USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
2638
Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Jasna Omejec,
Željko Potočnjak, Emilija Rajić,
Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković,
rješavajući o prijedlogu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s
Ustavom, na sjednici održanoj 8. studenoga 2005. godine, donio je
RJEŠENJE
I. Odbacuju se prijedlozi za pokretanje postupka
za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona
o područjima posebne državne skrbi (»Narodne novine« broj 73/00.).
II. Ovo rješenje objavit će se u »Narodnim novinama«.
Obrazloženje
1. Branko Posavčić iz
Kutine i Radmila Dragosavac iz Nove Gradiške, koju
zastupa Zajednički odvjetnički ured Matijević, Domezatović, Lončar i Golovrški
iz Nove Gradiške (u daljnjem tekstu: predlagatelji), podnijeli su prijedloge za
pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 17. Zakona o
izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi (»Narodne
novine« broj 73/00.; u daljnjem tekstu: ZID ZPPDS).
Osporavana odredba ZID ZPPDS-a glasi:
Članak 17.
Postupci pokrenuti
radi ostvarivanja prava iz ovoga Zakona do dana stupanja na snagu ovoga Zakona,
dovršit će se po odredbama ovoga Zakona.
2. Obrazlažući svoj prijedlog, predlagatelj
Branko Posavčić ističe da je Sabor Republike Hrvatske
dana 17. svibnja 1996. godine donio Zakon o područjima posebne državne skrbi
(»Narodne novine« broj 44/96.), koji je u članku 19. propisao »pravo na
povlaštene plaće djelatnicima zaposlenim u državnim tijelima i javnim službama
u područjima posebne državne skrbi«, pri čemu »jedini uvjet za ostvarivanje
uvećane plaće, koji se traži ovim zakonom, jest da je osoba koja ostvaruje to
pravo, zaposlena na području posebne državne skrbi«.
Člankom 1. stavkom 2. ZID ZPPDS-a, koji je
stupio na snagu 29. srpnja 2000. godine, propisane su dodatne pretpostavke za
ostvarenje tih prava, to jest prebivalište i boravak (za fizičke osobe),
odnosno sjedište (za pravne osobe) na područjima posebne državne
skrbi. Predlagatelj ne osporava suglasnost s Ustavom članka 1. stavka 2. ZID
ZPPDS-a, izrijekom navodeći: »Ustavnost ove odredbe predlagatelj ne osporava,
ali osporava ustavnost članka 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
područjima posebne državne skrbi«, jer se »prema mišljenju predlagatelja, radi
o retroaktivnoj primjeni zakona«.
Predlagatelj nadalje ističe »da je zbog primjene
sporne odredbe došlo do ugrožavanja čitavog niza prava građana Republike
Hrvatske, povrede velikog broja načela navedenih u Ustavu Republike Hrvatske,
te umanjenja ugleda zakonodavnih i pravosudnih tijela među građanima Republike
Hrvatske«.
Konačno, predlagatelj navodi da »spornu odredbu
nisu svi sudovi shvatili isto, niti je primjenjuju isto. Dok sudovi na području
Sisačko-moslavačke županije spornu odredbu primjenjuju retroaktivno
i to u postupcima koji su pokrenuti daleko prije od stupanja na snagu ovih
izmjena, s druge strane sudovi na području gradova Vinkovci i Vukovar ovu
odredbu uopće ne primjenuju, te dosuđuju razlike
plaće svim djelatnicima koji su bili zaposleni na područjima od posebne državne
skrbi bez obzira na prebivalište i boravište. Postavlja se pitanje, koji se od
tih sudova drže Ustava i zakona u skladu s čl. 5. st.
2. Ustava RH. Neka isto tako Ustavni sud Republike
Hrvatske ocijeni i to, da li su u skladu s čl. 14.
st. 2. Ustava RH svi građani pred zakonom jednaki, te da li su u smislu čl. 26. Ustava jednaki pred sudovima, imajući u vidu već
navedeno, da i nakon stupanja na snagu ove odredbe sudovi u različitim
županijama sude različito. (...) Isto tako, opravdano se postavlja pitanje,
gdje je jednakost građana pred zakonom kada su neki službenici pravo na uvećanu
plaću ostvarivali i bez sudskog postupka, sve do 2001. g., za što postoji velik
broj primjera«. Predlagatelj u prijedlogu iznosi i primjedbe vezane uz duljinu
sudskih postupaka pokrenutih tužbama radi ostvarenja prava iz članka 19. Zakona
o područjima od posebne državne skrbi (kao primjer navodi sudove na području
Sisačko-moslavačke županije koji su se »uporno oglašavali stvarno nenadležnim,
a samo o nadležnosti se odlučivalo oko dvije godine«), zaključujući: »Opravdano
je za pretpostaviti da nije bilo ovih sporova oko nadležnosti, da bi o
zahtjevima brojnih tužitelja bilo odlučeno u roku od dvije godine, kada još
nije stupila na snagu sporna odredba, pa bi ostvarili pravo na uvećanu plaću«.
Sukladno navedenom, predlagatelj smatra da takva
primjena članka 17. ZID ZPPDS-a nije u suglasnosti s načelima propisanima
člankom 5. stavkom 2., člankom 14. stavkom 2., člankom 26., člankom 89. stavkom
4. i člankom 117. stavkom 3. Ustava.
