USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2826

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, u postupku pokrenutom ustavnom tužbom E. H. d.o.o. Z., koje zastupa V. A., odvjetnica u Z., na sjednici održanoj 23. studenoga 2005. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se odbija.

II. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2496/1999-2 od 19. prosinca 2002., kojom su odbijene revizije tuženika »G. I.« d.d. iz Z. i »N. l.« d.d. iz R., izjavljene protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-9361/98-2 od 1. prosinca 1998., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: Pn-3024/96 od 27. veljače 1998. godine.

Osporena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i nižestupanjske presude donesene su u pravnoj stvari tužitelja B. Š. iz Z. protiv tuženika: 1. »G. I.« d.d. iz Z., 2. »N. l.« d.d. iz R. i 3. M. c. »G. S.« d.d. iz O., radi naknade (nematerijalne) štete nastale povredom dostojanstva, časti i ugleda tužitelja objavom u tisku.

Podnositelj ustavne tužbe je pravni sljednik prvotuženika »G. I.« d.d. iz Z. Stoga je Ustavni sud o osnovanosti ustavne tužbe odlučivao razmatranjem utvrđenja i pravnih stajališta sudova samo u odnosu na prvotuženika.

2. Presudom prvostupanjskog suda u odnosu na prvotuženika presuđeno je da je prvotuženik dužan platiti tužitelju iznos od 100.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama te mu naknaditi parnični trošak, dok je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom za daljnjih 400.000,00 kn.

U obrazloženju te odluke prvostupanjski sud navodi da je prvotuženik, kao nakladnik tjednika »G.«, člankom objavljenim u tom tjedniku 2. veljače 1996. pod naslovom »M. Š. uperio pištolj u novinarku E. V.!«, povrijedio dostojanstvo, čast i ugled tužitelja te je utvrdio da je njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete djelomično osnovan. Svoju odluku prvostupanjski sud temelji na utvrđenju da su tuženici, objavom neistinite informacije o »incidentu« od 26. siječnja 1996., kad je tužitelj, navodno, prijetio pištoljem novinarki E. V. govoreći joj »sad ću te ubiti«, nanijeli štetu tužitelju te da »tuženi nisu, a kako je propisano odredbom članka 23. stavka 1. točke 3. Zakona, poduzeli sve potrebite mjere za provjeru istinitosti informacija o kojima su pisali, zbog čega nema niti uvjeta za njihovu ekskulpaciju u konkretnom slučaju.«

U tom postupku sud je, uvidom u spis broj: K-36/96, također utvrdio da je tužitelj pravomoćnom presudom istog suda od 14. svibnja 1997. oslobođen optužbe da bi u odnosu na privatnu tužiteljicu E. V. 26. siječnja 1996. u prostorima Banskih dvora u Zagrebu počinio kaznena djela uvrede i ozbiljne prijetnje, propisana člankom 72. stavkom 1. i člankom 35. stavkom 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 32/93., 38/93., 16/96., 28/96. i 110/97.).

3. Drugostupanjski sud u odnosu na prvotuženika potvrđuje prvostupanjsku presudu do iznosa od 60.000,00 kn, dok odbija tužbeni zahtjev tužitelja za dalje dosuđenih 40.000,00 kn uz preinačenje presude glede parničnog troška. Taj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice potrebne za donošenje valjane odluke, međutim, kod odmjeravanja visine naknade nematerijalne štete, prvostupanjski sud je, prema mišljenju drugostupanjskog suda, pogrešno primijenio odredbe članka 22. stavaka 4. i 7. Zakona o javnom priopćavanju (»Narodne novine«, broj 83/96., 143/98. i 96/01., u daljnjem tekstu: ZJP), kao i odredbu članka 200. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.). Dosuđujući manji iznos naknade štete, drugostupanjski sud zauzima stajalište da je »cilj ove naknade da se oštećeniku omogući ono zadovoljenje koje će mu kompenzirati nematerijalno dobro kojeg je lišen, odnosno, pružiti mu ono zadovoljstvo koje bi imao da do štetnog događaja nije došlo« te ističe da se »novčanom naknadom ne reparira nematerijalna šteta već ona predstavlja satisfakciju za tu štetu«.

