USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

2831

Ustavni sud Republike Hrvatske, u sastavu Petar Klarić, predsjednik Suda, te suci Marijan Hranjski, Mario Kos, Ivan Matija, Ivan Mrkonjić, Jasna Omejec, Željko Potočnjak, Agata Račan, Emilija Rajić, Smiljko Sokol, Nevenka Šernhorst, Vice Vukojević i Milan Vuković, odlučujući o ustavnoj tužbi A. N. iz H. D., kojeg zastupa Z. K., odvjetnik u S., na sjednici održanoj 15. studenoga 2005. godine, donio je

ODLUKU

I. Ustavna tužba se usvaja.

II. Općinski sud u Sisku dužan je donijeti odluku u predmetu koji se vodi pred tim sudom, pod poslovnim brojem: P-1390/94 u najkraćem mogućem roku, ali ne duljem od šest (6) mjeseci, računajući od prvog idućeg dana nakon objave ove odluke u »Narodnim novinama«.

III. Na temelju članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), podnositelju ustavne tužbe, A. N. iz H. D., određuje se primjerena naknada zbog povrede ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 41/01. – pročišćeni tekst) u iznosu od 11.700,00 kuna.

IV. Naknada iz točke III. izreke ove odluke bit će isplaćena iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja Ministarstvu financija Republike Hrvatske za njezinu isplatu.

V. Ova odluka objavit će se u »Narodnim novinama«.

 

Obrazloženje

1. Na temelju članka 63. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (»Narodne novine«, broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst, u daljnjem tekstu: Ustavni zakon), podnositelj je podnio 10. rujna 2004. godine ustavnu tužbu radi duljine parničnog postupka.

 

ČINJENICE VAŽNE ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

2. Ustavni sud je u postupku pokrenutom ustavnom tužbom, primjenom članka 63. Ustavnog zakona, uvidom u spis Općinskog suda u Sisku, broj: P-1390/94 utvrdio činjenice koje su pravno relevantne za odlučivanje o povredi ustavnog prava podnositelja, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Podnositelj je 4. listopada 1994. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Sisku, protiv tuženika, Republike Hrvatske, radi naknade štete.

Do 5. studenoga 1997. godine održana su četiri ročišta (8. prosinca 1994., 5. travnja 1995., 24. veljače 1997. i 13. svibnja 1997. godine).

Na ročištu održanom 11. veljače 1998. godine riješeno je da se službenim putem zatraži od Županijskog suda u Sisku spis broj: Kio-40/97, čemu je udovoljeno 20. travnja 1998. godine.

Sljedeće ročište održano je 15. listopada 1998. godine.

Dopisom od 5. studenoga 1998. godine ponovno je zatražen na uvid spis Županijskog suda u Sisku, broj: Kio-40/97.

Na ročištu održanom 10. prosinca 1998. godine saslušan je podnositelj, a na ročištu 16. veljače 1999. godine saslušan je svjedok.

Na ročištu 12. travnja 1999. godine vještak je dao nalaz i mišljenje.

Podneskom od 26. travnja 1999. godine podnositelj je proširio tužbu na drugotuženika M. J.

Na ročištu održanom 3. lipnja 1999. godine prvotuženiku je dodijeljen rok od 30 dana radi pismenog očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka.

Sljedeće ročište održano je 5. listopada 1999. godine.

Na ročištu održanom 16. studenoga 1999. godine sud je odredio prekid postupka i donio rješenje kojim se prekida postupak u smislu članka 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima.

Podneskom od 9. rujna 2003. godine podnositelj je predložio donošenje rješenja o nastavku postupka.

Rješenjem Općinskog suda u Sisku, broj: P-1390/94 od 17. studenoga 2003. godine postupak je nastavljen.

Protiv tog rješenja prvotuženik je 30. prosinca 2003. godine podnio žalbu, a 14. siječnja 2004. godine povukao ju je.

Sljedeće ročište održano je 17. svibnja 2004. godine.

Dopisima od 20. svibnja 2004. godine sud je zatražio od Županijskog državnog odvjetništva i Općinskog državnog odvjetništva u Sisku podatke je li protiv drugotuženika pokrenut kazneni postupak u svezi događaja od 12. travnja 1994. godine. Dopisom istog nadnevka sud je zatražio od Županijskog suda u Sisku pribavljanje spisa, broj: Kio-40/97.

Dopisom od 28. svibnja 2004. godine Županijsko državno odvjetništvo u Sisku izvijestilo je sud da je pred Županijskim sudom u Sisku pod brojem: Kio-40/97 protiv drugotuženika u tijeku istražni postupak.

 

3. PRAVO VAŽNO ZA USTAVNOSUDSKI POSTUPAK

3.1. Podnositelj je pokrenuo postupak pred Općinskim sudom u Sisku 4. listopada 1994. godine protiv Republike Hrvatske, radi naknade štete.

Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, broj 112/99.), koji je stupio na snagu 6. studenoga 1999. godine, bilo je propisano:

 

»Članak 1.

