USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
2591
Ustavni sud Republike Hrvatske, u Drugom vijeću
za odlučivanje o ustavnim tužbama, u sastavu sudac Jasna Omejec,
predsjednik Vijeća, te suci Marijan Hranjski, Ivan
Matija, Ivan Mrkonjić, Emilija Rajić
i Vice Vukojević, članovi
Vijeća, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom Zdravstvene ustanove za
zdravstvenu njegu i rehabilitaciju u kući »V. V.« iz S., koju zastupa D. Š.,
odvjetnik iz O., na sjednici održanoj dana 9. studenoga 2005. godine,
jednoglasno je donio
ODLUKU
I. Ustavna tužba se usvaja.
II. Ukidaju se:
– presuda Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-3022/01 od 27. prosinca 2001.
– presuda Općinskog suda u Đakovu broj: P-474/01
od 13. srpnja 2001.,
te se predmet vraća nadležnom Općinskom sudu u
Đakovu na ponovni postupak.
III. Ova odluka objavit će se u »Narodnim
novinama«.
Obrazloženje
1. Ustavna tužba je podnesena protiv presude
Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-3022/01 od 27.
prosinca 2001., kojom je odbijena žalba podnositelja i potvrđena presuda
Općinskog suda u Đakovu broj: P-474/01 od 13. srpnja 2001.
Osporenom prvostupanjskom presudom odbijen je
tužbeni zahtjev podnositelja, kao tužitelja, kojim je kao vlasnik nekretnina,
upisanih u z.k.ul.br. 364 k.o. Đ. B., tražio da sud
utvrdi nepostojanje prava služnosti puta u korist nekoliko (ukupno sedam)
vlasnika, odnosno posjednika susjednih nekretnina (tuženika u sporu) te da im
se zabrani daljnje izvršavanje sadržaja služnosti puta.
2. U ustavnoj tužbi podnositelj ističe povrede
odredaba članaka 14. stavka 2., 26., 29. stavka 1. i 117. stavka 3. Ustava
Republike Hrvatske.
Smatra da je pogrešno stajalište sudova kako su
tuženici stekli pravo služnosti puta dosjelošću temeljem odredbe članka 229.
Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (»Narodne novine«, broj 91/96.,
137/99. – odluka Ustavnog suda broj: U-I-58/1997 i dr.
od 17. studenoga 1999., 73/00. i 114/01., u daljnjem tekstu: ZV) i to na način
da su nesmetano izvršavali sadržaj služnosti puta kroz razdoblje od 35-40
godina.
Prema stajalištu podnositelja, prvostupanjski
sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, a drugostupanjski sud nije
obrazložio odbijanje podnositeljeve žalbe i nije odgovorio ni na jedan žalbeni
navod.
Naime, podnositelj u ustavnoj tužbi ističe, a
što je isticao i u tijeku parničnog postupka, da u konkretnom slučaju služnost
puta nije bilo moguće steći dosjelošću prije isteka roka dosjedanja
od 20 godina (članak 229. stavak 1. ZV-a) jer se radi o nekretnini koja se
nalazila u društvenom vlasništvu i na kojoj dosjedanje
uopće nije bilo moguće prije 8. listopada 1991. Pritom se podnositelj poziva na
odluku Ustavnog suda broj: U-I-58/1997 i dr. od 17.
studenoga 1999. (»Narodne novine«, broj 137/99.), kojom je Ustavni sud, pored
ostalog, ukinuo odredbu članka 388. stavka 4. ZV-a.
Podnositelj, prema tome, tvrdi da tuženicima rok
dosjelosti teče tek od 8. listopada 1991., time da je dosjedanje
prekinuto podnošenjem njegove tužbe parničnom sudu dana 23. srpnja 1998. pa da
ukupno do tada navršeno vrijeme dosjedanja iznosi tek
manje od sedam godina.
Također, podnositelj ukazuje na to da su sudovi
propustili primijeniti odredbu članka 230. ZV-a, koja se odnosi na načelo
zaštite povjerenja u zemljišne knjige stjecatelja, koji je u dobroj vjeri
upisao svoje pravo na nekretnini prije nego li je upisano pravo stvarne
služnosti osnovane na temelju zakona.
Predlaže ukidanje prvostupanjske i
drugostupanjske osporene presude.
Ustavna
tužba je osnovana.
3. Prema odredbi članka 62. stavka 1. Ustavnog
zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99.,
29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), svatko
može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim
aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne)
samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima kojim je odlučeno o njegovim
pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno
ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom, odnosno Ustavom zajamčeno
pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu.
Ustavni sud u postupku povodom ustavne tužbe, u
granicama zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li povrijeđeno
ustavno pravo podnositelja.
4. Na temelju analize spisa predmeta Općinskog
suda u Đakovu, osporenih presuda te odredaba mjerodavnog zakona, Ustavni sud je
navode i razloge podnesene ustavne tužbe ocijenio osnovanim, zbog sljedećih
razloga:
U postupku pred nadležnim sudom prvog stupnja
utvrđeno je sljedeće:
Nekretnina podnositelja od osnivanja zemljišnih
knjiga za odnosno područje upisana je kao društveno vlasništvo, s pravom
korištenja PIK-a Đ., a od 1998. godine kao vlasništvo »Đ.« d.d. Đ., kao pravnog
sljednika PIK-a Đ., te ju je podnositelj stekao i
uknjižio svoje pravo vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora od 27.
siječnja 1998.
Tuženici su prolazili preko sporne nekretnine na
putu do svojih kuća za odmor kroz razdoblje od 35-40 godina, time da je na
temelju njihovih iskaza utvrđeno kako nije bilo protivljenja njihovom prolasku.