4. Vrhovni sud Republike Hrvatske osporenom presudom odbija reviziju prvotuženika kao neosnovanu, utvrdivši da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka te da je mjerodavno materijalno pravo pravilno primijenjeno. Stajalište je Vrhovnog suda da su sporni napisi »bili takve naravi da objektivno vrijeđaju dostojanstvo, ugled i čast tužitelja, a time su kod njega izazvane duševne boli jer se povreda osobnih nematerijalnih vrijednosti manifestira upravo kroz osjećaj povrijeđenosti, nezadovoljstva, nelagode prema drugima i sl., što je sve obuhvaćeno pod pojmom duševnih boli.«

5. Podnositelj ustavne tužbe, kao pravni sljednik prvotuženika, smatra da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđena njegova ustavna prava zajamčena člancima 16. i 38. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositelj ukazuje i na povredu odredaba članka 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 18/97., 6/99. – pročišćeni tekst, 8/99. – ispravak i 14/02, u daljnjem tekstu: Konvencija), opširno elaborirajući sadržaj tog članka te njegovo tumačenje i primjenu u praksi Europskog suda za ljudska prava.

U obrazloženju ustavne tužbe ponavljaju se navodi istaknuti tijekom prethodnog postupka, s tim da se utvrđenja i stajališta sudova uglavnom osporavaju s osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u smislu, po mišljenju podnositelja, pogrešnog poimanja sudova o okolnostima, akterima i značenju štetnog događaja (»incidenta«) za tužitelja, zbog čega podnositelj osporava osnovanost i potrebu naknađivanja štete u konkretnom slučaju. Naime, podnositelj smatra da dosuđivanje novčane satisfakcije tužitelju – »glavnom akteru incidenta«, zbog štete koju je pretrpio »objavom informacije o takvom incidentu«, predstavlja »takvo ograničenje slobode tiska«, koje se »ne može smatrati razmjernim pa stoga ni neophodnim u demokratskom društvu niti za takvim ograničenjem postoji neodgodiva društvena potreba«.

Stoga, podnositelj predlaže usvajanje ustavne tužbe i ukidanje presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao i nižestupanjskih presuda te vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Ustavna tužba nije osnovana.

 

6. Odredbom članka 62. stavka 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), propisano je da svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave ili pravne osobe s javnim ovlastima, kojim je odlučeno o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom.

Ustavni sud tijekom postupka pružanja ustavnosudske zaštite, u pravilu, unutar zahtjeva istaknutog u ustavnoj tužbi, utvrđuje je li u postupku odlučivanja o pravima i obvezama podnositelja ustavne tužbe došlo do ustavno nedopuštenog posizanja u ljudska prava i temeljne slobode, zajamčene Ustavom.

7. Članak 16. Ustava propisuje:

Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje.

Svako ograničenje slobode ili prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Člankom 38. Ustava propisano je:

Jamči se sloboda mišljenja i izražavanja misli.

Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja.

Zabranjuje se cenzura. Novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

Jamči se pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo.

Člankom 10. Konvencije propisano je:

1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. To pravo obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj članak ne sprječava države da podvrgnu režimu dozvola ustanove koje obavljaju djelatnosti radija ili televizije te kinematografsku djelatnost.

2. Kako ostvarivanje tih sloboda obuhvaća dužnosti i odgovornosti, ono može biti podvrgnuto formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti ili javnog reda i mira, radi sprječavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, radi sprječavanja odavanja povjerljivih informacija ili radi očuvanja autoriteta i nepristranosti sudbene vlasti.

8. Odredbama ZJP uređene su pretpostavke za ostvarivanje načela slobode tiska i drugih sredstava javnog priopćavanja, pravo novinara i drugih sudionika u javnom priopćavanju na slobodu izvješćivanja i pristupa informaciji i druga prava tih osoba te njihova odgovornost za objavljene informacije, naknada štete učinjene objavljenom informacijom, objavljivanje priopćenja i ispravka informacije.

Člankom 6. ZJP propisano je da svaka osoba ima pravo na zaštitu... dostojanstva, ugleda i časti (stavak 1.).

U konkretnom slučaju, sudovi su utvrdili odgovornost prvotuženika za štetni događaj te dosudili tužitelju naknadu štete temeljem odredbi članka 22. ZJP, koje propisuju:

(1) Nakladnik koji informacijom objavljenom u javnome glasilu prouzroči drugome štetu dužan ju je naknaditi.

