnika iz 1992. U stavku 2. članka 6. Pravilnika iz 1992. propisano je da će visinu naknade propisati ministar unutarnjih poslova ili osoba koju on za to ovlasti posebnom odlukom. U prvostupanjskoj presudi se zaključuje: »Tužitelj svoje pravo na naknadu zasniva na Pravilniku o uniformama policajaca i drugih ovlaštenih službenih osoba MUP-a, a propust ministra da propiše visinu te naknade ne može biti na štetu tužitelja«. Iz navedenih je razloga prvostupanjski sud usvojio tužbeni zahtjev podnositelja.

U prvostupanjskom postupku pribavljena je i potvrda o isplati naknade za nabavku građanskog odijela od 9. lipnja 2004. godine, iz koje proizlazi da je posljednja isplata te naknade izvršena dana 7. svibnja 1999. godine u visini od 2.000,00 kn po svakom djelatniku.

5. Drugostupanjski sud u osporenoj presudi, kojom je preinačio prvostupanjsku presudu i odbio postavljeni tužbeni zahtjev, ističe sljedeće: »Prvostupanjski sud pravilno utvrđuje da je pravo naknade za civilno odijelo bilo regulirano Pravilnikom o uniformama policajaca i drugih ovlaštenih službenih osoba MUP-a (»Narodne novine« br. 1/92). Odredbom čl. 6. st. 1. toga Pravilnika propisano je koje osobe imaju pravo na naknadu za civilno odijelo, a odredbom st. 2. istog članka propisano je da će visinu godišnje naknade iz st. 1. čl. 6. Pravilnika propisati ministar unutarnjih poslova ili osoba koju on za to ovlasti posebnom odlukom. Nadalje, utvrđeno je da je ministar unutarnjih poslova donio Odluku 3. veljače 1997. g. u smislu odredbe čl. 6. st. 2. citiranog Pravilnika. (...) Međutim, Odlukom ministra unutarnjih poslova od 6. travnja 2000. g. na koju se pogrešno poziva I-stupanjski sud, stavljena je izvan snage Odluka o visini i načinu utvrđivanja novčane naknade za nabavu civilnog odijela od 3. veljače 1997. g. (...) Kraj takvog stanja stvari, I-stupanjski sud nije pravilno postupio kad je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da plati tužitelju naknadu za nabavu civilnog odijela za 2000. i 2001. (...) Ovo stoga jer ministar unutarnjih poslova u skladu s odredbom čl. 6. st. 2. citiranog Pravilnika nije propisao visinu godišnje naknade za nabavu civilnog odijela za 2000. i 2001. g., tako da sporna naknada nije određena niti odrediva, niti je netko drugi (osim ministra) bio ovlašten donijeti odluku o visini naknade za navedeno razdoblje. Konačno, tužitelju ne pripada naknada za civilno odijelo za 2002. g. u iznosu od 2.000,00 kn jer pitanje naknade za tu godinu regulira Uredba o odorama policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova (»Narodne novine« br. 42/02, čl. 32 i 34 Uredbe).«.

6. Nakon razmatranja navoda ustavne tužbe, obrazloženja presuda nadležnih sudova i mjerodavnih propisa, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno ustavno pravo podnositelja na jednakost pred zakonom, propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava.

U ustavnosudskom postupku utvrđeno je sljedeće:

– Članak 6. Pravilnika iz 1992. propisuje:

Pripadnici Službe za zaštitu ustavnog poretka i policajci kriminalističke policije imaju pravo jednom godišnje na novčanu naknadu za nabavu građanskog odijela te odjeće i obuće, sukladno članku 16. ovog Pravilnika.

Visinu naknade iz stavka 1. ovog članka propisat će ministar unutarnjih poslova ili osoba koju on za to ovlasti posebnom odlukom.

– Članak 16. Pravilnika iz 1992. propisuje da je zimska i ljetna odjeća i obuća standardnog oblika i kroja, a čine je: 1. zimska i ljetna košulja, 2. pulover, 3. proIjetne i zimske čarape, 4. ljetno i zimsko rublje, 5. kožne zimske rukavice, 6. potkapa, 7. niske i visoke cipele, 8. čizme, 9. žensko rublje, 10. ženske čarape, 11. ženske čizmice.