Isti tuženici su u predmetu istog suda broj:
P-179/99 tražili i dobili posjedovnu zaštitu, u odnosu na podnositelja ustavne
tužbe, zbog smetanja posjeda prava stvarne služnosti, u okviru kojeg postupka
je vještak-mjernik iskazao da oni do svojih nekretnina nemaju drugog puta, a
propust je bivšeg vlasnika što podnositelja prigodom kupoprodaje nije upozorio
na postojanje služnosti te je to moralo biti vidljivo i samom podnositelju pa
se, stoga, ne može pozivati na odredbu članka 230. ZV-a o zaštiti povjerenja.
Nadležni drugostupanjski sud, povodom žalbe
podnositelja, ocijenio je da je prvostupanjski sud utvrdio sve relevantne
činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo te da je pravilno odbio
tužbeni zahtjev na utvrđenje negativne činjenice. Taj je sud odbio žalbu
podnositelja uz obrazloženje da »...nisu tuženici bili dužni dokazati da su
stekli pravo sporne služnosti, već je tužitelj bio dužan dokazati da oni tu
služnost nisu stekli, pa kako u tome nije uspio, ukazuje se tužbeni zahtjev
neosnovanim«.
5. Prema činjenicama utvrđenim u prvostupanjskom
parničnom postupku, koje su odlučne za presuđenje u
konkretnoj pravnoj stvari, sporna nekretnina je na dan 8. listopada 1991. bila
upisana kao društveno vlasništvo.
Sukladno odluci Ustavnog suda broj: U-I-58/1997 i
dr. od 17. studenoga 1999. (»Narodne novine«, broj
137 od 14. prosinca 1999.), kojom je ukinuta odredba članka 388. stavka 4.
ZV-a, odnosno sukladno izmijenjenom sadržaju odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a
(prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim
pravima – »Narodne novine«, broj 114/01.), dosjelošću nije moguće steći pravo
služnosti puta prije isteka roka od 20 godina, računajući od 8. listopada 1991.
godine.
Izmijenjenom odredbom članka 388. stavka 4. ZV-a
propisano je:
U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su
na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje
stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme
posjedovanja proteklo prije toga dana.
U konkretnom parničnom predmetu sporno je pravno
pitanje koje sud rješava primjenom važećih odredaba mjerodavnog zakona po
načelu »Iura novit curia«.
6. Nasuprot navedenom, prvostupanjski sud je
utvrđivao činjenice i okolnosti koje za presuđenje o
predmetu spora nisu relevantne, iz njih izvodio dvojbene zaključke te propustio
primijeniti mjerodavno materijalno pravo.
Povodom žalbe, u kojoj je podnositelj ukazao na
propuštanje primjene mjerodavnog materijalnog prava i na netočno i nepotrebno
utvrđene činjenice, drugostupanjski sud je žalbu odbio i potvrdio
prvostupanjsku presudu, koja nije na zakonu utemeljena, čime je i sam propustio
primijeniti mjerodavno materijalno pravo.
Pritom se, protivno svojoj obvezi propisanoj
mjerodavnim postupovnim zakonskim odredbama (članak
354. stavak 2. točka 13. i članak 375. stavak 1. Zakona o parničnom postupku –
»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01. i 117/03., u daljnjem
tekstu: ZPP), drugostupanjski sud nije očitovao ni o jednom od žalbenih navoda
i razloga. Taj sud je svoju odluku obrazložio isključivo tumačenjem pravila o
teretu dokazivanja.
7. Ustavno jamstvo jednakosti pred zakonom,
propisano člankom 14. stavkom 2. Ustava, može biti povrijeđeno ako sud propusti
primijeniti mjerodavno materijalno pravo ili pogrešno primijeni mjerodavno
materijalno pravo, tako da se donesena odluka može ocijeniti samovoljnom.
Bitan dio ustavnog jamstva prava na pravično
suđenje, propisanog člankom 29. stavkom 1. Ustava, čini poštivanje zakonom i
Ustavom propisanih i zajamčenih postupovnih prava
stranaka u postupcima pred sudovima, drugim državnim tijelima i tijelima koja
imaju javne ovlasti, među ostalim i poštivanje prava stranke da joj budu
valjano predočeni razlozi na kojima se donesena odluka temelji. Stoga, ustavno
jamstvo prava na pravično suđenje uključuje i dužnost nadležnog tijela da svoju
odluku valjano obrazloži.
U konkretnom slučaju, propust prvostupanjskog i
drugostupanjskog suda u primjeni mjerodavnog materijalnog prava, odnosno
propust drugostupanjskog suda da donesenu odluku valjano obrazloži, prema
ocjeni Ustavnog suda, imali su za posljedicu povredu podnositeljevih ustavnih
prava i to ustavnog jamstva jednakosti pred zakonom iz članka 14. stavka 2.
Ustava i prava na pravično suđenja, sadržanog u članku 29. stavku 1. Ustava.
8. Odredbom članka 26. Ustava zajamčena je
jednakost državljanima Republike Hrvatske i strancima u postupcima pred
sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti.
S obzirom na izloženi sadržaj, odredba članka
26. Ustava nije mjerodavna u konkretnom slučaju.
9. Odredba članka 117. stavka 3. Ustava ne
sadrži ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom, koje bi Ustavni sud
štitio u ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom.
10. Slijedom izloženog, a na temelju odredaba
članaka 73. i 76. stavka 1. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao u točkama
I. i II. izreke.
11. Odluka o objavi (točka III. izreke) temelji
se na odredbi članka 29. stavka 1. Ustavnog zakona.
Broj: U-III-190/2002
Zagreb, 9. studenoga 2005.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Presjednik Vijeća
dr. sc. Jasna Omejec, v. r.