(2) Šteta je... nanošenje drugome... psihičkoga bola... (nematerijalna šteta).

...

(4) Nematerijalna šteta naknađuje se... isplatom pravične novčane naknade za pretrpljene bolove..., ako jakost i trajanje bolova... to opravdavaju, sukladno općim propisima obveznoga prava.

(5) Nematerijalnu štetu dužan je naknaditi nakladnik koji... nekom drugom informacijom objavljenom u javnome glasilu povrijedi..., dostojanstvo, ugled, čast ili koje drugo Ustavom ili zakonom zaštićeno pravo osobe.

...

(7) Pri odlučivanju o visini naknade nematerijalne štete sud će voditi računa o stupnju odgovornosti nakladnika, značenju povrijeđenoga dobra i jakosti pretrpljene boli..., cilju koji se naknadom želi postići, nakladi,... te drugim okolnostima slučaja ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom prirodom i društvenom svrhom.

9. Ustavni sud je utvrdio da osporenim presudama podnositelju ustavne tužbe nisu povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 38. stavcima 1. i 2. Ustava.

Ustavom zajamčena sloboda izražavanja misli, koja u sebi sadrži i slobodu tiska, nema značenje apsolutne slobode, već je podložna ograničenjima propisanim Ustavom i zakonom.

Ta ograničenja za javna glasila, primjerice, proizlaze iz odredaba članka 13. ZJP, kojima je zakonodavac, utvrđujući obveze tih glasila, propisao: Javna glasila dužna su objavljivati točne, cjelovite i pravodobne informacije, poštujući pravo javnosti da bude upoznata o događajima, pojavama, osobama, predmetima ili djelatnostima, kao i druga pravila novinarskog zanimanja i etike (stavak 1.); javna glasila dužna su poštovati privatnost, dostojanstvo, ugled i čast građana, a poglavito djece, mladeži i obitelji (stavak 2.).

S obzirom na utvrđenja sudova da je podnositelj ustavne tužbe objavom neistinitih informacija tužitelju povrijedio dostojanstvo, ugled i čast pa je osporenim presudama obvezan naknaditi tužitelju time prouzročenu štetu, neosnovano podnositelj ističe povredu odredbi članka 38. stavaka 1. i 2. Ustava.

10. U odnosu na odredbe članka 10. Konvencije, prema kojima ostvarivanje slobode izražavanja obuhvaća dužnosti i odgovornosti, koje može biti podvrgnuto ograničenjima, Ustavni sud navodi sljedeće:

Sloboda izražavanja predstavlja jedan od bitnih temelja svakog demokratskog društva. Njena zaštita je od posebne važnosti kad se radi o tisku jer je zadaća tiska, pored ostaloga, objava informacija od javnog značenja. Međutim, sloboda objavljivanja informacija u tisku ograničena je zaštitom ugleda i prava drugih osoba. Stoga je važno utvrditi okolnosti u kojima državna tijela poduzimaju mjere koje bi mogle utjecati na djelovanje tiska u slučajevima koji su od legitimnog javnog interesa.

Sloboda izražavanja misli ne odnosi se samo na izražavanje i objavljivanje podataka i ideja koje imaju pozitivan stav, već i na objavljivanje informacija koje bi mogle imati negativan odjek u javnosti. Međutim, sloboda izražavanja nije apsolutna, već podliježe određenim ograničenjima, čak i u odnosu na napise u tisku, koji se tiču informacija od javnog interesa. Ustavno jamstvo slobodnog izražavanja sadrži obveze i odgovornosti, koje se odnose i na tisak. Te obveze i odgovornosti dolaze do izražaja i kad, kao u ovom predmetu, dođe do povređivanja ugleda državnog dužnosnika. Upravo radi postojanja tih obveza i odgovornosti od strane onih koji se koriste svojim pravom na slobodu izražavanja, tisak je prilikom iznošenja informacija od javnog interesa dužan postupati u dobroj vjeri kako bi pružio vjerodostojne informacije u skladu s novinarskom etikom.