U Zakonu o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 53/91., 73/91., 3/94. i 7/96.) iza članka 184. dodaju se članci 184a. i 184b. koji glase:

»Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu tijekom Domovinskog rata

 

Članak 184a.

(1) Postupci koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. prekidaju se.

(2) Postupci iz stavka 1. ovoga članka nastavit će se nakon donošenja posebnog zakona kojim će se urediti odgovornost za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata«.

 

»Članak 2.

Obvezuje se Vlada Republike Hrvatske da posebne zakone iz članka 1. (članka 184.a. stavka 2. i 184.b. stavka 2.) ovoga Zakona, te članka 2. stavka 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 7/96.) podnese radi donošenja najkasnije u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona.«.

3.2. Hrvatski sabor, na sjednici održanoj 14. srpnja 2003. godine, donio je Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (»Narodne novine«, broj 117/03.), koji je stupio na snagu 31. srpnja 2003. godine, a kojim je propisano:

 

»Članak 4.

(1) Postupci protiv Republike Hrvatske radi naknade štete iz ovoga Zakona, prekinuti stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine«, br. 112/99.) nastavit će se stupanjem na snagu ovoga Zakona.«

Iz navedenog slijedi da je Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima određen prekid postupaka u kojima je odlučivano o naknadi štete uzrokovane od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata do stupanja na snagu Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, odnosno da je navedenim zakonom bilo određeno da se spomenuta vrsta postupaka mora prekinuti tijekom razdoblja od tri (3) godine, osam (8) mjeseci i dvadeset pet (25) dana.

3.3. Podnositelj je podnio ustavnu tužbu na temelju članka 63. Ustavnog zakona zbog povrede ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske.

Članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske propisuje:

 

»Članak 29.

Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud (...) u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama (...).«.

Članak 63. Ustavnog zakona propisuje:

 

»Članak 63.

(1) Ustavni sud će pokrenuti postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put, u slučaju kad o pravima i obvezama stranke (...) nije u razumnom roku odlučio sud (...).

(2) U odluci kojom usvaja ustavnu tužbu zbog nedonošenja akta u razumnom roku iz stavka 1. ovoga članka, Ustavni sud će nadležnom sudu odrediti rok za donošenje akta kojim će taj sud meritorno odlučiti o pravima i obvezama (...) podnositelja. Rok za donošenje akta počinje teći idućeg dana od dana objave odluke Ustavnog suda u »Narodnim novinama«.

(3) U odluci iz stavka 2. ovoga članka Ustavni sud će odrediti primjerenu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegova ustavnog prava koju je sud učinio kada o pravima i obvezama podnositelja (...) nije odlučio u razumnom roku. Naknada se isplaćuje iz državnog proračuna u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.«

 

Ustavna tužba je osnovana.

 

4. Povredu ustavnog prava na donošenje sudske odluke u razumnom roku Ustavni sud razmatra u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

Razmatrajući navode ustavne tužbe i dokumentaciju koja prileži tužbi, Ustavni sud je utvrdio da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke za postupanje u smislu odredbi članka 63. Ustavnog zakona.

 

4.1. DULJINA SUDSKOG POSTUPKA

Podnositelj ustavne tužbe pokrenuo je parnični postupak radi naknade štete 4. listopada 1994. godine. Ustavna tužba podnijeta je 10. rujna 2004. godine. Ustavni sud utvrđuje da je od dana pokretanja parničnog postupka do dana podnošenja ustavne tužbe proteklo ukupno devet (9) godina, jedanaest (11) mjeseci i šest (6) dana.

Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku čini dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske od dana stupanja na snagu Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i protokola broj 1, 4, 6, 7, 11, 12 i 13 uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (»Narodne novine« – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak i 14/02, u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a to je 5. studenoga 1997. godine. Pravo na donošenje sudske odluke u razumnom roku je ustavno pravo u Republici Hrvatskoj od 9. studenoga 2000. godine. Ispitivanje razumnosti trajanja sudskih postupaka prije 5. studenoga 1997. godine, u pravilu, ne bi moglo biti predmetom ustavnosudskih postupaka temeljenih na članku 63. Ustavnog zakona, jer u dotadašnjem pravnom poretku Republike Hrvatske takvo pravo nije postojalo.

Stoga, računajući od 5. studenoga 1997. godine do dana podnošenja ustavne tužbe, pravno relevantno razdoblje koje Ustavni sud razmatra u konkretnom ustavnosudskom postupku obuhvaća šest (6) godina, deset (10) mjeseci i pet (5) dana.

 

4.2. POSTUPANJE NADLEŽNOG SUDA

Prema članku 117. stavku 3. Ustava Republike Hrvatske, sudovi sude na temelju Ustava i zakona.

Prekid parničnog postupka u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom u Sisku, pod brojem: P-1390/94 nastupio je po sili zakona (ex lege) 6. studenoga 1999. godine, stupanjem na snagu Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima.