– Na temelju članka 6. stavka 2. Pravilnika iz 1992., ministar unutarnjih poslova donio je Odluku o visini i načinu utvrđivanja novčane naknade za nabavku građanskog odijela te odjeće i obuće ovlaštenih službenih osoba Službe za zaštitu ustavnog poretka i policajcima kriminalističke policije, broj: 511-01-83-21665/1-97 od 3. veljače 1997. godine (u daljnjem tekstu: Odluka iz 1997.), u kojoj je popisao odjevne predmete i obuću u čijoj vrijednosti se jednom godišnje isplaćuje naknada za nabavku civilnog odijela (točka II). U Odluci iz 1997. bilo je propisano i sljedeće:

 

III.

Visinu novčane naknade iz točke II. ove Odluke utvrđuje poseb­na tročlana komisija, koju rješenjem imenuje pomoćnik ministra nadležan za materijalno-financijske poslove, na temelju posljednje nabavne cijene odgovarajućih dijelova policijske odore, odjeće i obuće, navedenih u točki II. ove Odluke. (...)

 

V.

Novčana naknada iz točke II isplaćuje se na početku svake godine za proteklu godinu, a najkasnije do 30. VI. (...)

– Na temelju točke III. Odluke, imenovana komisija je rješenjem od 9. travnja 1999. godine, broj: 511-01-83-25368/1-99., odredila visinu novčane naknade u iznosu od 2.000,00 kn.

– Odluka iz 1997. stavljena je izvan snage Odlukom ministra unutarnjih poslova, broj: 511-01-64-22734/00-444/00 od 6. travnja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Odluka iz 2000.). U točki II. određeno je da Odluka »stupa na snagu danom donošenja, a počinje se primjenjivati od 1. 1. 2000. godine«.

– 1. siječnja 2001. godine stupio je na snagu Zakon o policiji (»Narodne novine«, broj 129/00.), te je stupanjem na snagu tog Zakona prestao važiti Zakon o unutarnjim poslovima. U prijelaznoj odredbi članka 131. Zakona o policiji propisano je:

Provedbeni propisi, donijeti na temelju Zakona o unutarnjim poslovima (»Narodne novine«, broj: 55/89., 18/90., 47/90., 19/91. – pročišćeni tekst, 73/91., 19/92., 33/92., 76/94., 161/98., 29/00 i 53/00.), ostaju na snazi do stupanja na snagu provedbenih propisa koje će Vlada Republike Hrvatske i ministar unutarnjih poslova donijeti na temelju ovoga Zakona, ukoliko nisu u suprotnosti s odredbama ovoga Zakona.

– Novi provedbeni propis u kojem je određeno pravo na naknadu za nabavu građanskog odijela (Uredba o odorama policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova, »Narodne novine«, broj 42/02.), stupio je na snagu 23. travnja 2002. godine.

Sukladno navedenom, Ustavni sud utvrđuje da je Pravilnik iz 1992., čija suglasnost sa Zakonom o policiji nije osporena, niti je bilo kakvu suprotnost s navedenim Zakonom utvrdio Ustavni sud, bio na snazi po sili članka 131. Zakona o policiji do stupanja na snagu novog provedbenog propisa (Uredbe o odorama policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova), to jest do 23. travnja 2002. godine.

To znači da je do 23. travnja 2002. godine pripadnicima Službe za zaštitu ustavnog poretka i policajcima kriminalističke policije bilo priznato pravo na jednokratnu godišnju novčanu naknadu za nabavku građanskog odijela te odjeće i obuće u skladu s člankom 16. Pravilnika iz 1992.

7. Uvažavajući navode iz točke 5. obrazloženja ove odluke, a polazeći od činjenice, utvrđene u prvostupanjskom postupku, da je posljednja isplata naknade podnositelju izvršena 7. svibnja 1999., a da se ta naknada odnosila na prethodnu 1998. godinu (točka IV. Odluke iz 1997.), Ustavni sud utvrđuje da je drugostupanjski sud propustio utvrditi nespornu činjenicu da podnositelj ima pravo na isplatu novčane naknade za cijelu 1999. godinu u visini određenoj Odlukom iz 1997.