Pri ocjeni je li došlo do povrede slobode izražavanja potrebno je sagledati svaki pojedini slučaj u svjetlu svih okolnosti, uključujući sadržaj spornih navoda, kao i kontekst u kojemu su ti navodi izrečeni. Osobito je potrebno utvrditi jesu li mjere poduzete radi ograničenja slobode izražavanja razmjerne legitimnom cilju koji se tim ograničenjem želi postići. Zaštita državnih dužnosnika od uznemiravanja, međutim, mora uvažavati pravo i interes tiska na slobodno izvještavanje te mu omogućiti slobodno iznošenje informacija od javnog interesa.

Članak, radi kojeg je prednik podnositelja ustavne tužbe sudskom odlukom obvezan oštećenoj osobi platiti naknadu štete, po svom je sadržaju takve naravi da je predstavljao napad na oštećenika, kao javnu osobu, osobito na njegov ugled te je zasigurno utjecao na povjerenje javnosti u njega, s obzirom na njegovu funkciju tadašnjeg potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske. Ustavni sud, u konkretnom slučaju, a na temelju utvrđenja sudova, utvrđuje da je sporni članak sadržavao navode o ponašanju druge osobe (javne osobe), koji su naštetili ugledu te osobe.

Treba navesti da su se sporni navodi temeljili na izjavi jedne osobe te nisu bili u cijelosti proizvoljne naravi. Naime, iako se radilo o javnoj osobi, podnositelju je bila dužnost provjeriti istinitost informacija prije njihove objave. Poglavito, stoga, što su se sporni navodi odnosili na konkretni događaj. Sudovi su utvrdili da prednik podnositelja ustavne tužbe, objavljujući podatke koji su mogli naštetiti ugledu, časti i dostojanstvu druge osobe, nije poduzeo sve potrebno radi utvrđivanja istinitosti takvih podataka.

11. Budući da prednik podnositelja ustavne tužbe, u konkretnom slučaju, nije udovoljio svojoj obvezi provjere informacija prije njihovog objavljivanja, što je, s obzirom na svoju djelatnost bio dužan učiniti, a radilo se o informacijama koje su naštetile ugledu i časti druge osobe, Ustavni sud smatra da su mjere poduzete radi ograničenja slobode izražavanja prednika podnositelja ustavne tužbe bile potrebne i opravdane.

U odnosu na dosuđenu naknadu neimovinske štete za povredu ugleda druge osobe, Ustavni sud ističe da sudovi imaju diskrecijsko pravo pri odlučivanju o visini te naknade za pretrpljene duševne boli oštećene osobe, imajući pritom u vidu okolnosti svakog slučaja. Međutim, i odlukom suda o visini te naknade može se narušiti načelo razmjernosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode želi postići.

Ustavni sud je utvrdio da je mjera poduzeta radi zaštite ugleda druge osobe, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, razmjerna težini povrede ugleda te osobe, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja, koje je tom mjerom učinjeno. S obzirom da se podnositelj u svom djelovanju, kao novinska kuća, nije pridržavao odredbi koje propisuje ZJP, prema mišljenju Ustavnog suda, radilo se o napisu koji je narušio ugled druge osobe te umanjio povjerenje javnosti u tu osobu, kao nositelja funkcija državne vlasti.

Stoga je utvrđeno da je mjera, poduzeta u konkretnom slučaju, radi ograničenja slobode tiska, u svojoj cjelokupnosti razmjerna postizanju opravdanog cilja – zaštiti ugleda druge osobe te da osporenim sudskim odlukama nije došlo do ograničenja slobode ili prava podnositelja, protivno odredbama članka 16. Ustava.

12. U ustavnoj tužbi podnositelj ne navodi određenije razloge za povredu odredaba stavaka 3. i 4. članka 38. Ustava niti je Ustavni sud utvrdio da bi te odredbe bile povrijeđene osporenim presudama.

13. Slijedom navedenog, utvrđeno je da podnositelju ustavne tužbe osporenim presudama nisu povrijeđena prava zajamčena Ustavom i Konvencijom, istaknuta u ustavnoj tužbi.

14. U skladu s navedenim utvrđenjima, na temelju članaka 73. i 75. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u izreci (točka I.).

Objava ove odluke temelji se na članku 29. Ustavnog zakona (točka II. izreke).

 

Broj: U-III-2723/2003

Zagreb, 23. studenoga 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda

dr. sc. Petar Klarić, v. r.