Donoseći rješenje o prekidu postupka 16. studenoga 1999. godine, nadležni Općinski sud u Sisku postupio je u skladu sa zakonom, a njegovo rješenje o prekidu postupka imalo je deklaratorno značenje.

Tim Zakonom određeni prekid postupka, do donošenja novog propisa, onemogućio je nadležni sud da tijekom prekida poduzima radnje usmjerene na rješavanje podnesenog tužbenog zahtjeva te da odluči o tom zahtjevu.

 

4.3. UTJECAJ ZAKONOM ODREĐENOG PREKIDAPOSTUPKA NA POVREDU USTAVNOG PRAVA

U ovoj pravnoj stvari Ustavni sud ocjenjuje postoje li zbog zakonom određenog prekida postupka pretpostavke za postupanje Suda u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona te je li zbog takvog prekida postupka povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da o njegovim pravima i obvezama u razumnom roku odluči neovisni i nepristrani sud.

U svezi s pitanjem postojanja pretpostavke za postupanje u skladu s člankom 63. stavkom 1. Ustavnog zakona u slučaju zakonom određenog prekida postupka, Sud smatra da se tako određenim prekidom postupka može povrijediti člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, tijekom zakonom određenog prekida nadležni sud ne može postupati, pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan može doći do povrede prava na suđenje u razumnom roku. Iako se u ovom slučaju neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu, već je posljedica intervencije zakonodavca u započeti sudski postupak, takvom se intervencijom može povrijediti pravo na suđenje u razumnom roku. Stoga postoje odredbama članka 63. stavka 1. Ustavnog zakona utvrđene pretpostavke za postupanje po podnesenoj ustavnoj tužbi i prije nego što je iscrpljen pravni put.

U svezi s pitanjem je li u ovom slučaju došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku, Sud utvrđuje da je u uvjetima podnošenja velikog broja tužbi protiv Republike Hrvatske za naknadu štete prouzročene od strane pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, a kojima su potraživani relativno značajni iznosi naknada šteta, postojalo opravdanje za dodatno zakonsko uređenje te odgovornosti, pa i za određivanje prekida započetih postupaka do donošenja novog propisa. Međutim, tako određeni prekid postupka svojim trajanjem nije smio onemogućiti ostvarivanje Ustavom zajamčenog prava na suđenje u razumnom roku. O navedenom ograničenju vodio je računa i Hrvatski sabor kada je na sjednici održanoj 22. listopada 1999. godine obvezao Vladu Republike Hrvatske da najkasnije u roku od šest mjeseci podnese Saboru prijedlog zakona kojim će se urediti to pitanje. Međutim, Vlada Republike Hrvatske je s ispunjenjem ove obveze zakasnila tri (3) godine, jedan (1) mjesec i (20) dvadeset dana. Nakon proteka zakonom određenog roka u kojem je Vlada bila dužna Hrvatskom saboru podnijeti prijedlog novog zakonskog uređenja i time omogućiti nastavak prekinutih postupaka, podnositelj je bio u neizvijesnosti hoće li se i kada će se nastaviti prekinuti postupak.

Vodeći računa o svim ovim okolnostima te o činjenici da je zakonom određen prekid sudskih postupka radi naknade štete prouzročene od strane pripadnika hrvatskih vojnih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata trajao tri (3) godine, osam (8) mjeseci i dvadeset pet (25) dana te da je prije toga postupak u pravno relevantnom razdoblju od stupanja na snagu Europske konvencije do nastupanja prekida postupka, trajao dvije (2) godine i jedan (1) dan, a nakon stupanja na snagu zakona koji je odredio da će se takvi postupci nastaviti pa do podnošenja ustavne tužbe postupak je trajao šest (6) mjeseci i devetnaest (19) dana, Ustavni sud utvrđuje da je takvim zakonom određenim prekidom postupka, kao i ukupnom duljinom postupka, povrijeđeno člankom 29. stavkom 1. Ustava zajamčeno pravo podnositelja da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama. Takvim zakonom određenim prekidom postupka u ovom je slučaju podnositelju povrijeđeno i pravo na pristup sudu, koji je dio prava na sud, također zajamčenog odredbom članka 29. stavka 1. Ustava o temeljnom ljudskom pravu na pravično suđenje.

5. Imajući u vidu sve navedene činjenice i okolnosti, u smislu odredbe članka 63. stavka 2. Ustavnog zakona, donesena je odluka kao pod točkama I. i II. izreke ove odluke.

6. Sukladno odredbi članka 63. stavka 3. Ustavnog zakona, odlučeno je kao u točkama III. i IV. izreke ove odluke.

7. Odluka o objavi (točka V. izreke) temelji se na odredbama članka 29. Ustavnog zakona.

 

Broj: U-IIIA-3226/2004

Zagreb, 15. studenoga 2005.

USTAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Predsjednik Suda

dr. sc. Petar Klarić, v. r.