Ustavni sud, nadalje, utvrđuje da je drugostupanjski sud također propustio utvrditi nespornu činjenicu da podnositelju pripada i razmjeran dio naknade (od ukupne jednogodišnje visine naknade određene Odlukom iz 1997.) za prvih nekoliko mjeseci 2000. godine, to jest do 6. travnja 2000. godine kad je Odluka iz 1997. stavljena izvan snage. To, stoga, što Odluka iz 2000., kojom se stavlja izvan snage Odluka iz 1997. i koja je donesena 6. travnja 2000., nije mogla imati retroaktivno djelovanje, neovisno o tome što je nadležni ministar odredio njezinu primjenu od 1. siječnja 2000. godine.

8. Posljednje pitanje koje je Ustavni sud razmatrao u ovom ustav­nosudskom postupku jest sljedeće: - ima li podnositelj pravo na isplatu novčane naknada za razdoblje od 6. travnja 2001. do stupanja na snagu Uredbe o odorama policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova 23. travnja 2002. godine, to jest za razdoblje u kojemu Odluka iz 1997. više nije bila na snazi?

Ustavni sud već je utvrdio da je do 23. travnja 2002. godine pripadnicima Službe za zaštitu ustavnog poretka i policajcima kriminalističke policije bilo priznato pravo na jednokratnu godišnju novčanu naknadu za nabavku građanskog odijela te odjeće i obuće u skladu s člankom 16. Pravilnika iz 1992. Razlika u odnosu na razdoblje prije 6. travnja 2001. godine sastojala se u činjenici što od tog dana više nije postojala odluka nadležnog ministra o visini novčane naknade.

Drugostupanjski sud je zbog nepostojanja odluke ministra o visini novčane naknade preinačio presudu prvostupanjskog suda i odbio tužbeni zahtjev podnositelja, s obrazloženjem da nadležni ministar »nije propisao visinu godišnje naknade za nabavu civilnog odjela za 2000. i 2001. g., tako da sporna naknada nije određena niti odrediva, niti je netko drugi (osim ministra) bio ovlašten donijeti odluku o visini naknade za navedeno razdoblje«.

S aspekta zaštite ustavnog prava podnositelja na jednakost pred zakonom, Ustavni sud ocjenjuje neprihvatljivim pravno stajalište nadležnog drugostupanjskog suda o neodredivosti visine naknade koja podnositelju pripada za razdoblje koje se razmatra u ovoj točki obrazloženja odluke.

Naime, članak 16. Pravilnika, koji se primjenjuje na pravnu situaciju podnositelja, a koji je bio na snazi do 23. travnja 2002. godine, izrijekom propisuje koji odjevni predmeti i obuća čine zimsku i ljetnu odjeću i obuću za koju podnositelju pripada naknada. Nedvojbeno je da se za svaki odjevni predmet i obuću, što su navedeni u članku 16. Pravilnika, može odrediti nabavna cijena u vremenu u kojemu je podnositelj za te odjevne predmete i obuću imao pravo na novčanu naknadu, to jest od 6. travnja 2001. do 23. travnja 2002. godine.

Stoga, ovlaštenje ministra unutarnjih poslova na donošenje odluke o visini sporne novčane naknade ne isključuje nadležnost sudova da pruže pravnu zaštitu podnositelju u situaciji kad ministar takvu odluku nije donio, a radi se o priznatom pravu na isplatu novčane naknade, čija je visina nedvojbeno odrediva. Time se ne dovodi u pitanje nadležnost redovnog suda da ocjenjuje osnovanost visine naknade koju je podnositelj istaknuo u svom tužbenom zahtjevu.

9. Odredba članka 26. Ustava, kojom se jamči jednakost stranaca i hrvatskih državljana u sudskim i drugim postupcima, nije mjerodavna u konkretnom slučaju.

10. Odluka se temelji na odredbama članaka 74. i 76. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-III-4717/2004

Zagreb, 26. listopada 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Vijeća

dr. sc. Jasna Omejec, v. r.