3. Predlagateljica Radmila
Dragosavac smatra da prijelaznom odredbom članka 17.
ZID ZPPDS-a »neosnovano je sužen krug osoba koje imaju konkretna prava,
propisana i stečena po Zakonu o područjima posebne državne skrbi«, odnosno
»neosnovano su prekršena stečena prava onih koji su svoja prava, koja izviru iz
ZPPDS-a, podizanjem tužbi prije donošenja ZID ZPPDS-a, odn.
njegovog čl. 17., krenuli štititi sudskim putem, čime
su evidentne nejednakosti: a) onih koji su tu zaštitu ostvarili prije donošenja
i primjene čl. 17. i b) onih kojima je novi Zakon (čl. 17. ZID ZPPDS-a) anulirao prava stečena po starom
Zakonu«. Osim nedopuštene retroaktivnosti članka 17. ZID ZPPDS-a,
podnositeljica u svom prijedlogu također ističe nejednaku primjenu članka 17.
ZID ZPPDS-a u sudskoj praksi, te uz prijedlog, između ostaloga, prilaže i
»suprotne odluke županijskih sudova o konkretnom pravu koje izvire iz čl. 19. ZPPDS-a, i to preslike presuda Županijskog suda u
Šibeniku Gž-1640/01 i Županijskog suda u Slavonskom
Brodu broj Gž-849/01«.
Podnositeljica smatra da je prijelazna odredba
članka 17. ZID ZPPDS-a u nesuglasnosti s odredbama članka 3., članka 5., članka
14. stavka 2., članka 16., članka 26. i članka 89. stavka 4. Ustava.
Ustavni
sud nije nadležan za odlučivanje.
4. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje o
prijedlozima predlagatelja, jer se njima osporava
primjena članka 17. ZID ZPPDS-a.
U mjerodavnim odredbama članka 128. alineje 1.
Ustava Republike Hrvatske i članaka 39. i 40.
Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, (»Narodne novine« broj
99/99., 29/02., 49/02. – pročišćeni tekst), naime, nema osnove za pokretanje
postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom na temelju zahtjeva ili
prijedloga kojim se osporava primjena zakona ili pojedinih njegovih odredbi u
postupcima pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne
ovlasti.
Primjena zakona ili pojedinih njegovih odredbi
može biti predmetom ispitivanja samo u postupku koji se pred Ustavnim sudom
pokreće ustavnom tužbom.
Ustavni sud je navedeno stajalište već izrazio u
rješenju broj:U-I-1455/2001 od 24. studenoga 2004., koje je objavljeno u »Narodnim novinama« broj 175/04., te u rješenjima broj:
U-I-2823/2002 od 28. siječnja 2004., broj: U-I-671/2001 od 24. svibnja 2005. i dr.
5. Ustavni sud napominje da je primjena članka
17. ZID ZPPDS-a u postupcima pred nadležnim sudovima bila predmet ispitivanja u
ustavnosudskom postupku pokrenutom ustavnom tužbom. U odluci broj:
U-III-2767/2002 od 26. listopada 2005. godine (»Narodne novine« broj 134/05.),
kojom je u postupku zaštite ustavnog prava svih na jednakost pred zakonom
usvojio ustavnu tužbu podnositelja, Ustavni sud je zauzeo sljedeće stajalište:
Pravo na
uvećanu plaću ostvaruje se ako je rad izvršen. Zbog toga postupak u kojem se
traži isplata uvećane plaće predstavlja postupak radi ostvarenog prava prije
donošenja ZID ZPPDS koji je stupio na snagu 29. srpnja 2000. godine, kojim su
propisani dodatni uvjeti za ostvarivanje prava na uvećanu plaću, a to je
prebivalište i boravište na području posebne državne skrbi.
Prema
ocjeni Ustavnog suda, prijelazna odredba članka 17. ZID ZPPDS-a, na kojoj
odredbi sudovi temelje osporene odluke, u dijelu koji glasi »postupci radi
ostvarivanja prava« nema pravni značaj postupka ostvarivanja kondemnatorne zaštite radi realizacije već ostvarenog prava
ispunjenjem za to propisanih zakonskih pretpostavki, već postupka radi
ostvarivanja prava u kojem se donosi odluka konstitutivnog značenja, što nije
predmet ovog ustavnosudskog postupka, pa se na njega ne može niti primijeniti.
Iz tih
razloga Ustavni sud ocjenjuje da se pravna stajališta osporenih presuda ne
temelje na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i na ustavnopravno
prihvatljivom tumačenju tog prava, te je stoga u ovom slučaju podnositelju
povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom.
6. Člankom 32. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu
Republike Hrvatske propisano je da će Ustavni sud rješenjem odbaciti prijedlog
kad ne postoje pretpostavke za odlučivanje o biti stvari.
Budući da u konkretnom ustavnosudskom postupku
nisu ispunjene pretpostavke za odlučivanje o biti stvari, a polazeći od
utvrđenja iznesenih u točki 4. obrazloženja ovog rješenja, na temelju članka
32. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske riješeno je kao u
izreci.
Broj:U-I-2443/2002
U-I-953/2003
Zagreb, 8. studenoga 2005.
USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Predsjednik Suda
dr. sc. Petar Klarić, v. r.